Dr. Ante Nazor: Kontinuitet velikosrpske politike i uloga Hrvatske u spašavanju Bihaća i Muslimana u BiH 1990-ih

Uzrok pobune dijela Srba u Hrvatskoj 1939. bila je velikosrpska politika, čiji je cilj bio sprječavanje stvaranja autonomne hrvatske jedinice u Jugoslaviji prema dogovoru Cvetković-Maček i pripajanje dijela Banovine Hrvatske srpskom dijelu države

 

U Matici hrvatskoj u Zagrebu je 29. studenoga 2018. održan znanstveno-stručni skup „Ustav­na država i haška presuda“. Jedna od tema posvećena je Bihaću, kao mjestu navedenom u projektima velikosrpske politike, ali i kao mjestu snažnih napada srpskih snaga od 1992. do 1995., koje ga zahvaljujući djelovanju Hrvatske i hrvatskih snaga nisu uspjele zauzeti.
Mnogi pokušaji relativizacije odgovornosti Srbije za Domo­vinski rat, odnosno izbjegavanje navođenja uzroka rata i odgovora na pitanje tko je agresor, mogu se sažeti u rečenici bivšega preds­jednika Republike Hrvatske „da je rat uzrokovao konglomerat loših politika na prostoru bivše Jugoslavije“. To bi značilo, narav­no kad bi sadržaj te rečenice bio točan, da su za rat u Hrvatskoj 1991. podjednako odgovorna ili „kriva“ tadašnja vodstva Srbi­je i Hrvatske.

Nasuprot tome stoji tvrdnja „da je rat uzrokovao kontinuitet velikosrpske politike“. Pregled velikosrpskih projekata od 19. stoljeća i izvori za razdoblje 1980-ih i 1990-ih govore u prilog tomu.

Hrvatsko-srpski pregovori

Među velikosrpskim projektima iz 20. stoljeća posebno je znakovit projekt „Srpska Krajina – Srbi u našim sjeverozapadnim pokra­jinama” iz 1939. godine. Naime, poznato je da se nezadovoljstvo Hrvata stanjem u prvoj Jugos­laviji pokušalo riješiti hrvatsko-srpskim pregovorima oko preust­roja države, koji su rezultirali dogovorom novoga mandantara vlade D. Cvetkovića i vođe Hrvat­ske seljačke stranke V. Mačeka, 26. kolovoza 1939., odnosno stvaranjem Banovine Hrvatske.

Činjenica da su njene granice obuhvatile i područja koja su izvan današnje Republike Hrvats­ke, a na kojima u većini ili u znat­nom broju žive Hrvati, razlog je zašto niti jedan hrvatski političar u svom djelovanju ne smije zane­mariti pojam Banovina Hrvatska i područje koje je obuhvatila.

Zbog široke autonomije koju je dobila u upravljanju pojedinim resorima, neki drže da je Bano­vina Hrvatska imala značajna obilježja državnosti, koja su je približavala statusu federalne države. No, u svakom slučaju, nije bila samostalna država, bila je dio Kraljevine Jugoslavije. Ipak, ni ta činjenica nije zadovoljila dio Srba u Banovini Hrvatskoj, pa su u dosluhu s beogradskim vojnim krugovima i SPC, zatražili stva­ranje posebne srpske teritorijalne i političke jedinice, pod nazivom „Krajina“.

Prema posebnom naputku – „Krajina, Srbi u našim sjevero-zapadnim pokrajina­ma“, tiskanom 1939. u „srpskoj zadružnoj štampariji“ u Zagrebu, glavni grad nove srpske „oblasti“ („srpskih zemalja u Hrvatskoj“) trebao je biti Bihać, kao „geograf­ski centar Krajine“, u kojem treba podići kulturne, prosvjetne, priv­redne i nacionalne centre nove srpske „oblasti“. Spomenuti izvor detaljno je opisao dr. sc. Mirko Valentić u svojoj knjizi „Rat protiv Hrvatske“ (Zagreb, 2010.).

Pobuna dijela Srba

Znakovito je da je teritorij u spomenutoj brošuri navedenih „srpskih kotareva“ koji su se pod nazivom „Krajina“ trebali izdvojiti iz Banovine Hrvatske gotovo identičan području općina koje je vodstvo pobunjenih Srba u Hr­vatskoj u nizu odluka (1. travnja 1991., 16. svibnja 1991., 6. veljače 1992. itd.) navelo kao dio „SAO Krajine“ ili „RSK“, odnosno koje je „Skupština SAO Krajine“ 16. svibnja 1991. proglasila „sastav­nim dijelom jedinstvene državne teritorije Republike Srbije“.

Prema tome, područje navedeno u brošuri „Krajina“ 1939. kao „dio nove srpske teritorijalne jedinice“ (ne računajući područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, koje je planirano pripojiti Dunavskoj banovini), gotovo je identično području koje će 1990- ih obuhvatiti samoproglašena „SAO Krajina“, odnosno „RSK“, kao zapadna granica „Velike Srbi­je“.

S obzirom na navode čelnika pobunjenih Srba u Hrvatskoj da su se 1990. i 1991. pobunili protiv nove hrvatske vlasti, zbog straha od obnove ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH) iz Drugog svjetskog rata, navedena kronologija stvaranja srpskoga pokreta i oblasti „Krajina“ 1939. pokazuje da se dio Srba u Hrvats­koj pobunio protiv hrvatske vlasti i prije nego što je proglašena NDH, odnosno prije nego što su na vlast u Hrvatskoj došle ustaše i poglavnik Ante Pavelić.

Dakle, uzrok pobune dijela Srba u Hr­vatskoj 1939. bila je velikosrpska politika, čiji je cilj bio sprječavanje stvaranja autonomne hrvatske jedinice u Jugoslaviji prema dogovoru Cvetković-Maček i pri­pajanje dijela Banovine Hrvatske srpskom dijelu države. Jednako tako, uzrok oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj 1990. bio je pri­pajanje dijelova hrvatskog terito­rija Srbiji i njihovo neprihvaćanje demokratski izabrane hrvatske vlasti, odnosno života u neovis­noj Hrvatskoj. Gotovo istovjetni ciljevi 1939. i 1990-ih (pripajanje dijela hrvatskoga teritorija Srbiji i neprihvaćanje hrvatske vlasti), potvrđuju kontinuitet takve, velikosrpske politike.
Dramatično stanje u Bihaću

Bihać je i u srpskoj agresiji na RH i BiH 1990-ih imao strateški značaj za ostvarenje glavnoga cilja velikosrpske politike – da svi Srbi žive u jednoj državi, čija je zapadna granica duboko na teritoriju Republike Hrvatske. Stoga su za Bihać 1994. i 1995. srpske snage (uz savezništvo sa snagama AP Zapadna Bosna Fi­kreta Abdića) vodile teške borbe protiv 5. korpusa Armije BiH i 101. pukovnije HVO-a.

S obzirom na nadmoć srpskih snaga, Bihać bi bio osvojen da ga pokretanjem oslobodilačkih operacija nisu spašavale hrvatske snage („Zima ‚94.“ u studenom/prosincu 1994. te „Ljeto ‚95.“ krajem srpnja 1995., odnosno „Oluja“ početkom kolo­voza 1995.). Na dramatično stanje u Bihaću krajem srpnja 1995., koje je prijetilo novom humanitarnom katastrofom, s velikim brojem ubijenih Bošnjaka-muslimana na tom području, upućuje i prijateljs­ka korespondencija bošnjačko-muslimanskih vojnih i političkih dužnosnika s hrvatskim vodst­vom.

A da je Hrvatska operacijom „Ljeto 95“ opet spasila Bihać potvrđuju i izvori Srpske vojske Krajine: “… ovakvom akcijom Hr­vatska je po drugi put ‘spasila’ od slamanja 5. korpus Alijine vojske, jer je primorala Srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa Bihaćkog ratišta u cilju zaustavl­janja dubljih prodora HV …“.
Uloga Hrvatske i Hrvata bila presud­na za obranu Bošnjaka-muslimana od velikosrpske agresije 1992.

Upravo zbog situacije u Bihaću, nova hrvatska vojno-redarstvena operacija, nazvana „Oluja“, više se nije smjela odgađati. Hrvatska je, naravno, i zbog vlastitih interesa itekako bila zainteresirana da se obrana Bihaća održi i da u Bihać ne uđu srpske snage. Što bi bilo da se to dogodilo možemo samo nagađati, oslobađanje okupiranoga područja RH bilo bi otežano, no malo je vjerojatno da bi zbog toga Hrvatska bila vojno poražena (uostalom, Glavni stožer OSRH pozorno je pratio događaje oko Bihaća i od zime 1994. bio je spreman na poduzi­manje veće operacije kojom bi spriječio pad Bihaća).

Nasuprot tome, srpske snage sigurno bi os­vojile Bihać da nije bilo Hrvatske i hrvatskih vojnih operacija. Jedna­ko tako, nema dvojbe da je uloga Hrvatske i Hrvata bila presudna za obranu Bošnjaka-muslimana od velikosrpske agresije 1992. te za neovisnost i opstanak Bosne i Hercegovine u današnjim gra­nicama.

Kao što radi istine, ali i zbog zahvalnosti i poštovanja, u svakoj prigodi treba istaknuti da su mnogi Bošnjaci-muslimani 1991. zajedno s ostalim nacio­nalnim manjinama u Hrvatskoj, uključujući i dio srpske nacio­nalne manjine, branili Hrvatsku, tako zbog pokušaja krivotvorenja povijesti i tu činjenicu treba često ponavljati.
Upravo se na primjeru Bihaća potvrđuje neodrživost teze o hr­vatskoj agresiji na BiH, odnosno odgovornosti hrvatskoga vodstva za rat s Bošnjacima-muslimanima u BiH. I spomenuti izvori, kao i pisma Alije Izetbegovića koja su prethodila sastanku predsjednika Tuđmanom i Izetbegovića 22. srpnja 1995. u Splitu, pokazuju da je Republika Hrvatska bila najvažniji saveznik bošnjačkom (muslimanskom) narodu u obrani od velikosrpske politike i agre­sije.

Činjenica je da predsjednik Predsjedništva BiH te dužnosnici Armije BiH i bošnjačko-muslimanskih civilnih vlasti ne bi tako prijateljski korespondirali s vodstvom države koju smatraju agresorom na svoju državu i na­rod, odnosno sigurno ne bi pomoć tražili od sudionika “zajedničkog zločinačkog pothvata” protiv svoje države i svoga naroda.

Fenix-magazin/Dr. Ante Nazor