Što se događa s bošnjačkom politikom? Dok na jednoj strani godinama, s pravom, protestiraju protiv politike „srpskoga sveta“ i Dodikove prijetnje o odcjepljenju, postaju na drugoj strani sve sličniji velikosrpskoj ideologiji iz bivše države koja je tvrdila da Srbija ima pravo vladati tamo gdje živi jedan Srbin.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Takva politička razmišljanja, kao i kriva srpska sjećanja iz povijesti, utjecala su na srpski narod da počne i sam vjerovati kako mu je kroz čitavu povijest onaj drugi činio zlo, dok je on uvijek bio žrtva. Dobro bi bilo ponekada prisjetiti se i vlastitih pogrješaka.
Srbi su u Skupštini stare Jugoslavije izvršili atentat na hrvatske političare i ogadili im državu. Nisu Crnogorci krivi što su im Srbi 1918. uništili Crnogorsku pravoslavnu crkvu, pokušavajući na taj način dokinuti i samu crnogorsku naciju. Nisu krivi Bošnjaci za osmanlijske zločine protiv Srba. Ta bolesna velikosrpska ideologija i kriva sjećanja iz povijesti dovela su do krvavih sukoba na prostorima bivše države, pa i do strašnih zločina u Vukovaru i Srebrenici.
Bošnjačka kao velikosrpska retorika
Čitajući zadnjih dana izjave bošnjačkih političara u odnosu na odluku visokoga predstavnika Christiana Schmidta da napokon ispravi veliku nepravdu učinjenu hrvatskome narodu u BiH od strane njegovih prethodnika, čovjek se ne može oteti dojmu da svojom retorikom i ideološkim stavovima podsjećaju na srpske ideologe. Nevjerojatno je s kojom lakoćom govore o tome da se ugrožava demokracija ako se napokon dozvoli Hrvatima da biraju svoje predstavnike u Dom naroda.
Kad se čovjek ne bi prisjetio priče tih istih političara kako treba dokinuti županije i pretvoriti Federaciju u „državu“ većinskoga naroda, čovjek bi mogao pomisliti kako su doista zabrinuti za one Hrvate koji žive u Goraždu. Bilo bi smiješno da nije politički opasno. Niti su Hrvati toliko ludi, niti je međunarodna zajednica toliko debicilna da bi im povjerovala.
Strah od nestanka s političke scene
Očito je da su bošnjački političari, ali i oni navodni hrvatski i srpski koji su se dobro uhljebili u Sarajevu, puni straha od korektnih izbora. Strah ih hvata pri pomisliti da bi napokon neki od njih mogli nestati s političke scene. Stalo je njima istinski do bošnjačkoga naroda onoliko koliko je i velikosrpskim ideolozima bilo stalo do srpskoga. Jer onaj komu je stalo do vlastitoga naroda, razmišlja racionalno i pošteno ne uvlačeći ga zbog svojih bolesnih ambicija i frustracija u nepotrebni sukob s drugima.
U pitanju je koristoljublje od strane pojedinaca koji su spremni uvući ponovno Hrvate i Bošnjake u sukob samo da zadrže pozicije. Uostalom kako drugačije shvatiti smiješne izjave kako bi odluka visokoga predstavnika da Hrvati biraju svoje predstavnike u Dom naroda Federacije bila nedemokratska. Previše je zapadna politika koketirala s bošnjačkim nacionalizmom, svjesna svoje krivice za preveliko popuštanja Srbima, da se ne treba niti čuditi da ju ta ista danas kad je djelomično skrenula s njihovoga puta smatra opasnom.
Brozovi i Erdoganovi sljedbenici
Uostalom, kako bi bošnjački političari inače mogli tvrditi da je nedemokratski ono što je temelj zapadne demokracije u višenacionalnim državama poput Belgije i Švicarske. Sustavno odbijanje preuređenja Federacije u dvije izborne jedinice, gdje bi do izražaja došlo i ono građansko, kao i inzistiranje na tome da Bošnjaci biraju Hrvatima predstavnike u Dom naroda, govori jasno o tome da bošnjački političari ne znaju puno o demokraciji.
Kako bi i mogli znati kad se jedni pozivaju na Josipa Broza Tita, a drugi na Erdogana. Vrijeme je da sazriju i ne huškaju bošnjački narod protiv onih koji su im bili oduvijek prijateljski naklonjeni. Neka sjednu za stol i dogovore se što žele. Nije dobro da Brozovi i Alijini nasljednici zbog straha od nadmoći jednih nad drugima u sukob uvlače hrvatski i bošnjački narod. BiH je opstala zahvaljujući hrvatsko-bošnjačkom zajedništvu i referendumu o samostalnosti. Da su Hrvati tada nisu podržali cjelovitost BiH, ne bi je danas niti bilo. Umjesto da se poradi na nadilaženju pogrješaka iz prošloga rata, a bilo ih je na jednoj i drugoj strani – kako hrvatskoj tako i bošnjačkoj – bošnjački političari zaoštravaju i onako napeto stanje.
Na izjave pojedinaca kako je mogućom odlukom visokoga predstavnika Schmidta ugrožena demokracija u BiH, čovjek bi se mogao slatko nasmijati. Ali kad netko izjavi da, ukoliko dođe do uredbe visokoga predstavnika Schmidta da Hrvati biraju svoje predstavnike u Dom naroda, ne preostaje ništa drugo nego rat ili iseljavanje u Anadoliju, onda je zadnji trenutaka da se zabrinu svi dobronamjerni stanovnici BiH, ali i međunarodna zajednica koja je dugo vremena koketirala s velikobošnjačkim nacionalistima, nasjedajući procjenama šarlatana u vlastitim redovima.
Normalno je ono što je normalno
Bojim se da pojedini bošnjački političari nisu svjesni u što se upuštaju koristeći se ratobornom retorikom. Uostalom, takvi bošnjački političari i nisu bolji od Dodika koji kontinuirano poziva na odcjepljenje Republike Srpske kad se osjeti politički ugroženim. Naime, stječe se dojam da se opasna retorika pojačava kod pojedinih bošnjačkih političara kad osjete da bi se Hrvati mogli izboriti za svoja prava, i to ona koja su im nakon Daytona oduzeli upravo pojedini nedobronamjerni visoki predstavnici. Vrijeme je da Bošnjaci shvate da je BiH onoliko hrvatska i srpska koliko i bošnjačka. Uostalom, to jamči Ustav države. Naravno i onih četvrtih, navodnih građana.
Kao da svi stanovnici BiH nisu građani. Ili neki misle da su pravi građani samo oni koji iz obiteljskih razloga ne mogu drugačije. Kad su Hrvati glasovali za slobodnu BiH, nisu glasovali protiv Srba, nego protiv srpske bolesne ideologije da je Srbija tamo gdje živi jedna Srbin. Danas kad traže svoja demokratski zagarantirana prava, pa se pri tome ponekad usuglase i sa Srbima, ne znači da su protiv Bošnjaka i države BiH. Dobro bi bilo da se oni najgrlatiji bošnjački političari zamisle nad tim kako ne bi ogadili BiH Hrvatima. BiH su potrebni zadovoljni ljudi, kako Bošnjaci, tako Hrvati i Srbi, ali i oni četvrti koji će morati napokon shvatiti da vlastita „orijentacija ili dezorijentacija“ ne može biti naturena svima.
Nedavno sam u jednom njemačkom tisku pročitao tekst neke atmosferom ponesene autorice kako heteroseksualni nisu normalni ljudi. Izgled da su u BiH oni četvrti izgubili orijentaciju pa razmišljaju slično spomenutoj dami, uvjereni kako nisu normalni oni koji se osjećaju Bošnjacima, Hrvatima ili Srbima. Bilo bi dobro za onu autoricu, ali pristalice građanske BiH da shvate kako je normalno ono što je normalno. A da se sve drugo mora i treba tolerirati. I ništa više.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
