Diana Grubić je rođena u Münchenu, a odrasla u Vranjicu pokraj Splita. Završila je studij klavira u klasi prof. Biance Bodalie te u klasi prof. Karl-Hermanna Mrongoviusa na “Hochschule für Musik München”. Nakon toga se posvetila intenzivnom usavršavanju kod prof. Friedemanna Bergera. Umjetnička usavršavanja na majstorskim tečajevima obogatila su njen pristup instrumentu i glazbi općenito. Glazbeni učitelji na majstorskim tečajevima bili su joj renomirani klavirski profesori: Vladimir Krpan, Alexej Nasedkin, Pavlina Dokowska, Rudolf Kehrer i Hans Leygraf. Živi u Münchenu.
F: Magistrirali ste na temu “Žena za klavirom u 19 stoljeću”. Kako je biti žena za klavirom u 21. stoljeću?
Biti žena za klavirom, ako gledamo karijeru koncertne pijanistice, u ovom stoljeću je jako veliki i mukotrpan izazov i posao. Konkurencija je ogromna, izvanrednih pijanista ima na sve strane. Osim rijetkih izuzetaka, baviti se koncertnom karijerom znači početi rano svirati klavir, satima vježbati, do 16. godine života naučiti i proći ogroman program – od klasike do moderne glazbe, znači birati prave profesore koji predavaju na poznatim glazbenim akademijama i koji su članovi žirija velikih internacionalnim natjecanja kao što su ARD u Münchenu ili u Moskvi ili u Varšavi itd., vježbati i putovati na sve strane u nadi za pobjedom na jednom od tih natjecanja, jer samo tako se dolazi do velikih agencija i stvarnih angažmana. Kao i kod svih drugih zanimanja, koncertna pijanistica isto tako stoji pred odlukom obitelj ili karijera. Osim toga, žena danas mora izgledati lijepo, atraktivno i seksipilno za klavirom, što npr. do prije 10tak godina još nije bilo bitno. Bez toga više na žalost ne ide.
F: Posljednjih godina se sve više bavite komornom glazbom?
Da, pijanistički život za klavirom je samotan. Osobno nikad nisam sanjala niti pokušavala ostvariti koncertnu karijeru za klavirom a pošto sam samostalni glazbenik, rado tražim mogućnosti i prilike baviti se s glazbom u kontaktu s drugim kolegama. To je mnogo ugodnije i ljepše i mnogo toga se kroz zajedničko muziciranje uči od drugih te su kroz takav rad iskustva bogatija i raznovrsnija, a repertoar komorne glazba je prekrasan. Osobno najviše volim literaturu za dva klavira.
F: U svrhu promoviranja hrvatske glazbe u Münchenu organizirate koncerte hrvatskih skladatelja. Uspijevate li u tome?
Za mene je u prvom redu uspjeh koncerta u ogledalu zadovoljstva publike i u zadovoljstvu pozvanih gostiju na koncertnom podiju. Gosti koncerata su bili prof. Željko Brkanović, Bruno Vlahek, Ratko Delorko i Kristina Cvitanić, a uz njih su njemački i hrvatski umjetnici, koji djeluju u Münchenu, bili su izvoditelji koncertnog programa. Oba koncerta su bila jako lijepo i uspješno primjena i prihvaćena od strane publike, kako kod hrvatskih tako i minhenskih slušatelja. Ne bavim se time često, jer širinom svog posla sam zaokupljena mnogim zanimanjima i interesima, a priprema koncerta sadrži otprilike 10 mjeseci.
Crne note na papiru su samo simboli
F: U studenom Vas čeka nastup na Adventskom koncertu u Münchenu. Nalazite se na listi s hrvatskim umjetnicima na kojoj je i Davorka Tovilo, Bojana Simić, Klapa Croatia München, Bajro Ajkić…..Zapravo ste dosta raznoliki. Što očekujete od koncerta?
Prije svega je veliko uzbuđenje svirati u sali od 1260 mjesta. Herkulessaal je poznata po nastupima svjetskih glazbenika, a osjetiti tu energiju prostora i imati pod prstima predivan klavir je veliki izazov za mene i sigurno i za druge pijanistice te večeri. Te večeri će publika imati priliku doživjeti razne žanrove glazbe, od klapskog pjevanja preko klasike do zabavne glazbe. Sigurna sam da svi umjetnici, kao i ja, nastupaju s velikom radošću. S druge strane, želimo isto tako prije svega osjetiti i vidjeti veliki odaziv publike, jer to je najveća motivacija za sve nas na pozornici. Glazbenici se predaju na pozornici onome iznad nas – Bogu, intuiciji, duhu – i onima ispod nas – našim slušateljima. Na bini smo spona između nebeskog i zemaljskog svijeta te postajemo medij za ono što su svi kompozitori čuli u sebi i uspjeli to izraziti na vani. Bez jednog ili drugog dijela svijeta, koncert je neuspješan, a glazbe bez nas ili bez naših instrumenata ili glasova nema. Crne note na papiru su samo simboli, mrtva materija dok ih netko ne oživi. Uistinu ćemo u tom trenutku nastupa svi dati ono najbolje od nas za zadovoljstvo publike. Veselim se kontaku s kolegama, uzajamnoj svirci i publici.
F: Na čemu trenutačno radite?
Puno toga. Pripremam se naravno za koncert, predajem klavir 4 popodneva i večeri u tjednu, trenutno najviše radim s mladima i odraslima za instrumentom u svom studiju u centru Münchena. Uz to se bavim primijenjenom glazbenom kineziologijom i G.I.M. glazbenom terapijom, takozvanim “Imaginarnim glazbenim putovanjima”, vodim zbor mladih u Aton-školi i jedan hrvatsko-njemački muški vokalni sastav (tražimo još duboke glasove!), što mi čini veliko zadovoljstvo. I učim, stalno učim – od svakog pojedinog učenika, od osoba i klijenata koji preko glazbe dolaze ponovo do radosti u životu i do jezgre onoga zbog čega im je život dan. Trenutno se usavršavam na “Državnoj glazbenoj akademiji za obrazovanje mladih” u Trossingenu na području pisanja pjesama i aranžmana, improvizacije i Pop-i Jazz-glazbe za klavirom, jer potražnja za tim područjima je sve veća a digitalni i virtualni svijet se razvija razantnom brzinom. A kao samostalac ne mogu i ne smijem nikada stati, jer s podukom imam još uvijek najveću novčanu stabilnost i stalan prihod te zbog toga želim svojim poslodavcima, roditeljima i učenicima dati najbolju uslugu koju mogu dobiti.
Diskografska kuća “Calamus Records” snimila je i izdala njen prvi CD-solo-album “Scherzo Fantastico” sa djelima Borisa Papandopula, Claude-a Debussya i Johannesa Brahmsa. Drugi album “Serata con Puccini” sadrži klavirske transkripcije najpoznatijih Puccinijevih opernih arija. Treći CD-album s djelima hrvatskih kompozitora za njemačko područje je u pripremi.
Marijana Dokoza
