Iako se zapadna politika rado kiti perjem demokracije, stvari u praktičnom životu izgledaju malo drugačije. Istina, nema diktatura poput onih fašističkih i komunističkih, pa ipak se ne može govoriti o onom pravom unutar partijskom pluralizmu.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Dok su nekadašnje diktature počivale na strahu od nasilja od strane uzurpatora vlasti, današnje izgledaju malo drugačije. Prijašnji diktatori su preuzimali potpunu kontrolu nad narodom vojnim udarima ili pobunama, dok se proces dokidanja slobode danas odvija nešto drugačije. Nema vojnih udara i nasilnih svrgavanja s vlasti. Današnji politički diktatori se oblikuju kroz proces političke poslušnosti vođi stranke. Istina vođe se s vremenom mijenjaju, ali se u odnosu poslušnika i gospodara ne mijenja ništa.
Onaj tko zasjedne na vrh stranke, čini sve, poučen iskustvom vlastite poslušnosti, da postane sličan svojem prethodniku. Nije nikakva tajna da je Angela Merkel, do krajnjih granica odana svojem partijskom gazdi Helmutu Kohlu, čim se dočepala vlasti, uklonila najopasnijeg konkurenta za partijsko prijestolje, Fiedricha Merza, koji se nakon njezinog odlaska vratio u aktivni politički život i postao predsjednikom CDU-A, a vjerojatno i budućim kancelarom. Slični procesi se odvijaju i u drugim narodima i strankama unutar Europske unije. Istina, postoji politički pluralizma pa i određena sloboda medija, ali unutar stranaka vlada čvrsta hijerarhijska diktatura. Poglavice biraju sebi odane i poslušne, pazeći da im se ne približi neka opasna konkurentica ili konkurent.
Dokaz za to jest nedostatak dijaloga unutar stranke, ili ne daj Bože, drugačijih stavova. Nažalost, tako nastaju diktature bez fizičkog nasilja, diktature jednoumlja koja guraju europske narode u propast. Jer, tamo gdje nema sučeljavanja unutar partijskog mišljenja, ozbiljnog razgovora o problemima u društvu, tamo o svemu odlučuje jedan čovjek. Stara narodna mudrost nam poručuje da ipak više ljudi više zna. Takvo stanje poslušnosti i odanosti vođi prikazao je najbolje srpski pisac Domanović u jednoj svojoj pripovijetci. Svi idu poslušno za vođom. Vjeruju mu besprijekorno, dok se ne strovale u provaliju. Tek tada, do grla u blatu, shvatiše da je voća bio slijep. Vrijeme je da se Europa oslobodi te opasne poslušnosti vođama. Izbori za Europski Parlament su ozbiljno upozorenje europskim političarima da je došlo vrijeme promjena, vrijeme u kojem se problemi ne mogu samo potiskivati, nego i rješavati. A probleme ne mogu rješavati poslušni političari, nego oni koji razmišljaju svojom glavom, spremni uvijek reći svoje mišljenje. Dosadašnje, dobro plaćene, europske elite su uglavnom potiskivale probleme u društvu, uvjeravajući birače kako će se sve završiti dobro.
Razočarani aktualnom politikom
Nažalost, umjesto društva blagostanja i mira, Europa, pod vodstvom sadašnje nekompetentne i narcisoidne politike, koja sve liberalno prihvaća kao dobro a tradicionalno kao loše, tone sve dublje u probleme, koji bi je mogli vratiti u neka opasna vremena. To da se birači, pogotovo oni mlađi odlučuju često za opasne desničarske stranke, ne leži u njihovom uvjerenju kako su te iste stranke rješenje, nego u razočaranju aktualnom politikom. Odnos prema ratu u Ukrajini, gdje se sustavno iluzorno govori kako će Ukrajinci jednog dana pobijediti Ruse, iritira one koji znaju da je to samo odugovlačenje rješavanja problema. To da su Rusi agresor a Ukrajinci žrtve, poznato je gotovo svim biračima, pa ipak mnogi od njih shvaćaju da se europska politika ponaša prema tom problemu neodgovorno i nezrelo. Ako NATO i Europska unija nisu spremne ući u otvoreni konflikt s Rusijom, jer se boje moguće atomske eskalacije, trebali bi biti iskreni prema Ukrajincima i pojasniti da će u ime mira morati voditi ozbiljne pregovore, pa i po cijenu određenih ustupaka. Ruski agresor, koji posjeduje atomsko oružje, kojega se i Zapad pribojava, mogao bi ga upotrijebiti u slučaju mogućeg poraza na bojnom polju. Bila bi to tragedija za ukrajinski narod, koji bi tek tada bio izložen ogromnom pritisku, pa čak i od strane onih koji ga, iz tko zna kojih razloga, ohrabruju. To nije jedini problem u Europi koji potiče birače na biranje desničarskih stranki. Ono što bi na poseban način trebalo zabrinjavati jest činjenica da su birači izgubili povjerenje u sposobnost aktualne europske politike da se ozbiljno uhvati u koštac s problemima migracija. Nezadovoljni Europljani priklanjaju sve više onim opasnim desnim strankama, koje bi mogle s vremenom izazvati sukobe s radikalnim islamskim migrantima, ali istovremeno zatrovati prostor sporazumijevanja između europskih naroda, koji su se zahvaljujući nekadašnjim mudrim političarima, okrenuli miru i dobrosusjedskim odnosima.
Zašto mladi biraju AfD
Ono što bi na poseban način trebalo zabrinuti, jest činjenica da se sve više mladih birača odlučuje za te stranke, gubeći povjerenje u one etablirane. U poznatom njemačkom tjedniku Speigel govori dvadesetogodišnji Nijemac iz Berlina da je po prvi put birao AFD, i to nakon što se u Mannheimu dogodio islamistički ispad u kojem je stradalo nekoliko osoba, a među njima i jedan policajac. Također dvadesetogodišnja djevojka iz jednog mjesta u Nordrhein-Westfalen govori o tome da je nezadovoljna ponašanjem određenih migrantskih muslimanskih krugova u Njemačkoj.
Odluka da bira AFD je pala nakon islamističkih demonstracija u Hamburgu na kojim su demonstranti tražili stvaranje kalifata u Njemačkoj. Iz razgovora sa spomenutim mladim osobama, ali i s nekim drugim, jasno je da im AFD nije bila želja, nego da se radi o uvjerenju kako su tradicionalne političke stranke zakazale. Spiegel se bavi analizom prošlih izbora za Europski parlament u Njemačkoj i konstatira da su se mladi birači, tradicionalno pristalice lijevih stranaka, okrenuli AFD-U. Lijeve stranke, pogotovo Zeleni, su izgubili čak do 22 postotka mladih birača, dok je AFD-OV postotak od istih porastao za 11%. Sličan proces se opaža i u drugim europskim zemljama. Zahvaljujući mladim biračima ojačale su kod prošlih izbora za Europski parlament opasne desne stranke u mnogim zapadnim državama, pogotovo u Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i Italiji. Ukoliko bi Marine Le Pen pobijedila i na državnim izborima u Francuskoj, mogao bi to biti poticaj mlađim generacijama Europljana da se još više okrenu opasnim desnim strankama.
Europi je potreban zaokret
Rezultat tog utjecaja bi se pokazao ubrzo na mnogim državnim izborima, ali i na onom za slijedeći Europski parlament. Ne može se, s obzirom na napeto sanje s migracijama, i eventualno lošije ekonomsko stanje, isključiti niti mogućnost da rigidna desnica postane kreatorom europske politike. Dogodilo li se to, programiran je sukob s agresivnim migrantskim krugovima koji žele mijenjati stanje u Europi, pretvarati ga u kaos iz kojeg su došli. Ponadati se da će tradicionalna europska politika smoći snage spustiti se iz oblaka na zemlju i prihvatiti vlastite pogreške iz prošlosti, shvaćajući da profit i liberalna ideologija ne rješavaju sve probleme. Europi je potreban zaokret, i to ne udesno, nego prema stvaranju zdravog ozračja u društvu u kojem glavnu riječ neće voditi ekstremne desne stranke, pretjerana liberalna ideologija, niti drski muslimanski krugovi, čija je priča o islamofobiji u Europi samo taktika, po principu napad je najbolja obrana. Vrijeme je za ozbiljne reforme u Europskoj uniji.
One su moguće samo tada ukoliko se stane na kraj politički i lobistički dirigiranom nametnutom javnom mišljenju (mainstream), ali također omogući javna rasprava unutar stranaka o onome što se u Europi mora promijeniti. Preduvjet svega jest više unutar stranačkog pluralizma kako bi do izražaja mogli doći i oni koji su možda razboritiji i svi više vizija od samoga vođe. Preduvjet za to jest ukidanje unutar stranačke diktature. Uostalom, čemu članstvo u stranci ukoliko će samo vođa razmišljati i odlučivati?
Fenix-magazin/MD/Dr. fra Luka Marković
