Hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi / Foto: Fenix (L.B.)

DR. ANTE NAZOR: Ponosnom hrvatskom narodu najvrjednija je sloboda!

Hrvatska je srednjoeuropska (panonsko-podunavska) i jadransko-mediteranska zemlja; istodobno i planinska i nizinska, primorska i kontinentalna. Tu raznolikost povezuje jedinstvena ljepota teritorija, tragičnom poviješću oblikovanog u, za države, neobičan oblik „potkove“.

 

ZA FENIX-MAGAZIN PIŠE: Dr. sc. Ante Nazor

Piše: Dr. sc. Ante Nazor / Foto:Hina

Prema Ustavu, Republika Hrvatska je jedinstvena i nedjeljiva, demokratska i socijalna država, u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Svi njezini građani su ravnopravni i uživaju ista prava neovisno o njihovoj rasi, vjeri, nacionalnoj pripadnosti, socijalnom položaju ili političkom uvjerenju.

Ljepoti svoje domovine Hrvati su posvetili prvi stih svoje himne, da bi potom s ponosom naglasili junaštvo i slavu predaka u borbi protiv raznih osvajača. U ranom Srednjem vijeku Hrvati su naselili prostor koji je od antičkoga razdoblja bio poveznica Istoka i Zapada, ali i razmeđe civilizacija, velikih imperija i vjera te poprište njihova sukoba.

Povijest puna iskušenja

Geostrateški položaj teritorija, na kojem je najkasnije u IX. stoljeću nastala hrvatska država, namijenio je Hrvatima povijest punu iskušenja. Stoga su i granice hrvatske države rezultat takve bremenite povijesti. Ponajviše osmanlijske najezde prema zapadnoj Europi i višestoljetnih protuturskih ratova od kasnog Srednjeg vijeka do XVII. stoljeća, kao i agresivne srbijanske („velikosrpske“) politike u bivšim Jugoslavijama. Današnje granice Republike Hrvatske potvrđene su u Domovinskom ratu, kako se naziva razdoblje stvaranja suvremene Republike Hrvatske, te njezine obrane i oslobađanja okupiranoga teritorija od 1990. do 1995., odnosno do završetka mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja 1998. godine. Kao sva prethodna povijesna razdoblja, i ono je uzrokovano snažnim društvenim promjenama na europskom tlu krajem 1980-ih, posebice u europskim državama s dotadašnjim komunističkim sustavom. Državnopravna tradicija Hrvatske, koja postoji već od vremena srednjovjekovne hrvatske kneževine i kraljevstva, potvrđena je međunarodnim priznanjem od država današnje Europske unije (15. siječnja 1992.) i primanjem Republike Hrvatske u članstvo UN-a (22. svibnja 1992.).

Hrvati su upotrebljavali tri jezika

Hrvatska povijest prije svega je stvaralačka. Kao baštinici kultura prethodnih stanovnika (Ilira, Grka, Rimljana, Gota), Hrvati su ostali otvoreni prema suvremenim kulturnim tokovima, pa su u Hrvatskoj zastupljeni gotovo svi umjetnički stilovi koje poznaje Europa. Dakako, primjetna je i određena izvornost regionalne umjetnosti i arhitekture. Hrvatska umjetnost i književnost velikim dijelom vezane su uz europsku ekumenu latiniteta, čiji su utjecaji prodirali uglavnom kroz urbana središta – stare gradske komune uz priobalno područje, i nove (od XIII. stoljeća) „slobodne kraljevske gradove“, u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Biseri hrvatske kulturne baštine – stari gradovi Dubrovnik i Trogir, Dioklecijanova palača u Splitu i kompleks Eufrazijane u Poreču, uvršteni su u popis Svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Jednako tako, nova dostignuća u znanosti vrlo brzo su primjenjivana na hrvatskom tlu, a hrvatski znanstvenici već od Srednjeg vijeka aktivno su sudjelovali u razvoju europske znanosti.

Tijekom povijesti, Hrvati su rabili tri jezika: latinski (do sredine XIX. stoljeća), staroslavenski (od IX. do XX. stoljeća), odnosno hrvatski crkvenoslavenski tip (od XII. do druge polovice XVI. stoljeća), i hrvatski književni jezik (prvotno čakavsko narječje, posvjedočeno Bašćanskom pločom, oko 1100. godine). Upotrebljavali su i tri pisma: latinsko (iz kojega se razvila današnja hrvatska latinica), te glagoljicu i ćirilicu (hrvatski tip). Već u najranijem razdoblju tiskarstva, Hrvati su – među prvima u Europi i kao prvi na slavenskom jugu, imali knjigu tiskanu na vlastitom (hrvatsko-crkvenoslavenskom) jeziku i pismu (glagoljici): Misal po zakonu rimskog dvora (1483.). To je prvi europski Misal koji nije tiskan latinicom i na latinskom jeziku.

Nažalost, nesretni niz obrambenih ratova primorao je Hrvate na gotovo neprekidnu, višestoljetnu borbu za svoj dom, slobodu i opstojnost, što se moralo odraziti na gospodarski i demografski razvoj Hrvatske. Stoga je logično da se dom (domovina) i sloboda, kao smisao života i nadahnuće za borbu svima kojima su te vrijednosti uskraćene, stoljećima spominju u hrvatskim pjesmama, budnicama i pozdravima. „Himna slobodi“, jednoga od najvećih hrvatskih pjesnika – Ivana Gundulića (umro 1638.) iz Dubrovnika, svjedoči o odnosu Hrvata prema tom blagu: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam bog je do, (…) sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!“.

Također, riječ SLOBODA (Libertas) istaknuta na zastavi srednjovjekovne Dubrovačke Republike koja se i danas vijori na zidinama Dubrovnika, UNESCO-vom poveljom zaštićenoga bisera hrvatske i svjetske baštine, jasna je poruka što je ponosnom narodu najvrjednije. Kao i natpis uklesan na dubrovačkoj tvrđavi Lovrijenac: Non bene pro toto libertas venditur auro! / Sloboda se ne prodaje ni za sve zlato!

Velike šanse u dramatičnom vremenu

U procesu stvaranja i obrane suvremene Republike Hrvatske, ističe se nekoliko datuma. Među njima je 30. svibnja 1990. kada je nakon više desetljeća komunističkoga jednoumlja, na temelju rezultata višestranačkih izbora i na radost većine hrvatskih građana, konstituiran novi demokratski Hrvatski sabor. Zbog činjenice da su u sazivu toga Sabora donesene sve odluke važne za proglašenje suverene i samostalne Republike Hrvatske, te pod dojmom emocija kojima je hrvatski narod popratio početak njegova rada, mnogi konstituiranje Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. smatraju temeljnim događajem u novijoj hrvatskoj povijesti i početkom puta prema nezavisnosti suvremene hrvatske države. Stoga se u Republici Hrvatskoj taj datum slavi kao Dan državnosti.

Konstituirajuću sjednicu Hrvatskog sabora bojkotirala je Srpska demokratska stranka (SDS), koja je inscenirani napad na njezinog aktivista i prevaranta Miroslava Mlinara u Benkovcu 18. svibnja 1990., iskoristila kao razlog za suspenziju odnosa s Hrvatskim saborom. Istu je sjednicu propustio i predstavnik pravoslavne vjerske zajednice, preosvešteni gospodin Jovan Pavlović, metropolit zagrebačko-ljubljanski, iako je bio pozvan, dok su predstavnici ostalih vjerskih zajednica u Hrvatskoj nazočili sjednici. Time su vodstva Srba i SPC-a u Hrvatskoj jasno poručila što misle o suradnji s novim hrvatskim vodstvom i hrvatskim strankama.

U svom govoru pred saborskim zastupnicima 30. svibnja 1990. na, kako je rekao, „povijesnom zasjedanju Hrvatskog sabora“ predsjednik Tuđman je, između ostaloga, poručio:

„Štovani zbore!

Živimo u uzbudljivom i burnom vremenu. U vremenu koje je krcato mnogim otvoreno nazočnim prijetnjama, ali i podmuklim opasnostima. Mnogi suvremenici bijahu, a poneki još uvijek i jesu, opsjednuti morom svakojakih pogibelji što vrebaju na nas na svim putovima prema demokraciji i nacionalnoj suverenosti. Umjesto tragičnoga malodušja i pasivnoga osjećaja bezizlaznosti, ja sam osobno uvijek bio skloniji otkrivanju i uočavanju onih velikih šansi što se kriju u tom dramatičnom vremenu i prijelomnom povijesnom razdoblju. (…) Prva i najvažnija zadaća nove demokratske vlasti u Hrvatskoj, po mome osobnome osvjedočenju, morala bi biti stvaranje svih duhovnih, materijalnih i pravnih pretpostavki za osjećaj pravne, građanske i nacionalne sigurnosti svih njezinih građana, za mir i povjerenje među njima. Ne samo veliki scenaristi iz suprotnih, naročito hegemonističko-unitarističkih i dogmatskih tabora, nego i svi oni za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli, čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala.“.

Naglasivši da je Hrvatska „stoljećima bila sastavnim dijelom zapadnoeuropske (sredozemne i srednjoeuropske) kulture“, te da je „i onda kada nije imala potpuni državno-politički subjektivitet, bila nerazdvojno povezana sa zapadnoeuropskom civilizacijom“, predsjednik Tuđman je kao zadaće koje očekuju novu hrvatsku vlast naveo: donošenje novog Ustava, uređenje novog ustavnog položaja Hrvatske u Jugoslaviji, uključivanje u Europu (Europsku zajednicu) i europeizaciju Hrvatske, ustanovljenje poretka pravne države i modernizaciju Državne uprave, duhovnu obnovu, korjenite promjene u vlasničkim odnosima i gospodarstvu, demografsko oživljavanje, povratak i uključivanje iseljeništva, nužnost promjena u javnim službama, te moralnu obnovu i etiku rada. Prošla je 31 godina od navedenog Tuđmanovog govora, a dio navedenih zadaća još nije ispunjen…

Zastupnici su u prvom sazivu Sabora suvremene hrvatske države proglasili novi Ustav Republike Hrvatske (22. prosinca 1990.), te donijeli odluke kojima je Hrvatska postala nezavisna država – Ustavnu odluku o suverenoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj (25. lipnja 1991.) i Odluku o konačnom raskidu državnopravnih veza sa SFRJ (8. listopada 1991.). Među navedenim datumima, posebno je važan 25. lipnja 1991., dan kada je Republika Hrvatska proglasila nezavisnost, odnosno kad je, kako je naveo akademik Davorin Rudolf u raspravi o spomenutim datumima, „stekla kvalitete države i pravni subjektivitet u Međunarodnoj zajednici, jer su bili ispunjeni osnovni, klasični međunarodnopravni uvjeti za nastanak države: postojanje teritorija, stanovništvo i vlast“, istaknuvši da je „nakon 25. lipnja 1991. Republika Hrvatska u svim svojim političkim proklamacijama i aktima, kao i u praktičnom djelovanju, ostvarivala neovisan i samostalan državni put“.

Govoreći na sjednici Hrvatskog sabora 25. lipnja 1991., na kojoj je zapravo obnovljena samostalnost hrvatske države, predsjednik Tuđman je, između ostaloga, poručio da je Hrvatska „za poštivanje svih granica današnjih republika SFRJ, posebno u odnosu na Bosnu i Hercegovinu“, a govor je završio riječima: „ŽIVJELA NAM VJEČNO SUVERENA I SAMOSTALNA REPUBLIKA HRVATSKA!“.

Strateški ciljevi

No, proglašenu nezavisnost Hrvatska je, uz velike ljudske žrtve i materijalna razaranja, morala obraniti u nametnutom ratu – napadnuta u ljeto 1991. od prosrpske „Jugoslavenske narodne armije“ i srpskih snaga (a od listopada 1991. i od prosrpskih snaga iz Crne Gore). Razoružana i praktično bez vlastite vojske, tek s policijom čiji nacionalni sastav nije bio homogen, Hrvatska se na početku agresije nije mogla učinkovito suprotstaviti u oružju i tehnici premoćnom agresoru, koji je okupirao gotovo trećinu Hrvatske. Ipak, junaštvom, umijećem ratovanja i sposobnošću improvizacije, hrvatski branitelji su do kraja 1991. uspjeli zaustaviti napredovanje agresorskih snaga, čak i osloboditi dio okupiranoga teritorija u zapadnoj Slavoniji, a u nevjerojatno kratkom roku preustrojene i kvalitetno opremljene te vrhunski vođene Oružane snage RH, već su u sljedećoj godini preuzele inicijativu na ratištu.

Budući da su pobunjeni Srbi u Hrvatskoj odbili sve prijedloge Hrvatske vlade i Međunarodne zajednice o „mirnoj reintegraciji“ okupiranog teritorija u državno-pravni poredak Republike Hrvatske, hrvatske snage su vojnim operacijama, od kojih su najpoznatije „Bljesak“ (svibanj 1995.) i „Oluja“ (kolovoz 1995.), oslobodile većinu okupiranog teritorija Republike Hrvatske te osigurale povratak preostaloga okupiranog dijela Hrvatskog Podunavlja, odnosno istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, do 15. siječnja 1998., tzv. procesom mirne reintegracije. Posebnu stratešku i simboličnu važnost za kraj rata, ali i emotivnu za hrvatski narod, imalo je oslobađanje hrvatskog kraljevskog grada Knina 5. kolovoza 1995., koji je početkom 1990-ih postao središte pobune dijela Srba protiv hrvatske vlasti. Taj datum Hrvatska slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dan hrvatskih branitelja.

Operacijom „Oluja“, omogućeno je Armiji BiH da razbije dugotrajnu srpsku opsadu Bihaća, čime je spriječena nova humanitarna katastrofa u BiH i ponavljanje masovnih zločina koje su srpske snage počinile nakon osvajanja Srebrenice, ubivši više od 8.000 Muslimana. Potom su hrvatske snage u koordinaciji s Armijom BiH, u nekoliko većih vojnih operacija porazile srpske snage u BiH i oslobodile znatan dio njenog okupiranog teritorija. U takvim okolnostima, Međunarodna zajednica primorala je zaraćene strane na Daytonski sporazum (studeni 1995.), koji je potpisan u Parizu (prosinac 1995.). Time su prestala ratna djelovanja u RH i BiH.

Konačnim završetkom rata i mirnom reintegracijom Hrvatskog Podunavlja, nestale su prepreke koje su ometale razvoj demokracije u Hrvatskoj i pretvaranje Hrvatske u modernu državu – državu pravde i blagostanja za sve njezine građane. Primanjem u NATO 2009. i Europsku uniju 1. srpnja 2013., s čijim državama dijeli civilizacijske i kulturološke vrijednosti, Hrvatska je ostvarila sve strateške ciljeve svoje vanjske politike, postavljene prilikom osamostaljenja 1991. godine.

Fenix-magazin/MD/Dr. Ante Nazor

Pogledajte drugo

Nizozemci ne žele dati suglasnost za primitak Hrvatske u Schengen

Nizozemci ne žele dati suglasnost za primitak Hrvatske u Schengen jer Nizozemska ima tehničku vladu, …