Kad je 2012. godine, danas 49-godišnja Antonija Radoš koja je podrijetlom iz Viteza u BiH, u Sarajevu operirala rijedak tumor hipofize koji je bio zloćudan i nakon ukupno 15 operacija se izliječila, liječnica joj je rekla kako Bog s njom ima velike planove jer je pobijedila bolest.
Piše: Marijana Dokoza
Desetljećima kasnije Antonija je u Njemačkoj shvatila zbog čega ju je Bog, kako kaže, ostavio na ovom svijetu.
– Ostavio me je zbog moje troje unučadi o kojima se danas brinem i kojima smo moj suprug i ja skrbnici – kaže Antonija Radoš.
Antonija danas živi sa suprugom Franjom (51) u općini Eslohe u okrugu Hochsauerland, u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji. Roditelji su troje odrasle djece koja su otišla svatko svojim putem. No, na “tom putu”, najmlađi sin je dobio troje djece kojima su supružnici Radoš danas zakonski skrbnici. O dvojici svojih unuka i jednoj unuci Antonija i Franjo se brinu već tri godine.
Baka Antonija i djed Franjo su za portal Fenix-magazin otkrili koliko je bila teška borba za skrb troje unučadi te kako se bore još i danas jer ih Ured za skrb o mladima (Jugendamt) i nakon što su prošle dvije godine obveznog nadziranja još nadzire, a što poseban pritisak stvara djeci koja strahuju da će ih netko uzeti iz doma u kojem se osjećaju sigurno i voljeno.
Supružnici Radoš su izrazili želju da njihovim unucima ne navodimo imena, tek inicijale. Pa tako najstariji unuk N.R. ima pet i pol godina, mlađi unuk D.R. ima četiri i pol godine, a najmlađa unučica L.L.R. ima tri i pol godine. Ona je imala samo šest mjeseci kad je sa svojom braćom došla pod sigurno okrilje doma svoje bake i djeda.
Borba za djecu
– Naš sin je bio jako mlad kad se vezao u izvanbračnoj zajednici i kada je dobio djecu. Danas ima 25 godina i vozi kamion, pa ih često niti ne viđa. Majka djece je Njemica i ima 30 godina. Ona i sin su se upoznali u Düsseldorfu, ubrzo dobili prvo dijete, a potom još dvoje. Svaku godinu jedno dijete. Nije to jednostavno, a za njih, ispostavilo se, bilo je nemoguće. Mi smo im pomagali koliko smo mogli, ali nažalost, to nije bilo dovoljno – prisjeća se Antonija Radoš.
Osim što se nije mogla brinuti o djeci, sad već bivša nevjenčana supruga Antonijinog sina i sama je imala probleme. Naime, još kad je imala 18 godina utvrđena joj je „Histrionska osobnost“, bolest koja uključuje značajno traženje pozornosti zbog čega ju je maćeha vodila kod psihologa na terapije. Kad se razišla od Antonijinog i Franjinog sina, s djecom je otišla u sigurnu kuću. I tu je zapravo krenula priča o skrbništvu koje su Antonija i Franjo po brzom postupku dobili nad troje svoje unučadi.
Majka djece postavila uvjet
– Najstariji unuk je bio jako privržen nama. Mi smo tu našu unučad hranili, čuvali, pazili ih. Normalno da se dijete vezalo uz nas – govori Antonija. Kako je dječak odbijao uzimati hranu i tražio baku i djeda, zaposlenici Sigurne kuće su zvali supružnike Radoš.
– Jedan zaposlenik iz te kuće mi je rekao kako radi 23 godine i još mu se nije dogodilo da ne može dijete nagovoriti da jede hranu. Tu večer kad su nas zvali i kad smo došli u sigurnu kuću rekli su nam neka razgovaramo s djelatnicima Ureda za skrb o mladima i tražimo skrbništvo nad dječakom jer je to najbolje za njega. Učinili smo to i ubrzo su nam doveli dječaka. No, nismo htjeli ostaviti drugo dvoje unučadi niti djecu razdvajati. U Sigurnoj kući su nagovarali majku da potpiše pristanak da drugo dvoje mlađe djece da na posvajanje. Zbog toga smo odlučili zatražiti skrbništvo nad svo troje djece. Sin nam je dao punomoć da to učinimo – govori Antonija.
No, majka djece je postavila uvjet. Da bi djecu dala na skrbništvo supružnicima Radoš, otac djece morao se iseliti iz stana u kojem je živio s majkom i ocem.
– To nije bio nekakav problem jer nam sin zbog posla ionako nije često kod kuće. On je pronašao drugi stan, mi smo naš stan prodali i kupili kuću – otkriva Antonija.
Dječak iz susjedstva
Antonija se prisjetila i jednog jako dirljivog trenutka kad su shvatili koliko su zapravo sretni.
– Kad smo kupili tu prvu kuću, Franjo i ja smo jednu večer sjeli ispred garaže i počeli plakati. Nije nam bilo lako jer smo dobivali troje djece koja su bila toliko mala i svo troje je još nosilo pelene. Zamislite, odgojite troje svoje djece i baš kad oni od vas odu, najednom dobijete troje potpuno male djece. Dok smo mi tako bili u svojim mislima, iz susjedstva nam je došao jedan dječak s Downovim sindromom. Shvatili smo kako u toj našoj situaciji možemo Bogu zahvaliti da su nam sve troje unučadi zdravi– govori Antonija koja je sa suprugom u međuvremenu prodala i tu kuću i kupila zemljište s tri kuće kako bi djeca jednog dana imala svatko svoju nekretninu.
Nije znala što želi
Uslijedilo je saslušanje na sudu kojem je nazočila i majka djece. Najprije se usuglasila da će djecu dati baki i djedu ali onda je izrazila želju da ih zadrži.
– Mi smo se i tu složili. Rekli smo da ćemo joj pomoći, čuvat ćemo djecu kad treba, ali do drugog saslušanja ona je našla novog partnera i odustala od djece. Pritom je na sudu govorila kako joj se ne sviđa što djecu učimo da govore hrvatskim jezikom. Ja sam u Njemačkoj 13 godina. Došla sam s obitelji iz Viteza i još ni sama ne znam toliko dobro njemački jezik da bi djecu mogla učiti tim jezikom. Uostalom, oni danas idu u vrtić gdje uče njemački jezik. Najstariji unuk ga toliko dobro govori da ponekad i meni pomogne oko prijevoda. Govorila je i kako joj ne damo da viđa djecu, što nije istina jer je često dolazila kod nas, ponekad bi i prespavala – govori Antonija.
Ipak, Ured za skrb mladih ljudi je odlučio dati još jednu priliku majci djece te su joj nudili i stan u kojem bi živjela, ali ona nije htjela.
– Rekla je kako ona ne može sama i nije znala kako će uz troje male djece kuhati. Kasnije se ispostavilo da je već tad bila trudna i čekala dijete s novim partnerom. Ja ne želim nikome glumiti majku, niti im majku želim oduzeti. Želim samo da svi budu sretni – kaže Antonija.
30 nadglednika
Iako su skrbništvo dobili jako brzo, kroz njihovu kuću je prošao velik broj ljudi, djelatnika Ureda za skrb mladih, psihologa, policije, inspektora a sve kako bi se utvrdilo jesu li dobri skrbnici i je li djeci dobro kod njih.
– Kroz kuću nam je u dvije godine prošlo oko 30 ljudi. Svi su ispitivali, provjeravali, gledali, promatrali, ali nitko od njih nam nije rekao koja prava mi imamo kao skrbnici. Tek nam je jedan prijatelj odvjetnik rekao kako imamo pravo na 14 dana boravka u toplicama svake dvije godine. Dvoje djece imaju pravo na 700 eura od države, treće dijete ima pravo na 800 eura. Mi to ponekad dobijemo, ponekad dobijemo sa zakašnjenjem. No, nama ne treba njihov novac. Mi novca za sebe imamo. Treba nam novac za djecu i treba nam naš mir. Našoj unučadi treba mir – govori Antonija.
Baš je mir ono što željno iščekuju jer ih, kako kaže Antonija, ni nakon dvije godine, koliko ih Ured za skrb mladih ima pravo nadzirati, nisu prestali nadzirati.
– Stalno nam netko dođe kako bi nas provjerio. U redu, neka rade svoj posao. Ali, mi živimo u strahu od oduzimanja djece. Ta djeca su s nama već tri godine. Navikli smo na njih, ne znam što bih da ih oduzmu iz nekog bizarnog razloga. Najstariji unuk ponekad zna spavati s nama jer se boji da će ga uzeti. Taj strah je djeci nevjerojatan stres. Ne želimo to. Želimo samo mir – zaključila je Antonija.
Antonija i Franjo kažu kako djeca imaju sve osim roditelja. Nažalost, to je tako i tu se puno toga učiniti ne može. Oni će im dati ljubav koju zaslužuju i svu sigurnost koju im mogu pružiti.
– Samo neka nas napokon ostave na miru jer mi smo normalna obitelj s jednom osjetljivom situacijom koja je posebno stresna za našu unučad. Mi ne želimo da ih je strah od bilo čega ili da osjećaju bilo kakav teret jer sama činjenica da ne mogu dozvati majku je već dovoljan teret – slažu se supružnici.
