Gledao je prijatelje i poznanike kako odlaze u Njemačku i mislio: “Ako mogu oni, što ne bih i ja. Nije važno koji posao ću raditi samo da zaradim”. Ostavio je suprugu u Hrvatskoj i došao u Stuttgart.
-Uz pomoć prijatelja pronašao sam jedan nižerazredni njemački nogometni klub u Stuttgartu. Pozvali su me na probni trening i kad su vidjeli kako igram, pronašli su mi poludnevni posao kombi vozača za jednu firmu koja prevozi kućanske aparate na kućne adrese. Također su preuzeli na sebe i dio stanarine te mi davali mali honorar za nastupe. Bilo je bolje nego u Hrvatskoj ali opet nedovoljno novca da sam mogao biti zadovoljan, kaže.
Kako bi više zaradio, prihvatio je raditi kao ličilac kod jednog Hrvata premda taj posao nikada nije radio. Za početak je radio povremeno. Potreba ga je natjerala da brzo ovlada i tim zanatom. Radio je pola godina, a onda je na nagovor jednog Nijemca, koji je bio sponzor njemačkog kluba za kojeg je igrao, otvorio ličilački obrt.
“On mi je pronalazio poslove, a ja sam radio. Kako sam imao sve više posla, zaposlio sam još dva naša čovjeka koji su došli kao i ja iz domovine. Taj posao nije težak ali ni lak, puno se radi da bi nešto zaradio, nastavlja svoju priču.
Budući se i financijska situacija popravljala, u Stuttgart mu je stigla i supruga. I ona je vrlo brzo počela raditi, i to kao domaćica u jednom hotelu. Radila je sve, od recepcije pa po potrebi i do namještanja i čišćenja soba. Diploma koju je imala (viša ekonomska) nije joj ništa značila.
No, s širenjam obrtom su nastali novi problem. A ni Igor, a ni supruga mu, još nisu dobro govorili njemački jezik.
” Kako sam imao sve više posla, trebalo je ispunjavati i sve više dokumentacije, plaćati porez i ostalo. Budući nisam znao dovoljno dobro njemački jezik, savjetovali su da nađem jednog našeg poreznog savjetnika koji će mi voditi knjige i raditi prijave poreza. Računi su bili sve brojniji i nije bilo lako sve to pratiti, rekao je naš sugovornik.
U klubu gdje je igrao ponudili su mu da kao diplomirani profesor tjelesnog odgoja, trenira njihovu djecu. Prihvatio je i to za neki manji honorar te počeo tri puta tjedno trenirati njihovu djecu. Djeca su brzo napredovala, rezultati su postajali sve bolji. Budući njegov rad nije ostao nezapažen, iz kluba su mu dozvolili da za malu naknadu koristi njihove terene za privatne treninge djece. Poslušao je savjet iz kluba i otvorio još jedan obrt, onaj da radi kao trener. Onaj ličilački posao je sve rjeđe stizao raditi iako je još imao otvoren i taj obrt. Osim toga, što je više radio više je zarađivao ali je imao i sve više papirologije.
“Najviše su me ubijali kojekavi računi koji su stizali. Ponekad sam imao osjećaj da zbog te papirologije ne mogu izvući iz cijelog tog vrtloga. Strah me je bio potpisati bilo što jer nisam bio posve siguran što potpisujem. Morao sam se pouzdati u Hrvate koji dobro znaju jezik ili zvati poreznog savjetnika koji sve naplaćuje. Zato sam imao uvijek nekakav stres i neizvjesnost”, priča Igor.
Danas, godinu dana kasnije, kad se osvrne kaže kako mora zaključiti kako je unatoč boljoj financijskoj situaciji, u Hrvatskoj živijo mirnije i imao manje briga.
“Naravno da mi se dolazak financijski isplatio. Ali, moram priznati, da mi je kvaliteta života ovdje u usporedbi s Hrvatskom, daleko lošija. Nemam gotovo ni jednog slobodnog dana. Vodim obrt, radim od 12 do 14 sati dnevno. Treniram popodne s djecom a vikendom vodim njih na utakmicu a popodne i sam igram za svoj klub. Ne uspijem se odmoriti. I tako iz tjedna u tjedan, kaže.
Vjerojatno će mnogi kad ovo pročitaju reći: ” ima obrt, a jadikuje”, ali svi koji su prošli sličan put znaju da je takav život u Njemačkoj. Znaju da se ovakve i slične priče događaju našim ljudima u Njemačkoj bez obzira što će nekima izgledati i kao nevjerojatne.
Fenix Magazin/MD
