Search
Close this search box.
Search

Došao sam u Stuttgart i shvatio da život u Njemačkoj nije onakav kakvog sam zamišljao

Igor A. (26), diplomirani je profesor tjelesnog odgoja. U Njemačku je došao u siječnju ove godine. Htio je ostati anoniman, a u razgovoru za Fenix je kazao kako mu se život u Hrvatskoj pretvarao u borbu za preživljavanjem bez svijetle budućnosti, odnosno u primanje odbijenica za poslove za koje se prijavljivao. Nikako nije mogao pronaći stalni posao iako nakon završetka fakulteta nije puno birao.
– U Njemačku sam došao jer nisam znao što ću više sa sobom u Hrvatskoj. Imam suprugu, oženili smo se prije dvije godine. Nismo mogli planirati ni dijete jer nisam imao posao, a ona je tek povremeno radila. Mogu reći da smo preživljavali krpajući se uz pomoć roditelja, otkriva Igor. U Njemačku je došao iz jednog malog mjesta iz okolice Našica.

Gledao je prijatelje i poznanike kako odlaze u Njemačku i mislio: “Ako mogu oni, što ne bih i ja. Nije važno koji posao ću raditi samo da zaradim”. Ostavio je suprugu u Hrvatskoj i došao u Stuttgart.

-Uz pomoć prijatelja pronašao sam jedan nižerazredni njemački nogometni klub u Stuttgartu. Pozvali su me na probni trening i kad su vidjeli kako igram, pronašli su mi poludnevni posao kombi vozača za jednu firmu koja prevozi kućanske aparate na kućne adrese. Također su preuzeli na sebe i dio stanarine te mi davali mali honorar za nastupe. Bilo je bolje nego u Hrvatskoj ali opet nedovoljno novca da sam mogao biti zadovoljan, kaže.

Kako bi više zaradio, prihvatio je raditi kao ličilac kod jednog Hrvata premda taj posao nikada nije radio. Za početak je radio povremeno. Potreba ga je natjerala da brzo ovlada i tim zanatom. Radio je pola godina, a onda je na nagovor jednog Nijemca, koji je bio sponzor njemačkog kluba za kojeg je igrao, otvorio ličilački obrt.

“On mi je pronalazio poslove, a ja sam radio. Kako sam imao sve više posla, zaposlio sam još dva naša čovjeka koji su došli kao i ja iz domovine. Taj posao nije težak ali ni lak, puno se radi da bi nešto zaradio, nastavlja svoju priču.

Budući se i financijska situacija popravljala, u Stuttgart mu je stigla i supruga. I ona je vrlo brzo počela raditi, i to kao domaćica u jednom hotelu. Radila je sve, od recepcije pa po potrebi i do namještanja i čišćenja soba. Diploma koju je imala (viša ekonomska) nije joj ništa značila.

No, s širenjam obrtom su nastali novi problem. A ni Igor, a ni supruga mu, još nisu dobro govorili njemački jezik.
” Kako sam imao sve više posla, trebalo je ispunjavati i sve više dokumentacije, plaćati porez i ostalo. Budući nisam znao dovoljno dobro njemački jezik, savjetovali su da nađem jednog našeg poreznog savjetnika koji će mi voditi knjige i raditi prijave poreza. Računi su bili sve brojniji i nije bilo lako sve to pratiti, rekao je naš sugovornik. 

U klubu gdje je igrao  ponudili su mu da kao diplomirani profesor tjelesnog odgoja, trenira njihovu djecu. Prihvatio je i to za neki manji honorar te počeo tri puta tjedno trenirati njihovu djecu. Djeca su brzo napredovala, rezultati su postajali sve bolji. Budući njegov rad nije ostao nezapažen, iz kluba su mu dozvolili da za malu naknadu koristi njihove terene za privatne treninge djece. Poslušao je savjet iz kluba i otvorio još jedan obrt, onaj da radi kao trener. Onaj ličilački posao je sve rjeđe stizao raditi iako je još imao otvoren i taj obrt. Osim toga, što je više radio više je zarađivao ali je imao i sve više papirologije.

“Najviše su me ubijali kojekavi računi koji su stizali. Ponekad sam imao osjećaj da zbog te papirologije ne mogu izvući iz cijelog tog vrtloga. Strah me je bio potpisati bilo što jer nisam bio posve siguran što potpisujem. Morao sam se pouzdati u Hrvate koji dobro znaju jezik ili zvati poreznog savjetnika koji sve naplaćuje. Zato sam imao uvijek nekakav stres i neizvjesnost”, priča Igor.

Danas, godinu dana kasnije, kad se osvrne kaže kako mora zaključiti kako je unatoč boljoj financijskoj situaciji, u Hrvatskoj živijo mirnije i imao manje briga.

“Naravno da mi se dolazak financijski isplatio. Ali, moram priznati, da mi je kvaliteta života ovdje u usporedbi s Hrvatskom, daleko lošija. Nemam gotovo ni jednog slobodnog dana. Vodim obrt, radim  od 12 do 14 sati dnevno. Treniram popodne s djecom a vikendom vodim njih na utakmicu a popodne i sam igram za svoj klub. Ne uspijem se odmoriti. I tako iz tjedna u tjedan, kaže.

Vjerojatno će mnogi kad ovo pročitaju reći: ” ima obrt, a jadikuje”, ali svi koji su prošli sličan put znaju da je takav život u Njemačkoj. Znaju da se ovakve i slične priče događaju našim ljudima u Njemačkoj bez obzira što će nekima izgledati i kao nevjerojatne. 

Fenix Magazin/MD

Povezano

SP Katar: Hrvatska - Belgija
“PRIČA O PONOSU”: Modrić se “vraća” u Mostar u kojem je prije 20 godina igrao za Zrinjski
Nevrijeme u Njemačkoj
DWD IZDAO UPOZORENJE ZBOG JAKOG NEVREMENA: Vlasti i hitne službe savjetuju stanovnicima neka ne izlaze na ulicu
NIŠTA NE TRAJE VJEČNO: Evo koliki je stvarni rok trajanja kozmetičkih proizvoda
U HOTELU U HRVATSKOJ: Ukrao karticu koja otvara sve sobe i krenuo u krađu po sobama
Njemački kancelar Olaf Scholz / Foto: Kay Nietfeld/dpa
NATO PROTIV RUSIJE: Hladni rat je ponovno tu
Foto: Fenix (MD)
U FRANKFURTU NESTALA 16-GODIŠNJAKINJA ADRIANA B.: Policija objavila fotografiju nestale djevojke, mole pomoć stanovnika