Kao i do sada ustajanje u cik zore, dok sunce još nije ni izvirilo iza obzora. Teško jutro, svi šepaju, svako na svoju stranu, ali ima snage i za pokoju pošalicu. Sve je nekako užurbano, gužva na lavabou za pranje zuba, sendvići za doručak, kavica na brzaka, a onda posao. Jedini pravi posao ujutro je zavijanje žuljeva, namakanje nogu u puder, mazanje raznim kremama, gutanje tableta aspirina, magnezija i drugih razno raznih mućkalica protiv upale mišića. Opet je sve spremno za novu rutu, za dan treći, cilj je Sibinj, 42 km udaljeno slavonsko selo.
U 06,50 sati smo na cesti svi su na broju, rane su donekle sanirane i ponovo svi pješače, ali nakon sedmog kilometra Domagoju popušta zglob, ne može dalje. Zaslužio je dan odmora, viša sila kažemo, bit će sutra bolje. Još smo svježi pa Kloba pomaže ljudima cijepati drva. Kad smo utvrdili da nemamo sjekiru Kloba, stari specijalac, japanska škola, cijepa drva golim rukama i zbog toga, po ovlastima Prvog viteza Alfa, Stripi ga imenuje Drugim vitezom.
Hodanje ide dalje nešto laganijim tempom 5-6 km po satu, ali neprilike počinju kada je počela padati kiša. Po kiši se ne hoda. Nije problem pokisnuti po glavi, problem su noge, koje trebaju biti suhe, a njih ne možemo zaštiti. Kolona se zaustavlja ispod kućice na autobusnoj stanici. Prinudni odmor. Nije svaki odmor dobar, mišići su tek ugrijani, a sad se moraju hladiti. Nakon nekih sat vremena kiša prestaje i kolona kreće, istim tempom, istim ciljem. Dan treći ide dalje cilj je Sibinj, samo 42 km.
U selu Batrina jedan domaćin Željko, dragovoljac Domovinskog rata, skreće nas u svoje dvorište, inzistira, sve je spremio: stolove, kavu, lubenicu i naravno rakiju, bez nje ništa ne ide, ona je i pogon i gorivo. Doduše ne svima, ali dobrim dijelom. Kod Željka se ponovo mijenjaju čarape, trake na žuljevima, odlazak na WC. Denis je bio u izviđanju iza štaglja (čitaj na WC-u) i nekako je skužio da je nedavno bilo kolinje. Kratko i jasno rečeno nanjušio je svježe čvarke. Domaćin, bez premca, pred nas iznosi veliku zdjelu punu svježih čvaraka. Teško je opisati Denisovu radost, mislim i ostali su bili sretni, ali Denis – dobitak na lotu. Samo da ne bude zabune, radost nije zbog čvaraka nego zbog mogućnosti da se nadoknadi sol u tijelu, znate ona se jako gubi kad se čovjek znoji i treba je nadoknađivati neprekidno, a čvarci su samo malo ugodniji način za to.
Fotografirali smo se i pozdravili s bratom po oružju i dalje na put. Isti ritam, cilj je Sibinj, dan treći. Pješačenje je sve teže, noge su u zavojima i otekle, teško se gazi. Svakom odmoru ne znam da li da se radujem ili da zbog toga plačem. Kad nakon pješačenja stanete, pa makar i za dvije minute noge se hlade i svako novo kretanje je očajno bolno. Kad krenete treba dobar kilometar da se noge vrate na radnu temperaturu, a onda nakon trećeg više ih uopće i ne osjećaš, ako ne staneš nakon 6-7 km jednostavno gubiš kontrolu nad nogama, a tada postoji opasnost od izvrtanja, uganuća i trajnog izbacivanja iz pogona. Zbog svega svakom odmoru koliko se radujemo, toliko i još više od njega strahujemo.
Znate li da od napornog hodanja oteknu prsti na rukama, tako da i u njima gubiš osjećaj, pa nam sve češće iz ruku ispadaju bočice s vodom, a njihovo skupljanje je nova muka. Da mi je netko rekao prije 5-6 dana da će mi dvije stepenice predstavljati problem rekao bih mu da je lud, a sad kad vidim stepenice bježim od njih kao vrag od tamjana.
Zaustavljamo se uz cestu da bi zapalili svijeću na spomen ploču heroju Crvenkapi, vukovarski branitelj, legenda, velika nam je čast, ali i tuga obavija naša srca.
Idemo dalje, korak po korak, pauza po pauza, zubi škripe, pucaju, ali se ide dalje, dan treći cilj je Sibinj. Uz put, nećete vjerovati, ide nekakav lik, isti Forest Gump, sav u bijelom na njemu zastava RH i BiH. Pješak, kaže da hoda tri godine i da ide u Rim kod Pape. Mi mu kažemo da ga pozdravi, tkogod bio Papa dok on dođe… Zaključili smo da je tip lud kao šiba! On svojim pravcem mi svojim, Sibinj je blizu još nekih 12-13 km. Sam dolazak je olakšanje, znamo da nas čekaju tuševi, odmor, topla večera, gotiva.
Dočekala nas je naša domaćica Nataša Travarević, inače Predstavnik za domoljube pri Udruzi Hrvatski dragovoljac 1991. Sjajna djevojka, vrijedna, lijepa. Tu je i načelnik općine Sibinje, ravnateljica škole i župnik, hvala im, pomogli su Nataši oko organizacije. Nakon dobre večere, ugodnog tuširanja (napokon ima i tople vode) odmatanja zavoja s nogu ide se na promociju serijala „Heroji Vukovara“. Nikako da nam dosadi gledanje tog serijala i ako smo ga svi vidjeli više puta, ali svako mjesto je novi doživljaj.
U Sibinju smo imali i čast da je promociji serijala prisustvovala sestra i bratić poginulog heroja Žarka Manjkasa zvanog Crvenkapa. U Sibinju nas je dočekao i naš član Predsjedništva UHD91 i Predstavnik udruge za Brodsko – posavsku županiju Saša Stanković Lik. Njegove vješte ruke pomogle su nam u saniranju rana i ozljeda… Nakon serijala konačno spavanje, mislim tko može, jer od hrkanja dvorana zvoni, kao koncertna hala. Ipak umor je jači i polako se tone u san, jest da se Alf ipak povukao na rezervni položaj u hodnik, ali ipak na kraju svi spavamo. Sutra nas čeka dan četvrti….
Branitelji hodočasnici
Portal UHD91
