Dok se s ponosom sjećamo 1991. i uspješne borbe Hrvata za vlastitu opstojnost i međunarodno priznanje Hrvatske, ne smijemo zaboraviti na važnu ulogu Svete Stolice, koja je svojim djelovanjem i utjecajem na državnike Europe i demokratskog svijeta znatno pridonijela priznanju Hrvatske kao neovisne države.
Među dokumentima kojima je vatikanska diplomacija reagirala na događaje u bivšoj Jugoslaviji, posebnu težinu imao je memorandum koji je veleposlanicima zemalja članica KESS-a (OESS) uručio kardinal državni tajnik Angelo Sodano 26. studenoga 1991., nakon što je postajalo jasno da se međunarodnim priznanjem Hrvatske može poslati poruka agresoru da ciljevi postignuti silom neće biti priznati.
Memorandumom se poziva „na načela međunarodnoga prava, a i na odredbe jugoslavenskoga Ustava iz 1974. po kojemu je evidentno pravo pojedinih republika da se odvoje od federacije“, pa se preporuča da se ide na zajedničko „usuglašeno i uvjetovano“ priznanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije kao i ostalih republika koje bi postavile takav zahtjev. Ono „uvjetovano“ značilo je da te nove države trebaju prihvatiti formalnu obvezu da će poštivati načela različitih dokumenata KESS-a, poglavito što se tiče ljudskih prava, demokracije i zaštite nacionalnih manjina. Notama upućenim ministarstvima vanjskih poslova Hrvatske i Slovenije 20. prosinca 1991., Sveta Stolica izvijestila je o svojoj namjeri da prizna njihovu suverenost i neovisnost, što će učiniti 13. siječnja 1992. godine.
Sveta Stolica i Hrvatska
Diplomatski odnosi između Svete Stolice i Hrvatske uspostavljeni su već 8. veljače 1992., a vrhunac u međusobnoj uspostavi diplomatskih odnosa postignut je 11. svibnja 1992., kada je nuncij mons. Giulio Einaudi predao vjerodajnice predsjedniku Tuđmanu. Potom je 3. srpnja 1992., kao prvi hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici, Ive Livljanić predao vjerodajnice Svetome Ocu Ivanu Pavlu II. Pritom je u svom govoru istaknuo: „Dolazim iz tek rođene samostalnosti države Hrvatske, čemu ste Vi osobno i Sveta Stolica dali odlučan doprinos. (…) Na tom putu za samostalnost i neovisnost bili smo vođeni duhom demokracije i prava naroda na samoopredjeljenje, ali u tom nam je procesu nažalost nametnut rat, koji nije rat dvaju plemena kako su se kadikad neodgovorno znali izraziti i veoma odgovorni političari, niti je rat različitih vjera, kako, ne poznavajući bit sukoba, znaju reći drugi. To je brutalni, agresivni rat većega i jačega – Srbije i komunističke soldateske, protiv manjega i nemoćnijega – Hrvatske i Hrvata …“ Pri kraju govora, pozvao je Papu da se odazove „pozivu našega predsjednika, dr. Franje Tuđmana te više puta izraženoj želji naših biskupa … Bijeli Oče iz Bijele Hrvatske, Vaše drage Domovine, dođite nam u Hrvatsku…“.
Teški događaji
Sveti Otac je u svom odgovoru naglasio kako taj čin predaje vjerodajnica „predstavlja povijesnu odrednicu“ i nastavio kako su „veze hrvatskoga naroda s Rimskom crkvom vrlo stare“, a sada, nakon što je „Hrvatska opet dobila svoju nezavisnost, te veze postaju još tješnje“. U nastavku je rekao: „I htio bih odmah ocrtati duh te povezanosti, počevši od poštovanja što ga pobuđuju vaša povijest i vaša kultura, te osjećaja prijateljstva i poštovanja koje gajim prema Vašem narodu, do zajedništva u katoličkoj vjeri kojoj pripada većina vaših sunarodnjaka“. Također je podsjetio kako su „teški događaji koji su pratili proglašenje i priznanje Hrvatske zadržali … svu pozornost Svete Stolice koja nije prestala dizati glas tražeći da umukne oružje i da se uspostavi dijalog“.
A glede poziva da posjeti Hrvatsku, papa je odgovorio: „Pastiri, kao i predstavnici državne vlasti, pozvali su me da dođem u pastoralni pohod Crkvi u Hrvatskoj. Vi ste ponovili taj poziv koji dotiče dragu mi želju. Kada okolnosti to dopuste, nadam se da ću moći ostvariti to hodočašće i doći učvrstiti u vjeri moju braću i sestre hrvatske katolike i susresti se s cijelim Vašim narodom na njegovoj toliko dragoj zemlji.“ (Ive Livljanić, „Prvi veleposlanik RH pri Svetoj Stolici (1992.-1998. – odnosi Hrvatske i Svete Stolice“, Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske, knjiga 1., Zagreb 2008., 37-39)
Rodoljublje ne smije biti otrovano kapljicom mržnje
Na odluku pape i Svete Stolice da podrži proces međunarodnog priznanja Hrvatske, zasigurno je utjecalo moralno djelovanje Crkve u Hrvata tijekom Domovinskog rata, u razdoblju u kojem se branila Domovina i stvarala Država. Takvo je djelovanje obilježio kardinal Franjo Kuharić, čije su propovijedi u kolovozu 1991., na samom početku velikosrpske agresije, odnosno agresije JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi, u kojima je pozvao na poštivanje moralnih vrednota i u ratnim prilikama, snažno odjeknule među hrvatskim braniteljima, ali i izvan granica Hrvatske:
„Bogoljublje je nužno čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. (..) Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. (..) Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova doma! Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre (…).“
Fenix-magazin/Dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra. Domovinskog rata
O ovoj temi čitajte i u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji je u prodaji kao dvobroj za srpanj i kolovoz u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luxembourgu…
