Svako malo “iskoči neki Marko” koji “baca drvlje i kamenje” na rad i život u Njemačkoj, a iz te iste Njemačke se ne vraća. Marko Mihaljević, magistar primarnog obrazovanja koji je nedavno iz Frankfurta putem video snimke sa svog radnog mjesta poručio mladima neka ne dolaze u Njemačku, jer nije onako kako je zamišljao da će biti, izazvao je na društvenim mrežama i na Fenixu koji je priču objavio, lavinu komentara.
Morala sam i ja njegove tvrdnje prokomentirati jer sam živjela u Njemačkoj, vratila se u Hercegovinu, ali ostavljam otvorenom mogućnost povratka u Njemačku. Kao jedan magistar, znači da bi trebalo biti da je i visokoobrazovana osoba. Svakomu je jasno, pa bi trebalo biti i Marku, da je u zemlji u kojoj radiš najosnovnije znanje jezika te zemlje.
Diploma magistra primarnog obrazovanja, ili bilo koja druga diploma, ne može i ne znači mnogo ako se ne zna jezik.
Posve je uvredljivo za sve one koji su otišli u svijet za boljim životom da ih se strpa u isti koš jer nije, ne može a niti će ikada biti, jednako baš svima.
Ista ta Njemačka, s kojom je Marko nezadovoljan, je pružila mnogima mogućnost rada i napredovanja u poslu što u matičnoj zemlji nije bilo moguće. Nije ni istina da svi u Njemačkoj “crnče od jutra do mraka” iz dana u dan. Dakako, ima onih koji doista crnče, ali trebamo sagledati realnu sliku, odnosno uzeti neki realan prosjek.
Mnogi su mladi ljudi koji su došli u Njemačku iz Hrvatske ili iz Bosne i Hercegovine, a rade pristojne poslove za koji su solidno i uredno plaćeni, s pravom su izrevoltirani Markovim stavovima ili bilo čijim generaliziranjem situacije.
Kao što u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postoje ljudi koji apsolutno bolje žive od mnogih u Njemačkoj, a znamo koliko je mali postotak istih, tako isto postoji mali postotak onih koji se doista nisu snašli u Njemačkoj, a osnovni i zajednički problem im je nepoznavanje jezika
S druge strane imamo također ljude koji su se i bez poznavanja jezika dobro snašli. Vrijeme je da se prestane kritički gledati na ljude koji su otišli sa svojih ognjišta jer apsolutno nitko od njih nije otišao iz obijesti ili iz dobra.
Svaki je početak težak. Nije se lako onima koji su otišli iz svog doma gdje je većina imala svoj ili roditeljski krov nad glavom, na neki novi smještaj u Njemačkoj, gdje su radnici na građevini ( gdje Marko radi) često smješteni zajedno u jednu prostoriju, ili nekakav drugi smještaj, lošiji od onog kojeg su imali kod kuće.
Nije im bilo lako početi od nule graditi neku bolju budućnost daleko od svog ognjišta u nekom novom sistemu. Ali oni nisu imali drugog izbora. Koliko god njihovi početci bili teški još će teže vrijeme doći kada njihova matična zemlja “opustoši”. Već sada se osjeti deficit radne snage u raznim zanimanjima.
Tužno se osjećate kad npr. čitate oglas za posao uz ponudu smještaja koji se nudi u Livnu ili Tomislavgradu, od kuda je otišlo tisuće mladih jer nisu mogli pronaći posao.
Tko su ti ljudi koji dolaze i zašto su oni “bolji” od onih koji su morali otići s ognjišta jer nisu mogli zaraditi za osnove potrebe života!? Pretužne su slike zlatne Slavonije gdje se plodna imanja i kuće prodaju u bescjenje! Dok djeca te iste Slavonije puštaju korijenje negdje po svijetu. Dalmatinski otoci su sablasno prazni u svojoj natprosječno lijepoj Bogom danom prirodi. Otoci koji “neki strani ljudi” kupuju jer vide bogatstvo u njima.
Tužno je vidjeti kako se gase svjetla u domovima diljem ponosne Hercegovine jer njena djeca odlaze “tamo negdje gdje je bolje”. Istina je da u Njemačkoj ne teče med i mlijeko i da nije ono što je bila, ali je puno gorča istina da ni domovina nije ono što je bila. A,ta činjenica puno više boli. Kada će se konačno netko zapitati, zašto 80 posto mladih koji su otišli ni u snu ne pomišljanju na povratak!? Pa se vrlo često čuje kako govore: “Ni puškom me ne bi natjerali da se vratim”.
Svjetla se mnoga pogasiše,ali ne dozvolite da sunce potpuno prestane sjati u domovini jer kakva god da je, naša je i ne pomišljamo je se odreći, koliko god nas neki svojim postupcima navodili na to.
Zato vam ne može istinu o životu i radu u Njemačkoj otkriti jedan Marko iz Frankfurta – to je samo njegova istina.
Fenix-magazin/MD/ Danijela Škegro
