Sv. misa polnoćka kojom započinje obilježavanje jednog od najradosnijih kršćanskih blagdana Božića na poseban način će biti dočekana u crkvi Gospe Žalosne u Svetištu Kalvarija, koje se nalazi u naselju Mošunj, nekoliko kilometara od Viteza, u srednjoj Bosni.
Tako će od ulaza u Svetište cijelom dužinom puta od nekoliko stotina metara vijugavih staza biti postavljene svijeće koje će simbolizirati svjetlost i rođenje Isusa Krista.
Svetište Kalvarija inače je mjesto utjehe, nade i ispovijedi na koje tokom cijele godine, a posebno za blagdane dolaze ljudi, ne samo iz Lašvanske doline, srednje Bosne nego nego i cijele Bosne i Hercegovine.
Tu, kako kaže u razgovoru za Anadolu fra Velimir Bavrka, župnik župe svetog Juraja u Vitezu, pronalaze tišinu, svoj mir i spokoj.
-Središnja sv. misa polnoćka bit će u župnoj crkvi Svetog Juraja u Vitezu. Na četiri mjesta u župi bit će mise polnoćke. Ali, ovdje na Kalvariji bit će pun plato vjernika. Najviše dođu mladi. Ovdje na Kalvariji se organizira paljenje vatre i pripremi kuhano vino nakon sv. mise. Bude druženje. Ali, prije toga bit će mogućnost za ispovijed. Svetkovinu Božića ovdje na Kalvariji je fascinantno za vidjeti. Od ulaza u svetište Kalvarija u podnožju brda skroz do kapelice Svetog Ante (nalazi se u donjem dijelu brežuljka na oko jedne trećine ukupnog puta) naši ljudi stavljaju svijeće. Tako bude osvijetljeno brdo. To bude simbolika zapravo, da kada se Isus rađa, da svjetlo dolazi na svijet. I to zapravo tako i jeste. Kao što su anđeli navijestili: Slava Bogu na visini, a ljudima mir na Zemlji. Zato je poruka traženja mira i zato gledamo prema nebu. Ne očekujemo od ljudi da nam dadnu rješenja. Ne. Rješenja daje samo Bog, kaže fra Velimir i dodaje kako trebamo vratiti mir u svoje srce, a kada to učinimo, onda ćemo drugome unositi mir, on će unositi trećem i tako redom, jer zapravo je to Božić.
Mjesto mira
Time će Božić na Svetištu Kalvarija kod Viteza biti dočekan, naglašava fra Velimir, u posebnom ozračju, posebnom ruhu.
-Tko god bude blizu od katolika vjernika, očekujemo ga u Svetištu. U župnoj crkvi Svetog Juraja bit će služena sv. misa polnoćka, u Dubravici u crkvi Svetog Leopolda, na Kruščici u crkvi Svetog Mateja i našoj Kalvariji. Svima poruka, slobodno navratite, ističe fra Velimir.
U Svetištu Kalvarija nalazi se Križni put sa 14 postaja koje vode do vrha brda gdje se nalazi crkva Gospe Žalosne iz 1913. godine.
-Tko god dođe na Kalvariju vidi da je ova Kalvarija slična onoj na kojoj je Isus prošao muku. Postaje su tu, njih 14. Naravno, sve je prirodno. To je tako Bog dao, kaže fra Velimir koji je podsjetio na brojne žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata iz središnje Bosne, kao i onih koji su stradavali u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini, dodavši kako je Kalvarija bila “simbol otpora i ljubavi”.
“I nekako, ova Kalvarija je bila simbol otpora, simbol ljubavi, simbol vjere da ćemo na ovim prostorima opstati. I evo, hvala Bogu, da smo opstali. Zahvaljujući samo Bogu i našoj Gospi, a ovo brdo je posvećeno upravo Gospi. Tu na brdu je crkvica Gospe Žalosne. Mi znamo da je ona imala sedam žalosti, sedam mačeva, a imala je zapravo sedam milijuna, ali eto navedeno je njih sedam. Zapravo to je simbolika da i naše majke ovdje u ovom kraju malo koja nije koga izgubila, nije zavijena u crno, ističe fra Velimir dodajući kako i tijekom čitave godine mogu se vidjeti vjernici koji idu bosi, neki idu na koljenima i mole do Svetišta.
-Ovo je mjesto tišine doista gdje nema puno buke. Ljudi dolaze odmoriti se, čuti Boga. I zato je naša Kalvarija posebna i za Vitez, središnju Bosnu, pa i malo dalje, naglašava fra Velimir.
Svetište Kalvarija se i dalje uređuje i prilagođava kako bi vjernici, ali i svi oni koji ga pohode, imali što bolji pristup usponu.
-Sada ovo polako uređujemo. Napravili smo novi ulaz, pravimo parking. Mi želimo da što više ljudi dođe na ovo mjesto kako bi se odmorili i molili.. Želimo da to bude doista prepoznatljivo odredište i već je zapisano na karte naše Bosne i Hercegovine. Jako puno ljudi nam dolazi. Tko god prođe, čuo je za Gospu Žalosnu. Ima dole u naselju Bila na raskrižju postavljeno gdje piše na tabli gdje je svetište, navodi fra Velimir. Ističe da se 15. rujna obilježava središnja proslava jer je tada svetkovina Gospe Žalosne. No, od 14. lipnja kada je svetkovina Svetog Ante do 15. rujna je period kada se održavaju sv. mise petkom u šest sati kada bude klanjanje na Kalvariji, u crkvi Gospe Žalosne na vrhu brda.
-Do Svetog Ante bude misa u podnožju u kapelici Svetog Ante. Ne samo tad nego stalno ljudi dolaze. Ljudi se mole, ljudi traže, osluškuju. I doista je lijepo vidjeti i staro i mlado. Meni je lijepo vidjeti ljude koji na koljenima uzlaze. Kada prođem pored njih, dotaknem ih, oni klimnu glavom. Oni imaju svoju žrtvu. Zato je ova Kalvarija natopljena i krvlju i suzama. Vjerujte bilo je i jako jako puno uslišenih molitvi na ovom brdu, ističe fra Velimir.
– Vjernici, ali i svi drugi Svetište pohode sa oduševljenjem, kaže fra Velimir dodajući kako su posebni dojmovi ljudi koji dolaze u svetiše Kalvarija.
-To je ono za čim svi mi čeznemo. Našli su mir. Našli su odgovore. Ovako ću kazati: Kada se penjem na Kalvariju mi govorimo, mi pričamo. Kada silazimo Bog nama govori. Zato svakome kažem kada se penjete slobodno plačite, molite, ali kada silazite, silazite u tišini. Jer, mi dođemo ovdje na Kalvariju zapravo, popnemo se sa svojim križem. I možda nekima Bog skine taj križ. Ali, kažem ljudima, kada se popnu sa križem: molite da vam Bog preobrazi križ, da vam Bog da snage nositi križ. Isus je nosio križ i nije križ točka. Uskrs je točka. Veliki petak nije kraj. Kada su razapeli Isusa rekli su – gotovo je. Međutim, tek tada je počelo. Isus je uskrsnuo. Uskrs stoga ima posljednji, znači uskličnik. Zato kažem ljudima da kada se penju ovdje na Kalvariju njihova iskustva je da su mnogi to doživili oduševljeno. Mnogi se oznoje i umore se. Ali, kada se popnu to je nešto posebno. Kao i što se više penju sve je lakše i lakše. A, pogotovo kada silaze to je tolika lakoća unutra. To je ono što Bog daje. To ne može dati svijet. Svijet može trenutno umiriti recimo našu savjest. Trenutno može, ali na dugoročno to samo Bog daje”, naglašava fra Velimir.
Ističe da treba znati da je lokalitet na kojem se nalazi Svetište Kalvarija već u četvrtom stoljeću bila ranokršćanska bazilika.
-Na ovom lokalitetu ima jako puno ostavštine Rimljana. To se istraživalo. Jako puno kostiju smo našli, noževa, tanjura… To još uvijek nije istraženo sve. Dolaze i ljudi drugih naroda, od pravoslavaca pa do muslimana. Mnogi dolaze da vide. Svatko želi mir. To je neupitno. Svatko želi naći trenutak gdje će čuti sebe, gdje će oslušnuti svoju dušu. Naravno da su ti ljudi druge vjeroispovijesti u manjini koji dolaze, nije ni blizu kao što dolaze kršćanski vjernici, jer to je kršćansko svetište, ali za ovih sedam godina koliko sam ovdje nemali broj sam sreo ljudi drugih vjeroispovijesti koji su dolazili na ovo brdo Kalvarija. Kažu mi: ujače, možemo li ovdje biti. Svima kažem, naravno, slobodno sjedite, odmorite se, nema nikakvih problema”, navodi fra Velimir.
Na samom dolasku u podnožje Kalvarije već se primijeti novopostavljeno raspeće Isusa Krista u bronci koje simbolizira ulazak u svetište.
-Radili smo novi ulaz dvije godine po nacrtu našeg poznatog arhitekte Josipa Ledića. Jako lijepo je ispalo. Možda čak po noći još ljepše je doći ovdje svetište Kalvariju. To je igra svjetala, predivno je jednostavno. Olakšali smo malo pristup jer ima puno starijeg svijeta koji ne može se penjati. Bilo im je jako teško. Sada do kapelice Svetog Ante smo napravili isti uspon. Od kapelice do crkve Gospe Žalosne ostavili smo sve isto. Neke malo žrtve. Ipak, treba i toga. Jer ništa nema bez žrtve. Samo sa žrtvom možemo nešto postići. To nam je na koncu i sam Isus Krist rekao. Ovdje je jako puno pobožnosti. To je ono što je najvažnije. To je ono što nas drži na ovom brdu Kalvarija. To je brdo utjehe. Dole smo ispred ulaza srušili jedan objekt koji je smetao. Jedna obitelj je to dala. Sada to želimo jednostavno više promovirati da ljudi čuju, da ljudi dođu, da želimo da recimo škole i djeca dolaze. Jer, ovdje na Kalvariji osim tog povijesnog lokaliteta gdje se ima puno toga za istražiti, želimo da ljudi susretnu sebe. Previše su mladi zauzeti društvenim mrežama i baš tu treba malo, nekih sat, sat i pol, dva odvojiti i odmoriti se od toga. Jer, ko može dati više nego Bog. Nitko. Bog zapravo najviše daje sebe, poručuje fra Velimir.
Fenix-magazin/SIM/Anadolu
