Ti si umjesto ugode izabrao žrtvu. Žrtvu na koju su neki čudni ljudi, koji su dok si Ti ovu zemlju branio na nekim drugim mjestima i nekim drugim državama uživali – pljunuli i Tvoju žrtvu i obezvrijedili je. Samo što ne znaju kako kukavelji jednog pravog heroja kao što si Ti obezvrijediti nikada ne mogu!!!, piše dr. Jure Burić o mladom Francuzu Jean-Michelu Nicolieru koji je dao život za Hrvatsku.
Potaknut Milanovićevom izjavom u Jasenovcu kako spomen ploču za 11 poginulih hrvatskih branitelja “treba maknuti i negdje baciti”, ali i pismom majke vukovarskog heroja Jean-Michel Nicoliera, u kojem ona predsjedniku poručuje kako je svojom izjavom povrijedio i nju i sve majke koje još traže svoje sinove, dr. Jure Burić, bivši saborski zastupnik i povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske u vrijeme agresije na Dubrovnik, napisao je svoju dirljivu priču o trenutku kad je mladi Jean-Michela Nicolier odlučio braniti Hrvatsku od srpskog agresora.
Prilog dr. Jure Burića prenosimo u cijelosti…
Jean-Michel Nicolier
U jednom malom simpatičnom kafiću podno Eiffelovog tornja u srcu Pariza, Jean Michel ispijao je svoju prvu jutarnju kavicu, čekajući prijatelje s kojima je taj ritual iz dana u dan ponavljao.
Ovoga jutra malo je podranio. Loše je spavao i rano ustao, a razlog su sinoćnje vijesti koje je na tv-u gledao u svom skromnom domu, zajedno sa svojom majkom. Potresle su ga. Iz dana u dan sve gore i gore. Gledao je granatiranje jednog njemu nepoznatog grada u njemu nepoznatoj zemlji. Čudio se hrabrosti golobradih mladića sličnih njemu kako s puškama u ruci prkose sili. I onoj na zemlji s moćnim tenkovima i topovima i onoj u zraku s moćnim zrakoplovima. I u jednom trenutku poželio je biti tamo.
U tom nepoznatom i napaćenom gradu i s tim hrabrim momcima. Vidio je sebe uz njih, uz njihovu patnju, neizvjesnost, ali i njihovu hrabrost suprotstaviti se takvom neprijatelju. Majci nije ništa govorio. Njezina je uzdanica i njezin ponos, njezina sigurnost u starim danima koji će doći. Nije je želio oneraspoložiti, još manje naljutiti, upropastiti joj noć i unijeti nemir.
Ali, po svemu sudeći on je odluku već donio, samo će s njom još koju noć u svome gradu prespavati. Imao je potrebu popričati o tome i sa svojim prijateljima, ne da bi i njih na istu avanturu nagovorio, već da bi s nekim svoja razmišljanja razmijenio.
Na inače veselom licu, ni traga zaraznog osmjeha
Prijatelji su se počeli po malo sakupljati. Iznenadilo ih je što je Jean jutros prvi, jer inače im se po običaju pridruži nešto kasnije. Među zadnjim je
ispijačima jutarnje kave. Jutros je nešto i zamišljeniji. Na njegovom veselom licu nema onog njegovog tako milog i zaraznog osmjeha. Samo šuti gledajući negdje u daljinu. Ostavio je svoje prijatelje u vjeri kako je imao loš san, a je li uzrokom neka djevojka ili što drugo nek’ zaključe sami. No, od toga jutra počeo se zanimati i za taj nepoznati grad i za tu nepoznatu zemlju. Odlazio bi do turističkih agencija, skupljao reklamne brošure čudeći se ljepoti zemlje koja i nije toliko daleko od njegovog Pariza, a za nju nikad prije nije čuo. Divio se ljepoti Dubrovnika, Splita, Plitvica, snježnog Velebita, Pule, Zagreba, Vukovara – eto baš onoga koji neki čudni bradati ljudi u čudnim odorama i znakovljem koje ne poznaje, ali i zvijezde petokrake koju poznaje – razaraju, ljude muče i ubijaju. Gledao je izbezumljenu djecu i njihove tužne majke kako nekud autobusima odlaze. Suosjećao s njima i poželio im biti blizu.
Ma što biti blizu? Odjedanput ih je poželi braniti, zajedno s njihovim očevima oduprijeti se toj nemani. Svoje prijatelje zamijeniti s nekim novim mladim momcima iz zemlje koju zovu Hrvatska. Upoznati njihovog vođu, zapovjednika Zadru, da Zadru! Usporedio je njegovo ime s imenom jednog lijepog grada koji zovu Zadar, misleći kako je zapovjednik Zadro baš po njemu i ime dobio.
Listajući stranice brošura počeo je tu zemlju upoznavati, diviti joj se i u nju se polako zaljubljivati. Vidio je sebe na svakoj od tih stranica i poželio i on biti njihovim vlasnikom. Sad je prilika – idemo tu ljepotu obraniti s tim hrabrim ljudima se zbližiti, pa i Hrvatom postati. “Što onda, nitko mi moju Francusku neće ukrasti, a ja ću s novom Domovinom i njezinim ponosnim i hrabrim ljudima biti zadovoljan i beskrajno sretan”.
Oni me trebaju
“ Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje” – izgovorio je svojoj majci Jean Michel i u srpnju 1991. uputio se vlakom za Zagreb.
Tamo se priključio HOS-u! Neustrašivim – Hrvatskim Obrambenim Snagama! S tim znakom HOS-a i porukom ZA DOM SPREMNI ispustio je dušu na Ovčari s 20.og na 21.og studenog 1991., pretučen i izmučen zajedno sa svojim HOS-ovcima. Njegovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni. Zemlja za koju je život dao još ne može obilježiti njegovo počivalište, ali mu se iskreno i ponosno može zahvaliti:
Dragi naš Jean Michel Nicolier ti si osim divlja trava i naš hrast, ponosit i snažan baš onakav kakvog vidimo i danas u Šestinama na nadgrobnom spomeniku Tvog uzora Dr. Ante Starčevića.
Eto dragi naš prijatelju i danas si Ti mogao bezbrižno ispijati kavice u svom Parizu sa svojim prijateljima, svojom ženom i djecom, svojom majkom, ali Ti si izabrao nešto posve drugo. Ti si umjesto ugode izabrao žrtvu. Žrtvu na koju su neki čudni ljudi, koji su dok si Ti ovu zemlju branio na nekim drugim mjestima i nekim drugim državama uživali – pljunuli i Tvoju žrtvu obezvrijedili.
Samo što ne znaju kako kukavelji heroja obezvrijediti nikada ne mogu!!!
Dr. Jure Burić
Fenix-magazin/MD
