U razgovoru sa simpatičnom Tanjom Maleš Krznar koja je svoje slobodno vrijeme posvetila očuvanju tradicije i kulture svoga naroda kao i prijenosu vlastitih znanja na nove generacije, saznali smo kako se voli i služi na čast svojoj domovini i onda kada ne živiš u njoj.
Kako si se našla u Njemačkoj? Gdje živiš? Od kud si?
Živim u gradu Duisburgu, a rođena sam u Düsseldorfu. Kao i svu gastarbeitersku djecu u to vrijeme, roditelji su me sa tri mjeseca ostavili kod tete u Hrvatskoj. Ona me čuvala i brinula se za mene sve dok nije došlo predškolsko vrijeme kada su me moji uzeli natrag k sebi u Njemačku. U Düsseldorfu sam išla u osnovnu školu i gimnaziju s težištem na glazbu i matematiku. Inače moji korjeni su iz Mirlović Zagore, iz sela Maleši. To je jedno predivno mjesto u šibenskom zaleđu. Tamo još vlada mir, priroda i navečer vukovi zavijaju svoje hvalospijeve.
Ukratko nam opiši svoj životni put
Kada sam došla u Njemačku imala sam 6 godina i moji su me upisali na vjeronauk i folklor, koji se nudio u Hrvatskoj katoličkoj misiji Düsseldorf. Upisali su me i na tečaj gitare i klavira. Gitara mi je bila velika želja – i učila sam je svirati 13 godina. Kad je počeo rat u Hrvatskoj, vjera i folklor bili su jači nego ikada – tad su nam dolazili i profesor Andrija Ivančan i Marijan Makar postavljati koreografije i tamburaške aranžmane. U ono doba bilo nas je preko 100 plesača, ali nismo imali svirača. Vidjevši to, tadašnji župnik je odlučio da svi koji poznaju notno pismo postanu članovi tamburaške sekcije – tako da sam učila svirati tamburu – E- i A-Brač te samicu. U to vrijeme bilo mi je i malo krivo jer sam oduvijek jako voljela ples– ali sve je to imalo svoje zašto. Nizali smo pobjede na raznim natjecanjima i bili proglašeni najboljim orkestrom u Njemačkoj 1997. godine. Nakon toga smo otišli u Kanadui u Torontu smo nastupali i družili se s našim Hrvatima. To je bila naša najveća ekskurzija s društvom.
Kad sam navršila 19 godina – odselila sam se u svoj prvi stan i izlazci su mi bili važniji od folklora i glazbe. Ipak, nakon dvije godine, vratila sam se natrag svojim izvorima i osnovala KUD u Mülheimu / Oberhausen zajedno s rođakinjom. Nakon što sam upoznala svog supruga, preselila sam se u Duisburg. Tamo djelujem već 13 godina. Počeli smo od nule – niti plesača, niti znanja, niti tamburaša – a danas eto imamo snimljen CD. Bili smo na raznim smotrama, ove godine nastupamo na Vinkovačkim jesenima …
Gdje radiš? Čime se baviš?
Završila sam ekonomiju, i nakon toga se zaposlila u Daimler – Mercedesu gdje radim kao zastupnica dokumentacije za srednju i južnu Ameriku. Zastupala sam godinama i Hrvatsku i BiH, što mi je činilo veliko zadovoljstvo jer sam koristila svoj materinski jezik na poslu.
Koji su sve tvoji talenti? Znamo da lijepo pjevaš, plešeš, sviraš nekoliko instrumenata…
„Hmm“ – teško mi je opisati ili istaknuti sama svoje talente. Dosta sam društvena osoba, volim ljude oko sebe i s njima stvarati nešto novo, a onda svi u tome uživamo. Umjetnička strana je od malena bila jaka. Osim glazbe i plesa, crtanje mi je isto dosta pri srcu, samo je malo vremena da se sve želje ostvare. Želja za sviranjem je nikla u meni još od malih nogu. Uvijek sam svirala nevidljivu lijericu, glumila da imam gudalo i onda pjevala uz to GUN, GUN, GUN – kao da gudim. A čim je bila glazba na radiju – teta me je molila da plešem – i onda sam ja dizala ruke, njihala se uz glazbu i plesala. Ima jedan stari snimak na kojem, dok još nisam navršila ni dvije godine, sa odraslima pjevam ojkanje. U biti gudim neki ton.
Mislim da za sve svoje talente trebam zahvaliti svojim precima. Dida mi je svirao više instrumenata: dvojnice, diple, cintaru. Majka i teta su bile počimalje i plesale u kolu. Čini se da mi je svatko od njih nešto dao za ovaj životni put. Netko bi možda za mene rekao da sam skroz luda, ali što se tiče glazbe i instrumenata, tu sam kao dijete kad se zagleda u novu igračku, zvukovi me intenzivno privlače. Tako sam se nakon gitare, klavira i tambure zaljubila u gajde, dvojnice, strančicu, violinu, lijericu, okarinu, diple, dude – sada štedim za cimbale i gusle. Svaki instrument ima svoju čar – svoj zvuk. Kad sklopim oči i poslušam – čujem zvukove prošlosti – srce mi zaigra i vidim svoj zavičaj i ostale lijepe dijelove naše Hrvatske i BiH.
Plešem isto od malih nogu – počevši u malom folkloru, a kasnije u velikom, pošto sam jako brzo izrasla. Ne bih rekla da sam bila neka super plesačica, ali sam se voljela gibati. Kad sam počela voditi KUD, onda sam si rekla: „Ako već predajem ljudima, idem se obrazovati.“ Tada sam pošla na Hrvatsku školu folklora u Crikvenici – i nanizala 10 uzastopnih godina posjete školi pa sam neke plesne zone odslušala čak i po tri puta.
Vodim društva od svoje 19. godine, a društvo ADRIA u Duisburgu već 13 godina pod pokriveteljstvom Saveza Hrvata i Hrvatske katoličke misije u Duisburgu. Društvo ima oko 35 članova. Imamo tri sekcije: Folklor i pjevanje / tamburaše i sekciju tradicijskih glazbala.
Članovi mi ne dolaze samo iz moje misije, već i iz okolnih gradova – jer su željni znanja. Podržavam i voditelje u drugim misijama – nije mi nikad teško dati koji dobar savjet ili uputiti ih kako doći do cilja i uspješno voditi jedno društvo. Na misnom slavlju često sviramo za Uskrs i Božić na tamburama. To je postala tradicija od kad sam u misiji Duisburg. Imamo i dječji folklor koji broji oko 20 djece.
Članovi koji su od početka – pogotovo mladi – ne samo da plešu i pjevaju, već svatko od njih svira najmanje jedan instrument. Često organiziram seminare pjevanja, sviranja tambure ili tradicijskih glazbala, kako bi svatko tko ima želju imao mogućnost naučiti ono što voli. Pretežno sama držim seminare, ali pozivam i stručnjake iz domovine. Tako nam često dolazi Joško Ćaleta i uvježbava s nama Hrvatske napjeve. Ponekad mi je i previše svega. Nadam se podmlatku jer vodim sve sama. Imam hvala Bogu dobrih ruku oko mene koje me izvrsno podržavaju, pogotovo što se tiče organizacije putovanja i seminara. Nadam se da se među mojim plesačima nalazi koji budući voditelj tako da moj trud nije bio uzalud. Imamo u društvu i predivne majke, koje šiju i brinu se o našim narodnim nošnjama. U ovih 13 godina prikupili smo nošnje: Like, Dubrovačkoga primorja, Hercegovine, Slavonije, Slavonske kraljice, Međimurja i bunjevačke.
Smatraš li da su Hrvati u Njemačkoj dovoljno zainteresirani za folklor? (I kao posjetitelji događanja i kao članovi udruga)
Interesa ima dovoljno – jedino ima jako malo stručnjaka ili voditelja koji se zaista školuju. Često to zbog neznanja voditelja završi kao izrugivanje hrvatske kulture. Ipak cilj je isti, da se djeca i omladina druže, dođu u dodir sa svojim korijenima. Sama sam prošla i iskusila da je jako bitno upoznati svoje korijene, svoje pjesme i plesove – onda čovjek barem zna tko je, makar živio negdje izvan domovine. Ako ne znaš tko si – uvijek lutaš i tražiš odgovor – a on se već odavno skriva u tebi.
Folklor je nešto predivno ako je ponuđen sa znanjem. Svatko može naći svoje mjesto u folkloru – a da ne pričam o predivnim izletima i turnejima kojih se ljudi prisjećaju sve do svoje starosti.
Biti član ili voditelj u folkloru zahtjeva velika odricanja – to slušatelji i gledatelji ne vide. Oni vide gotovu izvedbu. Ali do izrade te izvedbe – uloženo je puno vremena, znoja, a i novca, kojim članovi sami doprinose. Odvaja se slobodno vrijeme, dva dana u tjednu za probe kao i nastupi vikendom, a sve to da bi bili dostojanstveni u izvedbi Hrvatske baštine i tradicije. Kao voditeljca ne zbrajam sate koje ulažem u folklor – on je dio moga života i jedna velika strast. Naravno da sve to nebi uspijevalo, da me suprug ne podržava. Odričemo se svoga slobodnoga vremena kako bi doprinosili društvu, a da ne spominjem ulaganje novca koji ulažem u svoje instrumente, tečaje i škole.
Nastupi su često dobro posjećeni pa bi se moglo reći da je interes jako velik. Smatram, što si dalje od svoga zavičaja, to ga jače želis i pokušavaš nešto ostvariti u tuđini. Sigurna sam da svi mi to radimo iz velike ljubavi prema svom domu. Čeznemo za njim, a uz pjesmu i ples uspijemo se bar na tren utješiti i razveseliti. Živim poslovicu „Tko pjeva zlo ne misli“. Možda sam i uzor nekim svojim članovima jer živim i pokazujem to što volim, ne stidim se svojih osjećaja. Općenito, u Njemačkoj ima jako mnogo misija koje su aktivne u folkloru. Zadnjih pet godina to se jako osvježilo pa sada ima dosta dobrih grupa koje slijede kritike, voditelji idu u školu i sve to dobiva jedno novo značenje i kvalitetu. Nikad ne smatram druge misije konkurencijom – već ljudima koji se isto bave onim što volimo. Bila dobra ili loša grupa, sve ih treba podržavati, međusobno povezivati, kako bi jedni drugima pomogali.
U ovo naše novije doba, doba pokemona i pametnih telefona smatram da je folklor nešto jako bitno. Važno je da današnja djeca razviju socijalne kontakte ne samo preko nekih društvenih stranica, nego u druženju, razgovoru i zajedničkom stvaranju.
Autor:
Ivana Pavletić (Lička)/Moja-domovina.net
