Vrijeme je da pojedini hrvatski emotivci počnu davati prednost razumu pred emocijama, da shvate kako svojim nerazumnim potezima štete vlastitom narodu.
Piše: Dr. Fra Luka Marković
Glupo je pričati o domoljublju a istovremeno povlačiti poteze koji su u suprotnosti s interesima vlastitog naroda. Kako može govoriti o domoljublju onaj koji čini ono što hrvatski narod na globalnoj razini ocrnjuje. Istina, malo je onih među Hrvatima koji žale za Pavelićevim vremenima, ali ih zato ima određeni broj koji koriste svaku priliku da naštete vlastitom narodu nerazumnim istupima ili pjesmama.
Vrijeme je da takvi shvate kako iza svakog žbuna čuče jugonostalgičari koji s nestrpljenjem čekaju na njihove ispade. Upravo bi ti pojedinci trebali uvažiti Freudovu misao koja upozorava da bi kočijom trebali upravljati kočijaši, a ne konji, drugima riječima razum a ne emocije.
Domovina se ne stvara samo za jednu generaciju
Onaj tko čini sve kako bi dao argumente jugonostalgičarima, nema pravo nazivati se domoljubom, pa makar bio i dobrovoljac Domovinskoga rata, jer Domovina ne se stvara samo za jednu generaciju, nego za budućnost mnogih. Utoliko se može reći da nitko nema pravo uvijek iznova davati priliku onima koji tako rado stavljaju današnju demokratsku Hrvatsku pod upitnik. Zar se to nije dogodilo nedavno na nekim čudnim demonstracijama na kojima se mahalo jugoslavenskim zastavama i nostalgičnim urlanjem za nekom novom balkanskom tvorevinom bez granica? Zar se ne govori u lijevim krugovima o ustašizaciji Hrvatske?
Zar se takvim predstavljanjem Hrvatske ne raduju ljudi u Srbiji, i to napose oni koji se kite četništvom? Očito je da niti na ljevici nema one iskrene ljubavi prema vlastitoj zemlji, inače ne bi je sramotili izmišljenim pričama o ustašizaciji. Umjesto nerazumnih pjesma treba se okrenuti borbi za prosperitetnu Hrvatsku, koja može biti od pomoći mladim generacijama i Hrvatima u BiH, koji su razapeti između sve agresivnijeg srpskog secesionizma i bošnjačkog unitarizma.
Umjesto davanja prilika jugonostalgičarima da upozoravaju svijet kako je uskrsnula „ustaška zmija“, što je nekorektno i apsurdno, treba se razumnim postupcima suprotstaviti njihovim snovima o vječitoj vladavini komunizma, upakiranom u lažni socijalizam i antifašizam.
Promašene ideologije
Vrijeme je za više pameti, ali i opreza. Tko zna za koga rade poneki od onih koji svojim ispadima nanose štetu hrvatskom narodu. To da je antifašizam pozitivan pojam u ljudskoj povijesti, ne znači da ga je bilo u komunizmu, pogotovo ne u onom Staljinovom i Titovom. Jedno od bitnih pitanja upućeno titoistima, kojih ima jako punio u redovima ljevice, moglo bi glasiti: Da li bi se Tito okrenuo protiv fašizma da se Staljin nije razišao s Hitlerom? Ili što bi bilo da se Pavelić služio više razumom a manje emocijama, te s priklonio „Saveznicima“ u borbi protiv Hitlera?
A tu su i bezbrojna pitanja o stradanjima hrvatskog naroda od strane partizana, koji su se tako rado kitili perjem antifašizma. Uostalom, umjesto pojedinih nerazumnih ispada, poput Dabrinih, bio bi puno pametnije govoriti o tome da današnja ljevica u Hrvatskoj uživa sva prava kao i druge opcije, dok su u vrijeme Tita njihovi uzori, komunisti, držali vlast desetljećima, bez ikakvih demokratskih izbora. Protiv nasljednika komunističke ideologije se ne može boriti drugim promašenim ideologijama, nego iskrenim zauzimanjem za demokraciju, u kojoj svi imaju pravo na svoje mišljenje. Naravno da se to ne odnosi na one koji blate svoj narod na vidjevši na svakom koraku „ustašku zmiju“.
Prema takvim se hrvatsko društvo treba odnositi na isti način kao i prema onim naivnim desničarima koji misle da mogu pjevati i govoriti što žele. Opasni su i jedni i drugi. Ljevičari su ipak opasniji, jer ih je puno više. Dok njihovom kočijom upravlja razum, i to onaj ideološki, kod desničara se radi o onima koji često i ne znaju što hvale i pjevaju. I jednim i drugim treba jasno dati do znanja da demokracija uključuje slobodu svakog pojedinca, pa i onu ideološku, ali ne i difamiranje vlastitog naroda. Vrijeme je da i jedni i drugi shvate da hrvatski narod u ogromnoj većini ne želi više ni Titovu ni Pavelićevu državu. Dovoljna mu je ona za koju se krvlju izborio, ona u kojoj nitko nije diskriminiran. To je jedina koja nudi budućnost mladim naraštajima.
Fenix-magazin/MD/Dr. fra Luka Marković
