Don Ivan Dragičević, rođen 1994. godine u Žepču kao najmlađe od troje djece roditelja Nevenka i Svjetlane. Osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje završio je u Žepču, a 2013. godine upisao je Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu i ušao u formaciju kao bogoslov Vrhbosanske nadbiskupije.
Razgovarao: Josip Mijić
U studenom 2018. godine je don Ivan je magistrirao na KBF-u u Sarajevu, a na Petrovo 2019. u sarajevskoj katedrali zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Svoju prvu svećeničku službu je obavljao kao župni vikar u župi Glavosjeka svetoga Ivana Krstitelja u Odžaku, u jednom periodu uz vikarsku službu bio je i upravitelj župe Rođenja BDM – Brusnica kod Bosanskog Broda.
U ljeto 2021. godine imenovan je župnikom župe Žalosne Gospe Čardak u općini Modriča, a od 2023. godine i upravitelj župe svetog Franje Asiškog u Srednjoj Slatini. Do prije godinu dana je obavljao i službu katehete u osnovnoj školi Vladimir Nazor u Odžaku, a sada je edukant na psihoterapijkoj školi – logoterapiji pri Hrvatskom centru za logoterapiju i egzistencijalnu analizu kao i student stručnog postdiplomskog studija propedeutike psihoterapije i teoterapije u Đakovu.
FM: Možete li nam kratko predstaviti ustroj katoličke Crkve u BiH.
Apostolsko pismo Ex hac augusta dokument je pape Leona XIII kojim od 5. srpnja 1881. godine uspostavlja hijerarhiju redovitih biskupa u BiH u skladu sa crkvenim zakonima. Tim apostolskim pismom uspostavlja se vrhbosanska metropolija koju čine sljedeće biskupije: Vrhbosanska sa sjedištem u Sarajevu, Mostarsko- duvanjska sa sjedištem u Mostaru te Banjalučka sa sjedištem u Banja Luci. Od godine 1890. godine u sastav metropolije ulazi i Trebinjska biskupija kojom upravlja mostarski biskup kao apostolski upravitelj. Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini danas uz ranije navedene biskupije ima i Vojni ordinarijat koji je osnovao blagopokojni Sveti Otac Benedikt XVI 1. veljače 2011. godine, a kojemu je poslanje da preko svojih kapelanija skrbi za duhovne potrebe katolika pripadnika Ministarstva obrane i Oružanih snaga BiH te njihovih obitelji. Katolička Crkva u BiH po svom ustroju je biskupska konferencija u čijem se sastavu nalaze Vrhbosanska, Mostarsko-duvanjska, Trebinjsko-mrkanjska biskupija, Banjalučka biskupija kao i Vojni ordinarijat.
FM: Kako se Crkva u BiH prilagodila novim okolnostima i odlascima stanovništva?
U narodu ima jedna poslovica koja kaže: „Pokrij se koliko ti je jorgan dug.“ U kontekstu te narodne poslanice bih objasnio i stanje Crkve u BiH u kontekstu „novih“ okolnosti odnosno odlaska stanovništva. Broj vjernika ne umanja djelovanje Katoličke Crkve na ovim prostorima, ali definitivno vodstvo odnosno hijerarhiju Crkve potiče na nova razmišljanja i rekonstruiranja pastoralnih djelovanja kao i novitete u pastoralu odnosno potiče na kreativnost pastoralnih zadataka. Ono što čini Crkvu na ovom području još uvijek dosta jednistvenom jest to što se svim silama Crkva u BiH trudi svećenicima, redovnicima i redovnicama koji djeluju na njenom području obuhvatiti svaki kut biskupije odnosno biskupske konferencije kako bi svaki vjernik imao potrebnu duhovnu skrb i blizinu crkvenog službenika u onome što mu je potrebno. Tako ćete često na ovim prostorima vidjeti na brojem manjim župama prisutnost svećenika i redovnica što se nekome može činiti apsurdno, neorganizirano i „razbacivanjem“ službenika Crkve. Osobito je to činjeno u postratnom vremenu gdje je želja nadbiskupa vrhbosanskog, sada nadbiskupa u miru, Vinka kardinala Puljića da se u svakoj župi biskupije nalazi svećeik koji bi bio iskaz brige, blizine ali i nade povratničkom narodu. Pitanje snalažljivosti bih rekao da je prije pitanje kreativnosti, stvarnosti i odluka svake biskupije ponaosob budući da, iako se nalaze u istim okolnostima, svaka biskupija je teritorijalno, kapacitetom i brojem vjernika u drugačijoj prilici. Ono što je svakako pohvalno jest zauzimanje biskupa BK BiH oko, kao što već ranije rekoh, za brigu o vjernicima ne gledajući na broj odlazaka nego na onu prisutnost koje još uvijek ima uvijek zagledani u Krista koji je naša nada.
FM: Imaju li svećenici teži posao u Republici Srpskoj nego u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine. Mora li se primjenjivati mudrost da rijetko zažalimo ako nešto prešutimo a često ako reknemo?
Kao što se svaki prostor djelovanja razlikuje po mentalitetu, stvarnostima i broju vjernika te stvara specifičnost pastoralnog djelovanja tako i Republika Srpska kao prostor djelovanja katoličkih svećenika, redovnika i redovnica je jedan neobičan i izazovan prostor djelovanja, ako ne i najizazovniji i najneobičniji na prostoru BiH. Prije svega moram naglasiti da ću govoriti iz osobnog iskustva kojeg već mogu reći 4 godine proživljavam djelujući na prostoru Republike Srpske. Ako gledamo iz kuta prijeratnog vremena i života na ovom području svakako možemo reći da je na području Republike Srpske „teže“ pastoralno djelovati budući da su se mnoge župe ugasile ili skoro ugasile, a na onim življim sadašnji broj vjernika je negdje par tisuća % manji nego 1991. godine. Pastoralno djelovanje ne bih nazvao težim nego izazovnijim budući da se susrećemo s više čimbenika: jedan je starija populacija gdje je prosječna starost 70 godina, drugi jest povratnici koji su iz raznih krajeva se vratili u svoje rodne krajeve ali sa sobom su donijeli dašak života zapada prema bližnjima i Crkvi tako da im se vjernički život ogleda u nedjeljnoj misi i bez nekog drugog angažmana oko zajednice, treći jest česta odsutnost povratnika koji većinom u drugim krajevima RH imaju još po neku nekretninu pa određeni dio vremena provode tamo. Stoga svećeničko djelovanje je izazovnije budući da su vjerničke zajednice manje i svaki je glas dosta snažan i jak i mora ga se čuti, a trebaju se smišljati na manji broj vjernika pastoralni kreativni izazovi kako bi zajednica živjela i osjetila se povezanost zajednice. Tako na primjer u nekim župama uređenje crkve za Božić, borovi i čišćenje se odvija nedjeljom kada dođe netko sa strane jer kroz tjedan to nema tko uraditi ili morate platiti radnike drugih vjera i nacija da to učine.
Proslava 60-e obljetnice Župe Čardak / Foto: Fenix (privatni arhiv)FM: Kakva je suradnja s vlastima?
Gledajući iz osobne perspektive nemam kao župnik probleme s vlasti i strukturama niti s policijom nego se razvila jedna ugodna atmosfera i suradnja dok postoje krajevi gdje su još uvijek Hrvati katolici na mariginama i nisu priznati kao narod koji je tu postojao i postoji. Istina za ugodnu atmosferu često mora biti i kompromisa, a Hrvati kao narod su oni za koje se očekuje i kojima je nametnuto da budu oni koji će se povući radi kompromisa. Često znam reći lako je biti katolik i Hrvat u mom Žepču, Vitezu, Mostaru, Zagrebu i Osijeku, ali budi ovdje. Jednostavan primjer je samo sjećanje na žrtve Vukovara, na poginule branitelje HVO- a, isticanje zastave hrvatskog naroda u BiH ili Republike Hrvatske koji se shvaćaju kao provokacija većinskog naroda i koji nisu dobro došli – bilo nama to pokazano javno ili ne. No opet govorim, nije u svim krajevima RS-a sve isto. Sve ovisi na koncu o suradnji i dijalogu s lokalnim vlastima i stanovništvom, ali napominjem za dijalog su naravno potrebne najmanje dvije strane. Osobno nisam pobornik pojma kolektivne krivnje, pa stoga sam stava da sve ovisi o određenim krajevima, događajima i situacijama. Ako se samo sjetimo dolaska predsjednika RH gospodina Milanovića u Derventu možemo uvidjeti razlike. U pojedinim krajevima RS-a kao da se to nije ni dogodilo dok je na području Dervente, Bijelog Brda i Modriče ta stvarnost kao problematična osjetila. O mudrosti koja je postavljena u pitanju – to je tako. Opet ona narodna mudrost koja će sama odgovoriti na pitanje: „Kadija te tuži, kadija te sudi.“ Ali svakako djelovanje u Republici Srpskoj za katoličkog svećenika itekako nosi i neka druga obilježja koja neću nazvati pozitivnima nego onima na kojima svećenik može bit zahvalan. Prije svega upoznavanje hrabrosti katoličkog puka ovdje koji je živio i koji živi, upoznavanje stvarnoga stanja Crkve u Bosni i Hercegovini, svjesnost da smo mi svjetionik nade tim ljudima koji tu žive i njihovim obiteljima koji su vani a koji u svećeniku vide sigurnost za svoje obitelji koje su tu, davanje nade ( osobito za područje Posavine) da Crkva svoj narod nije i neće zaboraviti i da će uvijek gajiti ljubav prema grudi koja je natopljena krvlju sinova i kćeri. Puno toga na koncu ovisi i o nama kao pastoralnim voditeljima zajednica u kojima jesmo.
FM: Postoji li nešto što Vas osobito brine kao svećenika u sadašnjem vremenu i okolnostima?
Puno je stvari koje bi se ovdje mogle nabrojati ali ona temeljna je indiferentnost koja se uvukla među naš narod, naše vjernike. Indiferentnost prema vlastitim obiteljima, korijenima, zavjetu vjere i u međuljudskim odnosima. Knjiga Otkrivenja 3,15-16 veli: „ O da si studen ili vruć! Ali jer si mlad, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.“ Indiferentnost ili mlakost je ono što danas sve više vidimo kao uprisutnjenu stvarnost među mladima ali i među starijima, nažalost. Ljestvice vrijednosti se snižavaju, tolerira se mnogo toga i sve usmjerava na rast egoistične crte u pojedincima gdje zajednica i odgovornost ne postoje. No u ovim trenucima me hrabri prekrasna evanđeoska slika kada Isus utišava oluju: „ Oni pristupiše i probudiše ga govoreći „Gospodine, spasi, pogibosmo!“ Kaže im:“ Što ste plašljivi, malovjerni?“ ( Matej 8, 25-26). Gospodin sve vodi pa vjerujem da će i iz ovoga se izroditi nešto dobro na koncu.
FM: Gdje vidite katolike i Hrvate u BiH u naredno vrijeme, recimo za 50 godina?
Uistinu teško pitanje, ali prvo što mi pada na pamet u ovom trenutku jest situacija kada je nadbiskup Stadler došao za vrhbosanskog nadbiskupa nakon dugih stoljeća pod okupacijom Osmanlija i tek proglašene vlasti Austro Ugarske. Naime, dolaskom u glavni grad Sarajevo i u sjedište svoje Nadbiskupije zatekao je jako mali broj vjernika. Rektoru zavoda Germanicum – Hungaricum u Rimu, gdje se i sam školovao, 21. srpnja 1881. godine u pismu piše: „Moja nadbiskupija ima 7O župa koje su veoma udaljene jedna od druge. Preko polovice župa nema župne crkve, a drugoj polovici nedostaje svega. Druga polovica ima doduše crkve, ali kakve crkve, podzemne podrume, drvene barake, te nešto dobro građenih crkava. Moja bi katedrala mogla služiti negdje drugdje kao slaba župna crkva. Ljudi su ovdje veoma neuki; ali bi se od njih dalo nešto napraviti, jer imaju dobru volju, dobro srce i živahnu vjeru.“ Po popisu iz 1879. godine na području cijele BiH je živjelo 209 391 katolika. Svijest ovih trenutaka povijesti i razvitak katoličkih škola, sakralnih objekata, umjetnosti, vrtića i puno toga kroz tu istu povijest, održanost u vremenu komunizma i Domovinskog rata svjedoče da smo mi narod tvrde šije te se još uvijek držimo dobro i naše vjere stoga se ne plašim onoga što će biti dok je zaufane vjere i zdravog nacionalnog identiteta. Bit će nas onoliko koliko dobro budemo želi ono što su nam, oni koji su za našu slobodu i vjeru svoj život dali, posijali.
Fenix-magazin/MD/Josip Mijić
