Hrvati u domovini i iseljeništvu su na neko vrijeme bili potpuno zaokupljeni uspjehom svoje reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Vatreni su unijeli radost u domove milijuna Hrvata u zemlji i svijetu te pokazali svima kako su Hrvati najjači i najbolji kad su zajedno.
Cijeli svijet se divio Vatrenima, novinari najvećih svjetskih medija pokušali su doznati gdje i u čemu se krije tajna njihova uspjeha. Pokušali su doznati što to s Vatrenima radi izbornik Dalić kad su u Rusiji tako složni i uspješni.
Odgovor se možda i krije baš u Dalićevu ponavljanju: “Svaka naša pobjeda je pobjeda za domovinu i naše iseljeništvo”. Nikad, baš nikad, izbornik Zlatko Dalić nije zaboravio spomenuti i hrvatsko iseljeništvo i podršku hrvatskih navijača izvan Domovine.
A njih je to Dalićevo priznanje i pohvala još više motiviralo da su na utakmice još u većem broju dolazile s natpisima svojih navijačkih skupina i imenima gradova iz kojih dolaze. Hrvati iz Frankfurta, Stuttgarta, Münchena, Berlina, Hamburga, Beča, Züricha,… kao i oni Hrvati iz prekooceanskih zemalja željeli su natpisom na hrvatskoj trobojnici ili nešto drugačiji istaknuti ime mjesta odakle dolaze.
Vatreni su iseljenim Hrvatima vratili ponos
Zbog njihove podrške, Vatreni su nastojali biti još bolji. Jer, znali su, dok oni pobjeđuju u hrvatskom dresu Hrvati u domovini i svijetu dišu punim plućima. Na taj način oni su uspjeli u onome što hrvatska politika, nažalost, već odavno nije. Vatreni su Hrvatima probudili nadu u bolji život, dok su iseljenim Hrvatima vratili ponos u narod i domovinu kojoj pripadaju. Podsjetili su ih kako pripadaju malom ali ponosnom narodu i zemlji u koju se jednog dana svi žele vratiti. Hrvatski igrači vratili su im nadu u Hrvatsku, nadu koju su zbog hrvatskih političara gubili zadnjih dvadesetak godina.
Hrvatski političari nisu ni do koljena našim „vatrenima“. Da jesu ne bi radili ono što rade ili što ne rade za Hrvatsku. Pritom mislim na one političare koji osuđuju svaki povećani naboj kod hrvatskih navijača dok ne vide niti osuđuju paljenje i gaženje hrvatske zasta¬ve u Beogradu. Kakvi su to političari koji ne znaju stati ni u zaštitu hrvatskog kapetana Luke Modrića koji je bio izložen vulgarnom vrijeđanju onih kojima, pod krinkom nezadovoljstva stanjem u HNS-u, zapravo smeta Modrić kao simbol ove reprezentacije i nogometnog uspjeha države Hrvatske.
Na te uvrede koje su stizale nije intervenirala ni hrvatska policija, premda policija po naredbi zna intervenirati i u znatno blažim oblicima prijetnji ili paljenja novina koje su financirane iz državnog budžeta, a u kojima se vrijeđaju i Hrvati i Hrvatska. Modrić je, jednako kao i Lovren znao istrpjeti sve uvrede. Nije se na njih ni obzirao već je autorima odgovarao još boljim igrama za Hrvatsku. I uspio je. Uspio je u inat svima onima koji su ga primitivizmom i neprimjerenim uvredama htjeli zaustaviti u vođenju reprezenta¬cije Hrvatske prema najvišem cilju. Svojim vrhunskim igrama na Svjetskom prvenstvu Modrić i suigrači su svima, pa i hrvatskim političarima, pokazali kako se sve uspijeva kad se svi podrede zajedničkom interesu, kad se na prvo mjesto stavi Hrvatska.
Primjer “vatrenih” trebao bi biti najbolja škola za hrvatske političare koji bi morali uspješnije vodili zemlju na dobrobit svih Hrvata i građana Hrvatske. Završimo s izjavom koju je na portalu Fenix-magazina napisao jedan hrvatski iseljenik iz Stuttgarta: “Da su nam političari uspješni kao sportaši, gdje bi nam bio kraj”. Zato, neka nam političari uče od od sportaša, neka budu i neka koriste ono najbolje iz hrvatskog iseljeništva, jer će nam onda biti svima bolje…
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
