Prije nego što je ušao u svijet filma Daniel Hadrović se javnosti predstavio kao pisac. Njegova prva knjiga, zbirka kratkih priča, Küss mich, Stalker objavljena je 2016., a u ljetu 2019. trebao bi biti objavljen njegov prvi roman pod nazivom Zauberlehrling ili Čarobnjakov učenik, u nakladi Glaré Verlag.
Svoj eksperimentalni film Tote mich noch einmal, za koji je angažirao njemačke poznate glumce i engleski bend Two Whole Quails, javno će se prikazati krajem ove godine ili početkom sljedeće.
Daniel Hadrović, rođen u Frankfurtu, rado govori o svojoj umjetnosti. Kao redatelj ste ove godine prvi put bili nominirani za Večernjakovu domovnicu u kategoriji filma i glume i s velikim brojem glasova ušli u najuži izbor.
Što vam to znači?
To je velika čast za mene. Nominacija je priznanje Hrvatima koji žive u inozemstvu za njihov umjetnički rad. Nominirani su iseljenici koji na reprezentativan način predstavljaju Hrvatsku i preko Večernjakove domovnice svijet može više saznati o njihovom radu. Tom nagradom daje se čast za postignuća umjetnicima.
Kada izlazi Vaš novi roman i možete li nešto više reći o njemu?
Moj roman koji izlazi u ljeto, za mene je možda najvažnije moje ostvarenje u mom umjetničkom stvaralaštvu. Pisao sam ga jako dugo i u njemu je sažeto sve ono što sam htio reći o životu u današnjem svijetu, odnosno kako ljudi žive u ovom svijetu izmiješanih kultura. U Njemačkoj žive i puno se miješaju različite kulture, posebno u zadnje vrijeme zbog rata u Siriji i ljudi to vide i osjećaju kao nešto loše. Međutim, za jednog umjetnika, te različite kulture mogu predstavljati nešto dobro.
Ako je netko umjetnik, on može u svakoj kulturi naći nešto za sebe, što može umjetnički obrađivati i čime može svoju priču pričati. Na taj način se mijenja i percepcija, odnosno mijenjaju se i osjećaji ljudi. Ja sam htio u svom romanu, sve to što možda izgleda loše, u neku ljepšu priču zamotati, u nešto lijepo kako bi se ljudi bolje osjećali.
Htio sam pokazati i kako se ima jedan dobar osjećaj ako mislite na svoju zemlju odakle ste došli i ako volite svoju kulturu. Ono što sam posebno naglasio je to, ako živimo u ovako modernom svijetu, da od drugih ljudi koristimo dobre strane. To je moja poruka koju sam htio reći ovim romanom. To je za mene jako važna knjiga.
Znači, u romanu prikazujete jedan pozitivan aspekt miješanja, odnosno migracija i knjiga je u pozitivnom duhu napisana? Vi ste također dijete migranata. Zašto ste knjigu nazvali Čarobnjakov učenik?
Čarobnjakov učenik je samo metafora uzeta prema baladi Wolfganga Johanna von Goethea, u smislu da se nešto što je negativno u svijetu, može preokrenuti u nešto drugo, u nešto dobro. U mojoj priči glavni junak kada govori o sebi kaže da je on Čarobnjakov učenik. Njegov posao je jednostavan, on pere tanjure u restoranima i on nema nikakvu posebnu moć kao što je ima Goetheov junak, ali on ima moć da negativan osjećaj preokrene u pozitivan. Ta metafora je uzeta da se pokaže kako se život uvijek može pozitivno živjeti. Vaša prva objavljena knjiga su kratke priče. Moja prva knjiga s kratkim pričama Küss mich, Stalker i moj novi roman su kao dvije strane života. Kratke priče više govore o kriminalcima, psihičkim bolesnicima ili ljudima s teškoćama u razvoju, ljudima koji loše žive i ne mogu naći normalne kontakte ni normalan život. Tu je prikazana, jedna tamna, negativna strana života, a ovaj roman je druga strana života, nešto pozitivno.
Znači, Vi obje knjige gledate u jednom kontinuitetu, zapravo u jednoj povezanosti?
Da.
Nominirani ste za Večernjakovu domovnicu kao redatelj i Vaš najnoviji film zove se Tote mich noch einmal koji spada u eksperimentalne, odnosno u nenarativne filmove. Možete li više reći o filmu, kakav je to film i kakva je tema filma?
Taj film je nadrealni. To je žanr koji je bio zastupljen u periodu od 1920. do šezdesetih godina. Tada su se snimali filmovi u kojima su same slike imale neko značenje i gledatelji su imali mogućnost sami za sebe pronaći što im te slike, odnosno film govori. Priča u filmu nije priča koja je sto posto takva kako sam je ja zamislio i svatkom to mora biti jasno. To su slike koje se izmjenjuju jedna za drugom. Probali smo što se može raditi kamerom i glazbom tako da gledatelji dobiju neki svoj poseban osjećaj. Koristili smo crno bijele slike kao i slike s jakim bojama. Ja sam napisao knjigu snimanja, ali skoro svako pola sata razgovarao sam s glumcima i svatko je mogao reći svoj prijedlog kako dalje snimati. Po tom načinu snimanja film je eksperimentalni. U filmu su jako čudne slike. Na što sam ja mislio kada sam snimao film?
Osnovno što sam htio je eksperimentalnim slikama podignuti svijest o vrijednosti života. U normalnim ili konvencionalnim filmovima kao i u televizijskim filmovima smrt ili rođenje čovjeka nema neko značenje za gledatelja. Kod mene, u mom filmu eksperimentalne slike bude osjećaj, podižu svijest o važnosti života. Snažno je prikazano da nije bez značenja kada jedan čovjek ili individua umre, odnosno da nije beznačajno što je jedan lik u filmu umro. Htio sam da gledatelji svaki put kada netko umre u mom filmu, dobiju osjećaj za vrijednost života.
Kada netko umre njegova priča je završena, on ne može dalje živjeti i sudjelovati u životu svoje obitelji, ali ostaju posljedice na okolinu. Život je jako važan i svaki čovjek na svijetu je važan.
Kako ste odabrali glazbu za film?
Engleski bend Two Whole Quails izvodi glazbu. Oni se inače bave starim, nijemim filmovima iz dvadesetih godina i pišu glazbu za njih, a ovo je prvi film za koji su oni ekskluzivno pisali glazbu. Film je više kao nešto staro, nema modernu estetiku, estetika je iz 50- tih godina i glazba je takva. Jako sam zadovoljan glazbom i oni su zadovoljni. Eksperimentalni filmovi se obično prikazuju na filmskim festivalima. Imate li već plan gdje ćete ga prikazivati? Vjerojatno će biti prikazan u Nizozemskoj, a želio bih ga prikazati i u Hrvatskoj i pokušat ću naći i neki festival u Njemačkoj.
Fenix-magazin/Jasna Lovrinčević
