Sjećate li se naslova „Christmas with Kićo“ iz 1984 godine na nosaču zvuka? Naravno da se stariji sjećaju izlaska tog Božićnog albuma!
Piše: Dr. Jure Burić
Neki od nas se s ponosom sjećamo otpora kojeg smo pružali tadašnjem jugokomunističkom režimu i žalimo što izvođača tih pjesama više nema živoga među, a neki drugi se sa žalom sjećaju tih vremena u kojima su izvođača tih divnih Božićnih pjesama pratili, maltretirali, osporavali, zabranjivali – čineći sve kako bi se Kiću ušutkalo i”dozvalo pameti”. Tko zna koliko je honorara isplaćeno tadašnjim “pratiteljima” i “čuvarima socijalizma i one Titine nakaradne tvorevine”?!
Koliko roditeljskih suza radosnica je proliveno slušajući te divne Kićine pjesme, dok su ukrašavali Božićno drvce zajedno sa svojom dječicom! Koliko u srcima je silnih želja nošeno da to jednoga dana i bez onih koji su dali “uši pod kiriju” (špijuni što su slušali tko što govori i pjeva, pa to nadređenima prenosili – je li vas danas barem malo sram zbog toga, a vjerojatno vas i danas ima po nešto još živih!?) mogu slobodno i bez straha pjevati! Eto to je naš dobri Kićo – domoljub i čovjek, Hrvat i čovjekoljubac koji je sve ljude volio, a svoje beskrajno cijenio i s tim se ponosio!
Nemojte ga molim vas vezati ni za kakvu stranku i političke igre. On je bio vrhunski pjevač, zabavljač i divan čovjek koji se nije libio svrstati pod Tuđmanov stijeg u trenutku kad je to bilo potrebno!
Sjećam se jedne davne zgode sedmamdestih godina prošlog stoljeća kad je na Zagrebačkom festivalu Kićo nastupao zajedno s Đorđem Marjanovićem (simbolom velikosrpske politike s kojim se Kićo i javno sporio). Iskrilo je između njih i te kako iskrilo!
Kićo je tada nama nekolicini studenata prije večeri festivala podijelio pedesetak ulaznica (besplatno naravno, što je nama tada bilo golemo) kako bi ga u dvorani Studentskog centra u Zagrebu podržali, a Đokicu pri izlasku na tribinu izviždali. Naravno da smo to mi “galeristi” iz zadnjih redova, a bilo nas je i po sredini vrhunski odradili.
Najglasniji (oh kakav je to zvizdač bio!) među nama je bio moj tadašnji zimer i prijatelj, danas pokojni Šime! Njegov zvižduk čuo se i kad su svi ostali utihnuli. Prijenos festivala nije bio izravan, već onaj “poslije”, pa smo se požurili u studentske domove da provjerimo uspješnost našeg nastupa, a brzina je bila potrebna da nas nakon predstave oni s “iznajmljenim ušima”još i ne pohvataju.
Naravno da je i onda tehnika bila moćna. Nisu doduše “isključili mikrofon”, ali su zvižduke utišali koliko su mogli. Jedino se glasno čuo Šimin zvižduk. Njega nisu mogli potpuno prigušiti i koji je na kraju ipak ostao!. Ostao je taj zvižduk Marijanoviću i velikosrpskoj politici, kao što su ostale i Kićine božićne i sve druge pjesme dok je nas živih Hrvata i onih koji će uz te njegove pjesme ukrašavati Božićno drvce.
Fenix-magazin/SIM/ Dr. Jure Burić
