“Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče” poznati su stihovi pjesme pravih Crnogoraca s Cetinja koji su se mogli pročitati na transparentu crnogorskih navijača u Maksimiru tijekom utakmice Hrvatske i Crne Gore.
Piše: Dr. Jure Burić
Mnoge u Hrvatskoj je to možda i iznenadilo, a mene osobno nije začudilo. Za to smo u Dubrovniku mi znali i devedesetih godina kada su prosrpski nastrojeni Crnogorci sa Srbima i tzv. JNA napadali i razarali Dubrovnik.
Roditelji crnogorskih navijača, koji su izvjesili transparent na Maksimiru, su pretpostavljam isti oni časnih ljudi i čestiti Crnogorci, “Zelenaši” s Cetinja koji su se i prije 34 godine pobunili protiv svojih izbezumljenih sunarodnjaka i srbo-četnika koji su ubijali i pljačkali na dubrovačkom području.
Da se u Crnoj Gori nisu svi slagali s politikom tadašnjeg crnogorskog vodstva, čuo sam tih devedesetih godina i na Debelom brijegu dok sam pregovarao s trebinjskim gradonačelnikom Vučurevićem u svezi korištenja struje iz elektrane “Plat”.
Tako u jednoj stanci tih razgovora pristupio mi je jedan Crnogorac zadužen za sigurnost s njihove strane i u “četiri oka” mi rekao: “gospodine župane Buriću, mene je sram svega onoga što su vama Dubrovčanima napravili moju sunarodnjaci.
Ako vam za utjehu može poslužiti spoznaja kako Bog kažnjava one koji su po okolici Dubrovnika, pljačkali i razarali. Neki od njih su neslavno završavali u osobnim obračunima, jer oteto prokleto još jednom je bili na djelu”.
Znao sam i tada kako je to bio jamačno Cetinski “Zelenaš”, istomišljenik sada pokojnog crnogorskog književnika Jevrema Brkovića koji se u vrijeme agresije Crne Gore sklonio u Zagreb protiveći se politici tadašnjih njihovih čelnika Momira Bulatovića i Mila Đukanovića. Iz Zagreba je Brković slao žestoke poruke protiv agresije na Hrvatsku i razaranja Dubrovnika.
Jedne zgode posjetio sam Je fema Brkovića u njegovom stanu u zagrebačkoj Ilici, stanu koji mu je naša država dala na korištenje. Brkić mi je tada pričao o otporu protiv agresije na Dubrovnik koji je vladao na Cetinju i još nekim mjestima u Crnoj Gori.
Pričao mi je i o dugoj povijest crnogorskog “čovještva” i njihove želje za samostalnošću Crne Gore te odmaka od srpske tiranije koja onda, a i danas, želi ukinuti Crnogorce kao naciju, a njihovu državu staviti pod srpsku upravu.
U sadašnjem vremenu velikosrpskog nastojanja ne bi li posrbili Crnu Goru, izgleda kako je pravim Crnogorcima preostalo jedino da pri pratnji svoje reprezentacije izvikivanju parola koji ostaju kao “vapaj umirućeg u pustinji”.
Dok sam bio u Hrvatskom državnom saboru sjećam se jednog posjeta crnogorski predsjednik Milo Đukanović Zagrebu gdje ga je primio predsjednik Stipe Mesić. Dan prije tog sastanka Đukanović je u izjavi za Hrvatski radio kazao kako su se “konačno sa smrću predsjednika Franje Tuđmana ispunili uvjeti za jedan ovakav sastanak….”
Slušao sam tu nebuloznu Đukanovićevu izjavu vozeći se prema Zagrebu. Pitao sam se zar nakon takve izjave ne bi trebalo zabraniti Đukanoviću ulazak u Hrvatsku, a ne ga primati još s počastima. Naravno da sam ga sutradan dobro “oprao” sa saborske govornice. Pitao sam tada kako bi se proveo Đukanović kada bi dolazio na poziv američkog predsjednika i pri tome onako loše govorio o njegovom prethodniku. Ne samo da ne bi bio primljen, nego bi “s nogom u tur” bio vraćen od kuda je i došao.
Naravno, tadašnji predsjednik Mesić nije mu zamjerio na toj izjavi i primio ga je uz najviše počasti. Ni to bilo nikakvo iznenađenje jer je u to vrijeme u Hrvatskoj bila aktualna ona latinska “Similis simili gaudet”, u prijevodu “Sličan se sličnom raduje”.
Fenix-magazin/SČ/Dr. Jure Burić
NAPOMENA: Dr. Jure Burić je poznati dubrovački liječnik, sudionik Hrvatskog proljeća i ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabor do njegovoga ukinuća.
