Katolička Crkva danas, u nedjelju, 29. lipnja slavi svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla. Čestitamo imendan svima koji nose ime Petar, Pavao, Petra, Pavla, Pero, Pavlimira, Pavlica, te izvedenice hrvatskog imena Krešimir, Krešo, Petar Krešimir…
Petar je ime grčkog podrijetla izvedeno od riječi “petros” (grčki πέτρος) i znači “kamen”, “stijena”, pa je značenje imena “nepokolebljiv, odlučan i postojan kao stijena”. Dok je ime Petar i Pavao, grškog odnosno latinskog, Krešimir je domaćeg podrijetla.
Ime Petar je u raznim varijantama popularno širom kršćanskog svijeta od davnina do danas.
Sveti Pavao štuje se kao zaštitnik pisaca, novinara, glasnogovornika, biskupa, misionara, izrađivača šatora, protiv zmijskog otrova, grada Rima, Malte i mnogih drugih mjesta širom svijeta.
Dok je Pavao je primamljiv, aktivan, vedar, atraktivan i opušten, osobe koje nose ime Petra su ugodne, tajnovite, romantične i ambiciozne, a oni koji nose ime Krešimir su poistovjećene s onim tko je koristan, realističan, energičan, šutljiv, istovjetan, moderan, inferioran i radostan.
O apostolima Petru i Pavlu
Petar je apostol kojemu je Isus povjerio svoju Crkvu, dodijelivši mu ulogu njene “glave”. Pravo mu je ime bilo Šimun, sin Jonin, koji je dolazio iz mjesta Betsaide, na obalama Tiberijadskoga mora. Isus ga je prozvao Kefa, Stijena, lat. Petar. Poput oca Jone i starijega brata Andrije, i Petar je bio ribar. Nakon Isusove smrti, Petar, pokajavši se radi zatajenja te utješen Uskrsnućem, preuzima svoju ulogu vođe. Upravo će on, nakon Pedesetnice, žarom i vjerom u kojima više nije bilo niti najmanje dvojbe, posvjedočiti čudesa koja su pratila Mesijin život i Njegovu smrt. Nadalje, predložit će Matiju kao zamjenu za izdajničkoga Judu, te osuditi Ananiju i Safiru, koji su sebi željeli zadržati dio dobara namijenjenih zajednici. On će krstiti prvoga poganina. Ukratko, sveti je Petar sasvim sigurno bio neupitni sudionik prvih događaja Crkve u rađanju.
Isprva je Petar svoju apostolsku djelatnost bio ograničio na Palestinu. Nakon sabora u Jeruzalemu, započeo je misijska putovanja koja će ga odvesti u Siriju, a možda također i u Malu Aziju, te Grčku.
Prema sigurnoj predaji, u Rim je stigao oko 60. godine. U glavnome gradu carstva, koji je imao postati središtem kršćanstva, te čijim je bio prvim biskupom, Petar će mučeništvom posvjedočiti svoje poslanje vidljive glave Crkve.
Buktao je jedan od najžešćih progona protiv kršćana, onaj kojega je bio pokrenuo Neron. U trenutku kada je Petar uhićen, poslan je na suđenje, te osuđen na smrt na križu, poput Krista, čijim se priznao sljedbenikom. No, smatrajući se nedostojnim umrijeti poput svoga Učitelja, zatražio je neka bude razapet naopačke, što mu je i udovoljeno.
Razapeli su ga na brežuljku Vatikanu, u istome razdoblju kada je drugome velikom apostolu, svetome Pavlu, odrubljena glava (budući da, kao rimski državljanin, nije mogao biti razapet), na mjestu tre Fontane.
Nakon istraživanja koje je zatražio Pio XII., sa sigurnošću je lokaliziran grob svetoga Petra, prvaka apostolskog, iako podrijetlo kostiju, pronađenih ondje, nije toliko pouzdano. Zaštitnik je ribara i ključara.
Sveti Pavao
Sveti Pavao se rodio u Tarzu 5. god. po Kristu (u današnjoj južnoj Turskoj, tada u Rimskom Carstvu). Zvao se Savao, ime Pavao uzeo je vjerojatno za boravka na Cipru. Bio je židovski student Talmuda, izučio je zanat za izrađivača šatora. Kao vjerni Židov, progonio je kršćane, te je bio prisutan pri ubojstvu sv. Stjepana.
Na putu u Damask, kamo je krenuo uhititi grupu kršćana, doživio je viđenje, oslijepio je od jakog nebeskog svijetla i čuo Isusove riječi: ”Savle, zašto me progoniš? ” To iskustvo je na njega tako utjecalo, da je prihvatio kršćanstvo, dao se krstiti u Damasku i počeo naviještati Evanđelje.
U Jeruzalemu su u početku bili sumnjičavi prema njemu, dok se nisu uvjerili da se stvarno obratio. Na prvom misijskom putovanju pratio ga je Barnaba koji ga je i uveo u zajednicu jeruzalemske Crkve. Putovao je po Maloj Aziji, Grčkoj, istočnom Sredozemlju, te je na kraju stigao do Rima. Obično se govori o njegova četiri misijska putovanja. Na njima je najprije ulazio subotom u sinagoge te Židovima naviještao evanđelja, a kad ga oni ne bi prihvatili, onda se obraćao i poganima.
Jedan od najpoznatijih njegovih tekstova je “Hvalospjev ljubavi” iz Prve poslanice Korinćanima, a teološki je osobito bogata Poslanica Rimljanima.
Pavao je svoj život završio u Rimu 65. god. tako da mu je mačem odrubljena glava. Pokopan je u Rimu izvan Aurelijevih zidina (rimske gradske zidine koje su izgrađene između 271. i 275., a okruživale su svih 7 rimskih brežuljaka, Marsove poljane i desnu obalu Tibera). U doba cara Konstantina na tom mjestu izgrađena je velebna bazilika u čast Apostola naroda – Bazilika Svetog Pavla izvan zidina (Basilica di San Paolo fuori le Mura). Blagdan mu se slavi 29. lipnja, zajedno sa sv. Petrom, te blagdan njegovog obraćenja 25. siječnja.
Fenix-magazin/MD/HKZ Mainz
