Dimitrije Popović, poznati hrvatski umjetnik i pisac crnogorskog podrijetla smatra se jednim od najistaknutijih umjetnika u jugoistočnoj Europi, a njegova djela obuhvaćaju različite umjetničke forme, od slikarstva do književnosti. Diplomirao je 1976. na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Samo dvije godine poslije izlagao je na nadrealističkoj izložbi u Parizu sa Salvadorom Dalíjem, Ernstom Fuchsom, Victorom Braunerom, Dadom Đurićem, Leonor Fini i drugima.
Razgovarala: Marijana Dokoza
Tijekom svoje karijere izlagao je diljem svijeta, uključujući Pariz, Rim, Milano i Spoleto. Poznat je po svom nadrealističkom stilu, ali je i radio u različitim pravcima. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Među najpoznatijim nagradama su Zlatna medalja Giacomo Manzu i Nagrada Francesco Petrarca. Osim slikarstva.. Na Jagellonskom sveučilištu u Krakovu 2001. godine dodijeljena mu je nagrada “I migliori dell anno” za navedene rimske izložbe. Jedan je od sedamnaest umjetnika, likovnih kritičara i filozofa (M. Botta, M. Cacciari, M. Paladino i P. Portoghesi) koji su pozvani da odgovore na “Pismo Pape Ivana Pavla II umjetnicima”. O djelu Dimitrija Popovića do sada je objavljeno trinaest monografija te snimljeno petnaest dokumentarnih filmova. Objavio je pet knjiga eseja o likovnoj umjetnosti i četiri knjige iz beletristike. Član je Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Ruske akademije književnosti, Slavenske akademije književnosti i umjetnosti (Bugarska), Crnogorskog PEN centra i Hrvatskog društva pisaca.
Popović je nedavno predstavio izložbu portreta “Atač & Dimitrije, Ja tebe, a ti mene (i još nekoliko slika)”, koja je nastala u suradnji s Zlatkom Kauzlaričem Atačem.
FM: Možete li nam reći nešto više o samoj izložbi i kako je došlo do suradnje?
Do ideje da se ovakva izložba ostvari došlo je sasvim slučajno. U pauzi jedne kazališne predstave u HNK našli smo se Miro Gavran Zlatko Kauzlarić i ja. Miro je govorio o njegovom romanu ,, Portret duše”u kojem spominje Kauzlarića i mene obzirom da je glavni lik romana jedan slikar. Razgovarajući o umijeću portretiranja Gavran je predložio da Kauzlarić uradi moja dva portreta a ja dva njegova te da bi bilo lijepo napraviti izložbu tih radova. Kad su radovi bili gotovi Kauzlarić je predložio naziv izložbe. Odmah smo ga prihvatili jer je duhovit i atraktivan. Izložba je zanimljivo koncipirana upravo zato što smo Atač i ja ne samo različite generacije nego i zato što imamo bitno različite likovne rukopise. Ali ono što nas u toj bitnoj različitosti spaja jest tema žene, ženskog tijela koja predstavlja dominantan motiv u našem umjetničkom stvaralaštvu. Izložba je bila otvorena u Galeriji Matice hrvatske krajem prošle godine.
FM: Nedavno predstavili i događaj pod nazivom “Noć Kafkinog Preobražaja”. Kako je ta ideja nastala?
Kafkom sam se bavio na likovni i literarni način. Jedan moj crtež iz gimnazijskih dana nastao 1967. godine bio je inspiriran Kafkinom pripovjetkom ,, Preobražaj” . Sačuvan je i izlaže se na mojim retrospektivama i objavljuje u mojim monografijama. Inače Kafka pripada onom najužem krugu autora slikara i pisaca koji su bili bitni za moje formativne godine. Dakle radilo se o mom afinitetu za nadrealno u najširem smislu te riječi a ne samo u onom smislu kako nadrealizam definira Andre Breton u Nadrealističkom manifestu. Prije desetak godina uradio sam ciklus inspiriran Kafkinim djelom. Radi se o slikama , crtežima i objektima u kojima dominira piščev lik kao neka vrsta nadrealističko psihološkog grupnog portreta. Kroz takvu kontekstualizaciju lika Franza Kafke želio sam simbolično prikazati ono što dominantno karakterizira njegovo djelo , dakle, otuđenje , strah, bolest, smrt. Slike ovog ciklusa bile su izložene u Zagrebu, Dubrovniku, Pragu, Ljubljani i Parizu. Također prije desetak godina napisao sam pripovijetku ,, Proces Kafkinog Preobražaja”. Siže te pripovijetke inspiriran je onim o čemu Kafka ne piše u svojoj pripovijetci ,, Preobražaj”. Mi ništa ne znamo kako se te kobne noći tijelo trgovačkog putnika Gregora Samse pretvorilo u insekta. Kafka odmah na početku pripovijetke priopćava da se Gregor nakon nemirnih snova jednog jutra probudio kao kukac. Dakle čitatelj ne zna kako je tekao taj proces preobrazbe humanog u animalno. Upravo je ta imaginarna preobrazba tema moje pripovijetke. Prošle godine sam u povodu jubileja sto godina od Kafkine smrti napisao jedan kratki ogled za Europski glasnik o simbolici pripovijetke ,, Preobražaj”. Po nekoj stvaralačkoj logici i potrebi da se ova velika obljetnica obilježi i na likovni način koncipirao sam jedan umjetnički događaj. Nazvao sam ga ,, Noć Kafkinog Preobražaja” . Činili su ga jedan Kafkin portret velikog formata , jedan objekt ,, Izgubljena misao” i performans ,, Poetika Preobražaja ” Taj performans sam koncipirao tako da se događao na podu ispod spomenutog portreta. Na simboličan način Gregora Samsu je izvrsno utjelovio art model Josip Joško Tešija s kojim sam i ranije surađivao na moji performansima. Događaj se održao u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar i bio je zamišljen da traje samo tu noć od 19 do 24h. Taj je događaj bio proglašen među najznačajnijim likovnim izložbama u 2024. godini.
FM:Kako ste umjetnički interpretirali Kafkin “Preobražaj”? Što ste željeli prenijeti publici kroz svoj rad?
Rijetko je koji moderni pisac tako danas aktualan kao što je to Franz Kafka. Želio sam ukazati na tu aktualnost koja govori o otuđenom ljudskom biću u dehumaniziranim odnosima, represiji birokratskih aparata koji čovjeka čine izgubljenim ne samo u svijetu u kojem živi nego izgubljenim i od samog sebe. Za razliku od piščevog romana ,, Proces” u kojemu strada Jozef K. kao nevina žrtva nekog procesa, a da ne zna što u optužnici piše, u pripovijetci ,, Preobražaj” postoji još jedan, ako tako mogu reći, stupanj više o mučnini egsistencije. Jer glavni lik koji je pretvoren u kukca ugiba svjestan svog tragičnog stanja. Odbačen je od najbližih u vlastitoj obitelji. Generalno kazano pesimistični ton Kafkinog djela govori o čovjekovoj izgubljenosti i potrebi da se izbavi iz tog i takvog svijeta . Citirat ću ovom prigodom jedan Kafkin aforizam : ,, Cilj našeg puta je pronaći pravi put do našeg cilja”. A taj teško dohvatljiv cilj je u nama samima . Doći do nas samih je težak put, pun je prepreka i najčešće upravo kafkijanski kompliciran. Između ostalog zato služi umjetnost da nam osmisli i donekle olakša put do nas samih.
FM: Možemo li reći da je vaš umjetnički pristup uvijek vezan uz dublje filozofske i psihološke teme, ili se povremeno povlačite u apstraktne vizije?
Sve ono što se čini apstraktnim temelji se na konkretnom. Umjetnost funkcionira tako da složenost stvarnosti projicira u imaginarne oblike neke više , umjetničke, stvarnosti. Umjetnost pokušava dati stanovite odgovore na fundamentalna pitanja ljudskog bića, njegove egzistencije duhovne i fizičke. Umjetnost nikad nisam doživljavao kao privlačni dekor koji stvara lažnu sliku o surovoj stvarnosti . Dekorativna svrha umjetnosti nije me zanimala. Ono što me zanima jest tragična sudbina ljudskog bića sa svim suprotnostima njegove zamršene prirode. U osnovi čovjek jest raspolućeno , shizofreno biće, koje teži ostvarenju svoje cjelovitosti. Zar nije umjetnost najočitiji dokaz tog i takvog stanja od grčkih tragičara preko Dantea , Shakespearea do Dostojevskog, Camusa ili Ciorana. Svi ovi autori na razne načine u suštini govore ključnom problemu, o čovjekovoj smrtnosti odnosno o smislu njegovog postojanja.
FM: Što mislite o umjetnosti danas? Kako se oblikuju kulturni i umjetnički trendovi?
Dobro ste rekli ,, oblikuju”. Tko pažljivije prati umjetničku scenu na zapadu u moćnim kulturnim sredinama može se u to uvjeriti. Pod moćnim podrazumijevam udio novca koji se ulaže u osmišljene strategije da bi se na kraju opet enormno zaradilo što pokazuju spektakularne svjetske aukcije s milijunskim ciframa. Plasiraju se određeni autori koji nužno stvaraju krugove sljedbenika šireći tako zonu utjecaja. Također postoje i kustoski koncepti koji po principu preferencije stvaraju klimu za određeni trend. S druge strane je u nekim slučajevima stvar išla toliko daleko da se danas u profesionalnim krugovima govori o fenomenu ,, umjetnosti bez umjetničkog djela ” ili kako je jedan teoretičar kazao ,, umjetnost neumjetnosti”. Apsurd današnje situacije je da se sve može podvesti pod umjetnost. Inteligentni i lucidni Maurizio Cattelan je to odavno shvatio. Sjetite se koliko se govorilo o njegovoj banani apliciranoj selotejpom. To je ,, djelo” dostiglo ogromnu cijenu na aukciji. Od mnogih je Cattelan uspješno napravio majmune namamivši ih na bananu. Za umjetnost nije dovoljna samo banalna dosjetka. Apsurd je u tome što o bilo kakvoj gluposti možete pisati pretenciozne eseje i u prazno filozofirati. Zato postoji izreka ,, puno riječi malo sadržaja” Generalno kazano današnja umjetnička scena je konglomerat u kojoj se zna dogoditi da se u dominaciji mediokritetstva prepoznaju kvalitetna umjetnička djela.
FM: Kako biste opisali svoj umjetnički stil i kako se on razvijao tijekom godina?
Nemojte misliti na osnovu rečenog da sam ja neki rigidni tradicionalist. Nipošto. U mom umjetničkom stvaralaštvu koristim podjednako klasične i moderne odnosno suvremene medije od crteža i slike do instalacije ili performansa. Ono na čemu inzistiram jest integritet djela , smisaona osnova onoga što djelo čini umjetničkim na intelektualnom ili emotivno planu. Autentično se djelo misli i osjeća. Mora probuditi dublji interes kod gledatelja. Evo jednog primjera. U UNESCU u Parizu 2014. godine u sklopu internacionalnog projekta “Sjećanje na Prvi svjetski rat” izlagao sam instalaciju ,, Pjesma bez riječi”. Činili su je klavir i snajperska puška. Ovaj apsurdni , nadrealistički spoj dva predmeta simbolizirao je temeljnu dualnost u ljudskom biću – potrebu za stvaranjem koju je simbolizirao klavir i nagon za uništenjem koju je simbolizirala snajperska puška. Upravo je vrijeme Prvog svjetskog rata bilo vrijeme do tada nezapamćenih tragedija razaranja i smrti a također i vrijeme najvećih znanstvenih otkrića i ekspanzije umjetničke kreativnosti na polju glazbe , književnosti , slikarstva.
Što se tiče mog umjetničkog stila može se svrstati u sferu nadrealizma u najširem smislu te riječi kao što sam malo prije napomenuo. Tijekom dugog niza godina, iako sam se bavio različitim temama onim sakralnim i svjetovnim, mitskim i biblijskim, postojalo je nešto što je sve moje cikluse objedinjavalo a ticalo se tajne ljudskog bića. Ta se tajna osim erosa u najširem smislu značenja ovoga pojma odnosi na temu smrti. U eshatološkom smislu smrt je prva od četiri najvažnije stvari. Ostale tri su sud , raj i pakao.
FM: Koje su vaše najveće inspiracije? Postoje li neki umjetnici ili umjetnički pravci koji su utjecali na vaš rad?
Polje inspiracije je uvijek široko i može se naći podjednako u životu , povijesti , mitskoj i stvarnoj , može se naći u literaturi. Dakle u svemu onome što se tiče čovjeka i njegove sudbine.
Posebno sam se bavio biblijskim temama . Ciklus Corpus Mysticum posvećen stradanju smrti i uskrsnuću Kristovom jest najkompleksnija tema kojom sam se najduže bavio. Upravo zbog ljudske dimenzije Isusa Krista kako ju je C.G Jung definirao kao dihotomiju Boga. Žrtvovanja Bogočovjeka ima posebnu dimenziju i značaj. Tko nije razumio mrak Golgote teško će moći shvatiti svjetlost uskrsnuća. Zato moje slike ovog ciklusa više potiču na razmišljanje o smislu i značaju te žrtve nego što bi bile slike pred kojima bi se molilo.
Umjetnici koji su bliski mom afinitetu i koji su u stanovitoj mjeri utjecali na formiranje mog likovnog izraza bili su oni klasični kao što su Leonardo , Michelangelo , Durer ili oni moderni kao Salvador Dali i drugi nadrealisti. U mladosti me posebno zanimao Duchamp i dadaizam.
FM: Vaše slike često sadrže elemente apstrakcije, što vas privlači u toj umjetničkoj formi?
Privlači me pojednostavljenje, svođenje elemenata na minimum, ali ne da bi se tema osiromašila nego da bi se kroz krajnju redukciju izrazila bit. Tako je u slučaju radova ciklusa ,, Alegorija o Arkadiji”. U tim radovima dominiraju elementi geometrijske apstrakcije. Imam poseban afinitet za preciznost i strogost elemenata na kojima se zasniva kompozicija.
FM: Kako biste opisali odnos između tradicije i inovacije u vašem stvaralaštvu?
Tradiciju nikad nisam smatrao kao nešto zastarjelo i prevladano. Upravo suprotno, kao moguće izvorište za nove forme i nove dimenzije izražavanja. Netko je s pravom naglasio da su mitovi izvor modernosti. Posebno smatram inspirativnima stare teme kao što su spomenute biblijske. Uradio sam tri ciklusa inspirirana biblijskim ženama, o starozavjetnoj hebrejskoj heroini Juditi, novozavjetnoj fatalnoj plesači Salomi i također novozavjetnoj Mariji Magdaleni koja je od bludnice postala svetica. Mislim da za umjetnika ne postoji veći kreativni izazov nego da staroj temi da novu vizualnu dimenziju, a da suština ostane ista. Općenito gledano tradicija je imala i ima velikog utjecaja na mnoge umjetnike . Pogledajte najvećeg u XX. stoljeću Pabla Picassa. Gotovo da dominantan dio njegovog bogatog opusa čine interpretacije motiva starih majstora od Velasqueza do na primjer Courbeta ili Maneta.
FM: Koliko je važna simbolika u vašim djelima i kako je provodite kroz vašu umjetnost?
Simbolika je važna jer se na njoj u osnovi zasniva smisao umjetničkog djela. Čak i ona djela koja su lišena ljudske figure , koja su svedena na praznu plohu kao što je čuveni Maljevičev kvadrat nisu lišena simbolike , doduše uz intelektualnu eksplikaciju autora, poput one ,, Umjetnost stiže u pustinju u kojoj se može prepoznati samo čista osjećajnost”. Naravno umjetničko djelo mora prvenstveno imati likovno estetsku kvalitetu putem koje se izražava simbolika nekog motiva, neke teme kojom sam zaokupljen.
FM: Koji su vam najdraži trenuci u procesu stvaranja, od početne ideje do završnog djela?
Najdraže trenutke smatram one kada se u procesu stvaranja vizualizira ono što sam imao prethodno u sebi kao mentalnu sliku. Međutim, ti trenuci su kratkotrajni zato što realizacija umjetničkog djela jest proces , kontinuirani rad u kojem dolazi i do nekih preinaka u kojima se može nešto od zamišljenog mijenjati. U tome jest privlačnost i ljepota stvaralaštva. Ali te promjene nikad ne odstupaju od suštine one prvotne, temeljne ideje. U osnovi nikad nisam potpuno zadovoljan učinjenim zato što znam i osjećam da je bilo koja tema kojom se bavim u suštini toliko složena da se ne može iscrpsti jednim djelom , zato radim tematske cikluse. Dopustite da opet spomenem temu raspeća iz ciklusa Corpus Mysticum kojom se bavim praktički kontinuirano od 1979 godine. U formalnom smislu radi se o jednostavnom motivu raspetom tijelu na križu, a suštinski toliko slojevitom da je motiv neiscrpan i samim tim inspirativan i izazovan za nova likovna uobličenja. Mogu spomenuti i svjetovnu temu kakva je Marilyn Monroe kojoj sam posvetio također jedan ciklus radova. U njenom se mitu kao zvijezde društva spektakla i proizvoda holivudske industrije snova toliko zrcali karakteristika vremena koje ju je proizvelo da je ova zanosna ,, madona pop arta ” postala tragičan simbol koji na paradoksalan način u sebi objedinjava planetarni uspjeh zvijezde i osobni poraz tragične sudbine.
FM: Kako vidite ulogu umjetnosti u društvu? Što umjetnost može donijeti društvu u današnjem vremenu?
Umjetnost ne može mijenjati svijet niti je to njena svrha. Umjetnost se više bavi svijetom u kojem nastaje. Na ovaj ili onaj način ona je odraz tog vremena. U složenim procesima stvarnosti u čijem je središtu čovjek umjetnost pokušava oplemenjivati ljudski život, da daje smisao čovjekovoj egzistenciji. U svojoj biti umjetnost se zasniva na onim pozitivnim kategorijama humanizma , suprotstavlja se zlu i kada ima za temu neki mračni siže , neki tragični događaj ona afirmira ideju dobra. Afirmira pozitivni princip kao što je stvaralaštvo.
Pogledamo li najpoznatiju sliku XX. stoljeća monumentalno Picassovo remek djelo ,,Guernicu” tu simbol sliku stradanja malog baskijskog grada koja je uz svu strahotu onoga što prikazuje istovremeno žestoka osuda nasilja i umjetnički apel univerzalnog značenja za mir i dobro. Današnji svijet koji živimo je dramatičan, pun opasnosti koja može imati globalne razmjere. Živimo paradigmu straha i u takvoj klimi sigurno danas nastaju umjetnička djela koja odražavaju tu zabrinutost za budućnost svijeta. Čovjek je najveća opasnost samom sebi. Koliko god mijenja svijet u smislu znanstvenog ili tehnološkog napretka, on u suštini ostaje isti, kako bi rekao Makijaveli pola čovjek pola zvijer. Ne potvrđuje li povijest , stara i suvremena, ovakvu tvrdnju? Zato je humanistička uloga umjetnosti tim prije značajnija.
FM: Kakvi su vaši planovi za budućnost u umjetnosti? Postoje li neka nova područja ili eksperimenti koje želite istražiti?
Trenutno pregledavam rukopise za moju novu knjigu eseja ili ogleda ,, Umjetnost između ideje i ideologije”. Knjiga treba biti objavljena u zagrebačkoj izdavačkoj kući Litteris do kraja proljeća. Na ljeto ću imati u Dubrovniku izložbu u okviru Ljetnih igara. Ovog ljeta planiram završiti jedan kratki art film inspiriran Njegoševim filozofsko mističnim spjevom ,, Luča mikrokozma”.
U ateljeu radim na jednom ranije započetom ciklusu slika. U dogovorima je organiziranje izložbe ciklusa ,, Mit mode ” u Milanu. Sasvim dovoljno posla i obveza za ovu godinu.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
