Uvijek kada se približava 18. studeni misli nam se vraćaju u 1991. godinu, u vrijeme kada su najhrabriji hrvatski branitelji vodili herojske bitke protiv JNA i ostalih paravojnih formacija pridošlih sa teritorija Republike Srbije. Republika Hrvatska je tih dana bila u kaotičnom stanju: linija bojišnice od Vukovara do Dubrovnika doslovno je gorjela i narod je sa zebnjom osluškivao vijesti sa bojišnice i upute hrvatskog vrhovništva.
Tog 18. studenog 1991. pao je Vukovar, tisuće izmučenih Vukovaraca napustilo je svoje domove i svoj smještaj našlo u drugim hrvatskim gradovima, dok je 8.000 Vukovaraca deportirano u logore po Srbiji: Stajićevo, Begejci, Niš, Srjemska Mitrovica, Aleksinac, Beograd. U tim logorima smrtno je stradalo 300 ljudi dok se još 495 ljudi vode kao nestali.
Najbrutalnije su se neprijateljski vojnci i pobunjeni hrvatski Srbi odnosili prema ranjenima iz vukovarske bolnice. Ranjenike su prvo prevozili u logor Ovčara gdje su ih razulareni teritorijalci, arkanovci, šešeljevci i lokalni Srbi premlaćvali, maltretirali te ih naposljetku u grupama od po 20-ak ljudi odvodili na streljanje u jarugu na putu Ovčara-Grabovo. Ukupno je na Ovčari ubijeno 264 ljudi.
Osamdesetsedam dana okupacije Vukovara iscrpio je napadače, i oni nisu više bili u stanju dalje bojno napadajno djelovati, time je propao plan Generalštaba JNA o prodoru prema Zagrebu. Vukovar je spasio Hrvatsku.
Vukovar je tako postao hrvatski Alamo, mjesto posebnog hrvatskog ponosa i tuge. Vukovar je postao mjera žrtve za opće dobro, mjesto na kojemu čovjek mora dati sve od sebe kako bi spasio drugoga.
Danas 22 godine nakon pada Vukovara neke stvari kao da se i nisu previše promijenile. Grad je podijeljen, a hrvatsko-srpski odnosi na točki su usijanja zbog postavljanja ćirilićnih ploča na zgrade državne uprave. Branitelji okupljeni oko Stožera za hrvatski Vukovar upozoravaju na nove nepravde i nepravilnosti jer drže da se ćirilićnim natpisima vrijeđa žrtva Vukovara, te tvrde da u Vukovaru ne živi 30% Srba koliko bi bilo potrebno za provođenje ustavnog zakona o nacionalnim manjinama.
Vukovarci danas žive teško, ali više od teškog života pogađa ih nepravda, neistina i nedjelovanje pravne države: pa danas gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da zločinci, silovatelji danas slobodno šeću Vukovarom, unatoč javnim prozivanjima (npr. http://hdlskl.hr/zlocinci-videni-u-vukovaru/).
Unatoč provedenoj mirnoj reintegraciji podunavski Srbi se nisu istinski integrirali u RH. Kako protumačiti izjavu zastupnika hrvatskih Srba gospodina Stanimirovića da srpska djeca uče povijest na „svoj način“, a taj način objašnjava srpskoj djeci u školama da se na teritoriju RH nije dogodila srpska agresija, nego se dogodio građanski rat.
Kako protumačiti izjavu istog gospodina za beogradsku Politiku da rat u Vukovaru nisu započeli hrvatski Srbi? Zar to nije pitanje koje negira saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu? Kakvu on poruku šalje hrvatskim Srbima?
Da nije sazrijelo vrijeme za uvođenje ćirilice u Vukovaru govori i izjava sadašnjeg srbijanskog predsjednka Tomislava Nikolića, koji kaže da je: “Vukovar srpski grad“. Tako neozbiljne i neodmjerene izjave mogu se jedino shvatiti na način da Nikolić ćirilicom želi obilježiti srpska područja u Hrvatskoj, a ne kao dio kulturne autonomije jedne nacionalne manjine.
Hrvatska danas traži 1736 osoba nestalih u Domovinskom ratu i lokalni Srbi bi sigurno mogli pomoći u otkrivanju masovnih grobnica, no oni i dalje šute i odbijaju ruku pomirnicu.
U takovim uvijetima je štetno i nepošteno prema žrtvama agresije nagrađivati jednu nacionalnu manjinu, koja se ignorantski, često provokatorski i licemjerno odnosi prema državi koju oni zasigurno nisu htjeli, ali silom prilika moraju u njoj živjeti.
Dario Holenda, umiroveljeni časnik Hrvatske vojske
