Postoje ljudi koji u svakom nesporazumu pronalaze krivicu drugoga. To su oni koji ne razmišljaju nikada o tome da bi i sami mogli biti uzrokom nesporazuma i sukoba. Razlog za to leži često u krivom odgoju, koji čini pojedinca nesposobnim sagledati samoga sebe.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Isus to pojašnjava ponajbolje onom mudrom izrekom koja poziva čovjeka da prvo primijeti balvan u vlastitom oku, pa tek tada trun u oku onoga nasuprot sebe. Odgoj može učiniti čovjeka slijepim za istinu. Nešto slično se može reći i za narode koji tragična događanja u vlastitoj povijesti promatraju uvijek kao posljedicu zlog duha drugih. O čemu se radi pokazuje se najbolje u srpskom političkom odnosu prema ratnim zbivanjima devedesetih godina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Riječi kritike
Iz Beograda i Banja Luke čuju se samo riječi kritike, pogotovo u odnosu na Hrvate, ali niti jedne pomisli kako bi uzrok za sva ta pogubna događanja mogao ležati u samim Srbima, u njihovim iskrivljenim sjećanjima, koja su nastala kao posljedica krivog odnosa (odgoja) prema povijesnim događanjima. Kao što se od pojedinca, koji je krivo odgajan, ne može očekivati objektivni pristup životu, ne može se niti od naroda koji je sustavno iskrivljivao povijest. Rijetki su srpski intelektualci koji danas govore samokritično o nesporazumima koji su nastali između Hrvata i Srba, i to već kod nastanka prve zajedničke države.
Malen broj srpskih intelektualaca tog vremena, pa i danas, vidi u monstruoznom činu Puniše Račića 1928. godine povod za stvaranje neprijateljstva između Hrvata i Srba. Ubojstvo najuglednijih hrvatskih predstavnika u državnoj skupštini u Beogradu promatra veliki dio srpskih intelektualaca kao opravdan čin. Uostalom, niti je Puniša Račić bio kažnjen zatvorom, niti je kralj Aleksandar izvukao pouku iz toga.
Da jest, ne bio uveo diktaturu s ciljem potpune dominacije Srba. Što više atentat protiv hrvatskih predstavnika u skupštini mu je poslužio za uvođenje velikosrpske diktature u tadašnjoj državi. Taj čin će ga koštati glave, jer s njime nisu bili nezadovoljni samo Hrvati nego i drugi narodi, kao i Makedonci koji su ga ubili. Srpska politička bahatost i tupost stvorit će kod mnogih Hrvata odbojnost prema bilo kakvoj Jugoslaviji, kao i uvjerenje da se sa Srbima ne može stvoriti jednu prosperitetnu demokratsku državu u kojoj bi svi narodi bili ravnopravni. Nažalost, među hrvatskim komunistima tada, a i danas, postoje i oni koji bi radije vidjeli srpsku diktaturu u Jugoslaviji nego slobodnu Hrvatsku. I kod njih je odgoj učinio svoje.
Upravo će srpsko političko slijepilo potaknuti hrvatsku emigraciju krajem tridesetih godina prošlog stoljeća u savez s njemačkim nacistima, koji su poput srpskih ideologa vjerovali da je njihov narod pozvan vladati svim drugim. Utoliko se s pravom može reći da za Hrvate pogubni ustaški pokret nije produkt hrvatske ideološke svijesti, nego posljedica velikosrpske politike. Nažalost, srpski ideolozi nisu naučili ništa iz povijesti. I u komunističkoj Jugoslaviji su pokušavali sustavno podčiniti druge narode.
To da nisu uspjeli progurati Rankovića na mjesto diktatora Tita, ne govori ništa o njihovom osjećaju za ravnopravnost naroda u propaloj državi, nego o nesposobnosti da sprovedu svoje prljave naume. A o kakvim se namjerama radi, vidi se ponajbolje devedesetih godina prošlog stoljeća, poslije diktatorove smrti, u pokušaju da se Jugoslaviju ponovno zamjeni velikom Srbijom.
Izgubljeni rat
Srećom, pokazalo se još jednom da Srbi imaju velike želje ali ne i mudrost i sposobnost njihovih ostvarenja.
Izgubljeni rat, koji su započeli devedesetih godina, skresao je poprilično njihove ciljeve. Niti s gubitkom Kosova nisu naučili ništa. Razlog za to leži u krivom povijesnom ideološkom odgoju, uvjerenju kako im sve pripada, pa i ono što nikada nije bilo njihovo. Nažalost, stanje nije u Srbiji niti danas ništa bolje. Da jest, ne bi slijedili jednog od najvećih šarlatana svjetske politike, koji ih svakim danom uvjerava da će Srbija biti velika dok istovremeno svakim danom tone u ekonomsku bijedu, koja bi ih mogla odvesti na put građanskog sukoba.
Vrijeme je da netko u Srbiji pojasni zavedenom narodu da nikada ne bi bilo ustaškog pokreta da nije bilo ubojstva braće Radića, niti bi bila potrebna „Oluja“ da Srbi nisu počinili zločine u Hrvatskoj i BiH. Možda bi čak i Kosovo danas bilo u sastavu Srbije da nisu pokušali protjerati sve Albance. Očito je vrijeme za pročišćavanje krivih sjećanja, ali prije svega oslobađanje od „srpskog sveta“ i četničke ideologije. Bez toga nema mira sa susjednim narodima, a vjerojatni niti među samim Srbima.
Fenix-magazin/IK/Dr. fra Luka Marković
