Osuđenik ili predsjednik?
Za tjedna dana, točnije 16.studenog kad se očekuje pravomoćna presuda,hrvatska i svjetska javnost napokon će doznati kakvu je sudbinu Haaški sud skrojio za hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača.
U slučaju oslobađajuće presude, general Gotovina bit će slobodan čovjek i, ukoliko se odluči baviti politikom, zasigurno i budući predsjednik Hrvatske. Oslobađajuća presuda automatski bi značila da izbjegli Srbi iz Hrvatske moraju odustati od traženja odštete i vođenja novog postupka na Međunarodnom sudu pravde u Haagu protiv Hrvatske. Ukoliko Haaški sud osudi hrvatske generale po zapovjednoj odgovornosti, što nije gotovo ništa manje od zločinačkog poduhvata (koji je samo drugi oblik osobne krivnje), kazna bi bila manja od ranije donesene nepravomoćne prvostupanjske presude. A ta presuda, kojom je Haaški sud šokirao Hrvatsku, značila je 24 godine zatvora za generala Gotovinu i 18 godina za generala Markača. Eventualna takva kazna po zapovjednoj odgovornosti urušila bi vojnu čast hrvatskih generala ali ne bi dovela u pitanje opravdanost oslobodilačke vojno-redarstvene akcije Oluja. Cijenu bi u tom slučaju platili samo hrvatski generali koji su iz više razloga potpuno nedužni ljudi. Branili su svoju zemlju provodeći dobivene zapovijedi i ni jednom od njih nije dokazana osobna krivnja. Ipak, mnogi su skloni vjerovati da bi Haaški sud, kojeg mnogi nazivaju i političkim sudom, u slučaju hrvatskih generala mogao postupiti na način da donese presudu koja neće okriviti tadašnje hrvatsko vodstvo za zločinački pothvat, ali ni osloboditi hrvatske generala od potpune krivnje. Time se otvara mogućnost dogovora Hrvatske i Srbije za povlačenja međusobnih tužbi za ratnu odštetu. A to je upravo ono na što su se pozivali hrvatski predsjednik Ivo Josipović i bivši srpski predsjednik Boris Tadić. Naravno, takav rasplet najmanje odgovara Hrvatskoj koja je u ratu bila razorena i koja je pretrpjela ogromne ljudske žrtve. Usprkos pojedinim medijskim pokušajima sotonizacije hrvatskih generala i čitavog oslobodilačkog rata, ogromna većina Hrvata stala je uz svoje generale koji su žrtve nesposobne i ulizivačke hrvatske politike. Najprije one iz razdoblja predsjednika Stjepana Mesića i premijera Ivice Račana, koja je Den Haagu izglasala nadležnost nad Bljeskom i Olujom. Još gora je bila HDZ-ova većina sa premijerom Ivom Sanaderom, koja je nakon osvajanja vlasti napravila sve suprotno od obećanja danih na Splitskoj rivi. Sanader je obmanuo i izvarao i narod i hrvatske generala. Ni sve kasnije hrvatske vlade nisu imale sluha da bi uložile truda za obranu hrvatskih generala pred sudom u Den Haagu. Po ponašanju većine obnašatelja vlasti iz svih razdoblja mlade hrvatske države, dalo bi se zaključiti kako je mnogim pojedincima odgovaralo da suđenje potraje što dulje te da generali budu (i ostanu) tamo gdje jesu. Nažalost, mnogima su bili važniji njihovi osobni interesi ( i novci) od interesa hrvatske države i naroda.
