Bilo je to nekih sada već dalekih šezdesetih i sedamdesetih godina kada bi se nakon završetka školske nastave u gimnaziji i drugim školama odlazilo na Stradun. “u đir”.
Piše: Dr. Jure Burić
A, što je to “đir”? “Đir” o kojem pjeva Tereza Kesovija i ostali dubrovački glazbeni umjetnici?. To je šetnja, hodanje “gore-dolje” u krugu po Stradunu, od “Konavoske granice” negdje ispred “Cele”- do crkve “Male braće” nadomak velikoj Onofrijevoj fontani.
I hodalo se u savršenom redu, gore – dolje u krug po najljepšoj dubrovačkoj ulici. To “glancanje” Straduna potrajalo bi nekoliko sati. Nije tu bila samo mladost iz škola i fakulteta, već i pomorci i ostali željni pogleda naših djevojaka. Naravno da je bilo i starijih gospara i gospođa, doduše puno više “gospara”, što bi zajedno s nama “glancali” Stradun! I cijelo vrijeme bi se pričalo, ugodni žamor i po koja dosjetka onih s “druge strane” kruga.
Imali smo mi mladi svoje simpatije, pa bi jedva čekali da ih u onih dvjestotinjak metara susretnemo u jednom pa u drugom smjeru. A onda bi prijatelji s “ove strane” imali zadatak okrenuti se i paziti hoće li se simpatije okrenuti ili samo nastaviti dalje. Ako bi se okrenula, sami znate što bi to značilo. A ukoliko i ne bi, ostajala je nada da će to biti u drugom “điru” ili drugom danu! Neki bi stajali sa strane naslonjeni na vrata i prozore izloga gledajući one koji su prolazili.
Neki bi se gurali u “Đukićevom” kafiću ispijajući piće uz izvrsne Đukićeve sendviče. Kakvi su to samo bili slasni zalogajčići. Fete kruha, onoga od “tri kvarta” s namazom (kajmak, maslac…), pršutom, sirom, šunkom i ostalim delicijama s komadićima kiselog krastavca i maslinom! Eh, koliko bi danas dao kad bi mi gospar Đukić (a njegova kćerka Ilinka bila je s nama u razredu!) onako sa svojim spretnim prstima mogao složiti jedan takav sendvić! Ma sve je to mirisalo i mamilo ukoliko se u džepu taj dan imao novce za jedan takav užitak. Moj rođak Stanko bio je stalni “stanovnik” Đukića, pa bih i ja ponekad zahvaljujući njemu esplatno “brk omrsio”!
Nekad bi se zašlo i u Široku ulicu kod Margete na slasne minjone “od čokolate” ili kod “Cele” na krempite…. Ili kod “Šikića” u ulici od Puča na šampite…..! Ako se bilo pri novcu moglo se otići i “Mliječni” pa za male novce zatomio glad. Mliječni je za ono vrijeme bio lijepo uređen restorančić s onim drvenim stupovima koje je očuh moga prijatelja Jože Pečeka kao vrsni stolar izradio.
Ma sve je to nekako “štimalo” jer smo bili mlađi. Imao se osjećaj kao da se jedna velika obitelj spustila do Grada i tamo odrađivala svoju rutu šetnje po Stradunu. Kad bi primicalo vrijeme “feierunta” za nas gimnazijalce (profesor Banović zvani Ban) odredio je vrijeme kad si morao sa Straduna nestati i ne biti u njegovom vidokrugu, jer bi i on zajedno s prim. dr. Ilićem šefom kirurgije glancao Stradun. Samo puno duže od nas, jer za njih granica, pa ni one Konavoske nije bilo.
Fenix-magazin/SIM/dr. Jure Burić
