Da je Radovan Tajder, jedan od najproduktivnijih hrvatskih suvremenih arhitekata s bečkom adresom “junak našeg doba”, kako ga je jednom, pišući o njemu, nazvao poznati hrvatski i bosanskohercegovački književnik i publicist Miljenko Jergović, mnogima je to postalo jasno tek ovih dana.
Naime, u Beču u prostoru IG Architektur prikazan je HRT-ov dokumentarni film iz serijala “Čovjek i prostor” posvećenog Tajderu, dobitniku nagrade Viktor Kovačić za Životno djelo u 2019. godini. Organizator filmske projekcije bilo je Društvo hrvatskih arhitektica i arhitekata u Austriji, a nazočno je bilo, između ostalih, i mnoštvo ljudi iz struke.
Iz Beča piše: Snježana Herek
Bilo je to dojmljivo zajedničko divljenje Hrvata i Austrijanaca impresivnom Tajderovom arhitektonskom opusu.
Među nazočnima bio je i hrvatski veleposlanik u Austriji Daniel Glunčić, jer je Veleposlanstvo RH u Beču bilo pokrovitelj ovog skupa, kao i predstavnici Središnjeg državnog ureda RH za Hrvate izvan RH, koji je dao potporu ovom projektu, Croatiana Gregurić, savjetnica s posebnim položajem za pitanja hrvatskog iseljeništva i Alen Matanić, voditelj službe za gospodarstvo.
Naravno, da su svi nazočni Hrvati bili više nego ponosni na svog zemljaka, rođenog 1945. godine u Zagrebu, koji je svojim radovima obilježio ne samo zagrebačku arhitektonsku epohu nego i onu kompliciranu i zahtjevnu bečku, kada je u drugoj polovici 80-tih preselio u Beč. Tajderovi radovi obuhvaćaju više od tri stotine studija, natječaja i projekata izrađenih samostalno ili s koautorima. Od toga je njih 90-tak realizirano u bivšoj Jugoslaviji, Republici Hrvatskoj i Austriji.
Svoj ponos nije skrivao ni veleposlanik Glunčić ustvrdivši: “Gospodin Radovan Tajder je prava arhitektonska, a ja bi rekao i suvremena umjetnička poveznica Zagreba i Beča. Kreator jedinstvenih građevinskih ideja. Čovjek i prostor, koji svojim inovativnim stvaralaštvom radi na podizanju društvene svijesti o važnosti prostora koji nas okružuje i u kojem živimo”. Stoga je, kako je naglasio Glunčić, “nagrada za Životno djelo Viktor Kovačić u 2019. godini, dodijeljena arhitektu Radovanu Tajderu, doista, došla u prave ruke”.
“Nakon današnje projekcije filma, mnogi će nazočni širom otvoriti oči, kako bi vidjeli, gdje je sve u Beču prisutna Hrvatska”, rekao je za Večernji list Glunčić nakon filmske projekcije.
U ime organizatora, brojne okupljene goste i svoje kolege uvodno je pozdravila predsjednica Društva hrvatskih arhitektica i arhitekata u Austriji Ksenija Fisoglou-Poljak.
“Ovo već dugo pripremamo, ali zbog korone nismo mogli prije realizirati. U svakom slučaju ovu se priču mora vidjeti, jer Tajder nije samo hrvatski nego europski arhitektonski velikan”, istaknula je Fisoglou-Poljak.
A da je Tajderova arhitektonska priča jednako impresivna kao i njegova djela, složili su se ne samo najpoznatiji hrvatski arhitekti, povjesničari arhitekture i kritičari ( B. Silađin, V. Grimmer, Roth-Čerina ….) , koji su u filmu govorili o Tajderovom arhitektonskom opusu nego i poznati svjetski arhitekti Peter Herzog, Boris Podrecca, Martin Kohlbauer i ostali. Ogromno oduševljenje bilo je prisutno i na bečkom skupu, na kojem je ovaj višestruko nagrađivani hrvatski arhitekt neke dijelove i detalje filmske priče o njemu osobno, dodatno objašnjavao ili nadopunjavao, ne samo stručno nego i emotivno. Između ostalog, i zanimljivu priču o njegovim “slavnim tekicama” odnosno bilježnicama s poslovnim i intimnim dnevnikom vođenim desetljećima.
Ono čime je ovaj hrvatsko-austrijski arhitekta “racionalne i tihe arhitekture”, ali i “sjajan projektant interijera” iznenadio Bečane je njegova rečenica kako “nije rođeni arhitekt, niti je za to talentiran”. I da je zapravo “ludovao za brodovima i želio postati pomorac”. Zanimljivi podatak je također bio da je po dolasku u Beč prvo radio kao tehnički crtač, a onda je tek dobio prve arhitektonske zadaće. Bilo, kako bilo, hrvatsku je arhitekturu obilježio, između ostalog” i brojnim jedinstvenim projektima socijalne izgradnje predškolskih i školskih ustanova, a njegov tipski projekt dječjih vrtića i škola u 1960-im i 1970-im godinama u Zagrebu, u šesterokutnoj jedinici sustava 414 (naselje Travno), komentiran je i u Beču kao svjetski rekord. Naime, u tom vremenu izgradnje i opremanja novih zagrebačkih naselja, Dugava, Gajnica, Prečkog, Perjavice, te Zaprešića, Tajder je s arhitektom Mladenom Anđelom razvio komponibilne sustave racionalnih i ekonomičnih rješenja predškolskih i osnovnoškolskih ustanova s obzirom na raspoloživi prostor – Megas i 414. Značajno mjesto u omiljenim Tajderovim projektima zauzima i škola u Kutini, gdje su svi sadržaji smješteni pod istim krovom.
Također svakako treba spomenuti i veličanstveni projekt zgrade u zagrebačkoj Vodovodnoj ulici, koji mu je, kako je Tajder rekao “jedan od najdražih”, te one u Ilici 81, Novoj Vesi, kao i Centra za rehabilitaciju u Zagrebu, Škole u Krapinskim toplicama za djecu s posebnim potrebama, Srednjoškolskog centra u Malom Lošinju itd.
Kako se je u Beču moglo vidjeti i čuti, Tajder je osim zagrebačkoj i hrvatskoj, zapaženi pečat dao i bečkoj arhitektonskoj sceni. I to svojim jedinstvenim interpolacijama građenjem u zahtjevnom i osjetljivom povijesnom prostoru grada Beča, ali i izvan njega. Premalo je prostora da sve pobrojimo, ali spomenuti ćemo barem ona njegova najupečatljivija djela poput pročelja zgrade Hotela Plaza Hilton u Beču s višekatnim erkerima po uzoru na one njegove iz zagrebačke Ilice 81, bečku OPEC-ovu zgradu napravljenu po najvišim sigurnosnim standardima, Prodajno-servisnu zgradu BMW-a i SAP-a u Beču, Sveučilišni centar u Althanstrasse, bečko sjedište bankovnog koncerna Raiffeisen, brojne javne garaže među kojima su najpoznatije “Garaža P4” u bečkoj zračnoj luci Schwechat, te ona na Glavnom kolodvoru u Beču, kao i brojne druge stambene zgrade i javni objekti.
Prikaz nekih Tajderovih najupečatljivijih radova dat je Bečanima kroz njegove tri životne i stvaralačke faze: dok je stvarao s arhitektom Mladenom Anđelom, zatim 80-tih godina prošlog stoljeća, te u drugoj polovici 80-tih kada napušta Zagreb i dolazi u Beč, gdje cijelu arhitektonsku priču počinje iz početka.
“Koliko god se količina napravljenih zgrada u Hrvatskoj i Austriji, posebno u Beču čini velikom, to je tek dio svega onoga što sam napravio. Film je sniman u vrijeme pandemije korone, te su mnoge stvari ostale neprikazanima”, rekao je Tajder za Večernji list istaknuvši:
“Ja sam samo list u krošnji, za sve ovo skupa je zaslužan cijeli niz ljudi, i to stalno ponavljam”.
“Oduvijek smatram da nije na arhitektima da izmišljaju neku novu arhitekturu nego da otkriju i pokažu ljudima njenu pravu bit, ono što ona stvarno jeste”, napomenuo je Tajder dodavši kako je “ponosan” na nagradu za Životno djelo” koju je dobio, jer je ona “nešto posebno”.
Ono što također moramo spomenuti je da je od našeg nenametljivog, skromnog i zatajnog sugovornika teško bilo “izvuči” i ovih nekoliko rečenica. Zato ćemo na kraju citirati HRT koji je autor filma o njemu, a koji tvrdi da je “djelo Radovana Tajdera utjelovljenje bezvremene jednostavnosti prostorne koncepcije i arhitektonske forme per se koja se oslanja na ono najbolje od zagrebačke škole arhitekture”. Uz opasku kako se “bez puno suzdržavanja Tajdera može imenovati punokrvnim nastavljačem njezinoga nepatvorenog modernizma – lika i djela Viktora Kovačića, Jurja Denzlera i Mladena Kauzlarića”.
Fenix-magazin/MD/Snježana Herek
