Kad sjednem na balkon dvosobnoga stana svojih roditelja koji se nalazi u jednom malom njemačkom gradiću nedaleko Frankfurta, i uz prve gutljaje jeftinog piva iz obližnjeg trgovačkog lanca počnem razmišljati o onome što je bilo i što me očekuje, jednostavno shvatim da to više nije to, da to više nije ona Njemačka kakva je bila nekad.
Bila je to „obećana zemlja“ za većinu došljaka iz Hrvatske, koji su sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća dolazili ovdje trbuhom za kruhom u potrazi za boljim životom kojeg nisu mogli ostvariti u tadašnjoj južnoslavenskoj državi.
Sedamdesete, osamdesete i napokon devedesete godine, koje donose pad Berlinskoga zida, pad željezne zavjese, a isto tako i raspad umjetno stvorene države južnoslavenskih naroda, te napokon priznanje i osamostaljenje Hrvatske koju ‘92. među prvima, kao samostalnu državu priznaje upravo ova
Njemačka, u kojoj ja danas pijuckam svoje pivo i razmišljam o budućnosti, među ostalim što i kako dalje – govori Damir Juretić.
Vrata su otvorena, sad samo treba znati kroz njih proći
On je u travnju 2014. godine došao iz Baranje u Pfungstadt, gradić između Darmstadta
i Frankfurta i otad živi na relaciji Njemačka – Hrvatska, čekajući da Njemačka ukine ograničenja radnih dozvola hrvatskim državljanima. I sad kad je napokon otvorila svoja vrata i Damir će slobodnije potražiti bolju budućnost u njoj, jer u svojoj rodnoj Baranji je nije našao.
Ima 47 godina, a u Hrvatskoj je radio brojne poslove. Između ostalog, bavio se amaterskom fotografijom i filmom kao član Foto-Kino- Kluba „Baranja film“. U Njemačkoj je bio već početkom devedesetih godina, ali se 1998. godine vratio u Baranju. Zaposlio se kao zaštitar, ali i tu je ostao bez posla. –
U Hrvatskoj nema budućnosti, a kako kod nas u Baranji kažu „u nadi je spas“, tu sam nadu došao potražiti u Njemačkoj pa mada je ne poznajem, mogu ipak reći onu staru: „Nada umire posljednja”.
PISMO ČITATELJA Damir Juretić
