Obitelj Joze i Marte Starčević najbrojnija je ne samo u ovom pitoreksnom planinskom selu, već i u cijelom ovom kraju zapadnog dijela Hercegovine.
Jozo je prijevoznik- ima veliki plavo- žuti kamion i ogromni bager s kojim probija puteve- eno ih i sada probija za potrebe hrvatske vojske tamo negdje na gudurama Velebita. Na bageru je, naravno Jozo, jer nitko živ s tim tako moćnim strojem što ga prije par godina dovezao iz Njemačke gdje je radio, ne zna tako dobro upravljati kao on.
Čim je krenula borba za Hrvatsku, Jozo je bio u prvim redovima, a kad se ukazala potreba da bi i njegov bager bio od pomoći Jozo nije dvojio. Istog jutra i on i njegov bager bili su na raspolaganju. Okitio njega Jozo hrvatskom trobojnicom, oslikao maskirnim bojama i na zadatak. I tako će to biti sve dok rat ne prestane i prestane potreba probijanja puteva za potrebe hrvatske vojske. A kad rat završi i Jozo ako Bog da ostane živ i zdrav probijat će on autoceste po cijeloj Hrvatskoj.
Velika kuća po sredini sela bila je puna djece. Sve jedno drugom “do uha”.
Lijepa Marta je dva puta rodila i blizance, pa je u ovih samo osam godina u kući osmero djece. Dvije prelijepe djevojčice i šestero živahne braće. Josipa je najstarija.
Ona se ove jeseni upisala u drugi razred osnovne škole, tu u selu ni dvjesto metara od njihove kuće. Kruno je već krenuo u prvi, a ono dvoje blizanaca Noa i Juraj čekaju iduću godinu pa da i oni postanu đaci. Karmen je u petoj, a Ian u trećoj godini. Najmlađi i najslađi blizanci Borna i Jona taman na Gospu od Zdravlja napunili dvije.
Topli dom
U kući i oko kuće stalno je gužva i galama, ali i red, jer dok nema tate, mamu se mora slušati. Svi oni osim ove dvojice najmlađih imaju po neki zadatak koji se revno i s radošću izvršava. Red je i u kući i oko kuće. Drva za zimu odavno su složena. Slagali su ih ovoga ljeta sa svojim tatom dok je tata desetak dana bio na dopustu.
Eto, sad može snijeg padati i vjetar zavijati, Starčevići će imati topli dom dok na proljeće opet ne ugrije. Do sad je snijeg već dva puta pao i to oba puta dubok. Do u “sred noge” kako bi seljaci rekli. Ovaj drugi baš im je dobro došao.
Uskoro će Božić i sve će biti bijelo. Lijepo je gledati iz tople kuće kako se velike bijele pahuljice “roje” poput ljetnih mušica oko lampe na stubu uz kuću.
Pita Josipa mamu: “Mama jel’ istina što tata kaže da niti jedna od ovih silnih pahuljica nije ista. Pa ima ih milijune- kako to”? “Kad tata kaže da je tako, valjda tata zna- istina je”.
“I on kaže”- nastavi Josipa, a svi drugi naćulili uši da čuju što će Josipa još reći- “kako se one niti malo na nas ne ljute što ćemo po njima gaziti, od njih snješka praviti ili se s njima grudati”!
“Naravno da se neće ljutiti” odgovori mama i reče ”Hajde djeco još malo pa večera- pripravite stol, pa molitva anđelu čuvaru da nas čuva i da nam našega tatu vrati živa i zdrava, a onda u krevet. Sutra je Badnjak i bit će posla. Strikan nam je ubrao lijepi bor za u kuću i badnjak za na ognjište. Kupio je janjetinu i piletinu, tata je već ranije ostupao pšenicu i ujutro “pristavljamo” ako Bog da ćeškek.
A ćeškek je božićno jelo. Pravi se samo za Božić. U veliki kazan postavi se janjeća potrbušnica da ne zagori dok se kuha, pa onda jedan sloj janjećeg i pilećeg mesa, pa sloj pšenice, onda još jedan red mesa i pšenice i kuhanje može otpočeti. Sve se zalije juhom od janjećih i pilećih kostiju i cijelo vrijeme dok kuhanje traje s tom juhom se podlijeva.
Vatra mora biti “tiha”- da ne zagori, a kuhanje traje 12- 14 sati. Počne se rano ujutro, odmah nakon što se “gobinja”- okiti kuća i okućnica granama bobica bršljanja. To bude negdje oko šest sati i kuha se sve do osam navečer. Onda se s velikim “puračem”- (drveni štap) jedno pola sata, a i duže ćeškek miješa, pazeći da purač ne struže po dnu da ne bi (ako je malo i zagorjelo) ćeškek dobio neželjeni miris- dok se ne pretvori sve u kašu u kojoj možeš vidjeti samo jednu bjelkastu masu i zrnca pšenice. Obično cijeli ritual bude gotov pred polnoćku, kad se ćeškek ostavi na hladnome mjestu do ujutro.
Na sam Božić ujutro ćeškek se na domaćem maslu posoli i podgrije- ma za prste polizati.
Ćeškek vole svi. Ove godine vidjet će hoće li se božićno jelo svidjeti i onoj dvojici najmlađih “farabuta”.
Sve je to lijepo, ali nema tate. Sve u kući imaju, ali nemaju tatu. Tata je tamo negdje daleko u planini Velebitu sa svojim prijateljima – brane našu dragu Domovinu.
Ma sve bi dali samo da je s njima, ali tako mora biti. Tata je rekao da će ako Bog da tek iza Nove Godine doći. Samo da nam bude živ i zdrav. Barem ćemo se čuti preko telefona, jer se tata može povremeno javiti, a onda mama stavi naš telefon “na zvučnik” pa svi s tatom razgovaramo. U početku se od silne galame ništa ne razumije, jer svatko od njih hoće reći tati “baš nešto vrlo, vrlo važno” i dok se malo ne smire nema normalnog razgovora. Mama po nekad mora i zagalamiti da bi tu silnu buku u kojoj ne znaš šta tko govori utišala. A kako će tek biti na ovaj prvi Božić bez tate može se samo zamisliti.
Badnje jutro
Eto, nakon večere i molitve anđelu čuvaru da njih i njihovog tatu čuva mogla se čuti i po koja želja da im na Božić ujutro mali Isus donese uz ostale poklone i- tatu!
S tim željama i nadom da će mali Isus ispuniti sve njihove želje utonuli su u san jedva čekajući Badnje jutro, kad prave radosti počinju. Kitit će se bor, pjevati božićne pjesme, iz magnetofona će odjekivati Kićini “zvončiči” i “Radujte se narodi”…..- po podu će biti puno slame, gorjet će badnjak, kuhat će se ćeškek- divota kakvu se samo poželjeti može. A vani bjelina. Bijele pahuljice prekrile su i krovove kuća i zamele puteve i prekrile brijeg i okitila grane na stablima. Ma sve je tako lijepo- ali tate nema. Tata fali i gotovo.
Osvanuo je Badnjak. Snijeg još uvijek pada- malo manje ali pada. Ispred Torove kućice (njihov veliki žuto- bijeli pas čuvar) gužva.
Zaratio Tor s vrapcima koji mu “pred nosom” kradu hranu iz njegove povelike zdjele, a povelik je i Tor. Čim jedne uspije otjerati stvore se drugi. To je svaki put klincima bilo zanimljivo i koliko god su voljeli svoga Tora, ovoga puta navijali su za vrapčiće!
Kroz cijelo to vrijeme sivi mačak Loki valjao bi se je po onoj slami u kući i naganjao Joninu šarenu lopticu koja je sinoć ostala od spremanja igračaka.
Nakon obilata doručka pure s mlijekom i slasni uštipci (osim one dvojice najmanjih- njima je čokolino zakon i teško ih se može natjerati da nešto drugo jedu osim baš to) počele su se pisati želje. Josipa i Kruno jedini su pismeni, ostali svoje želje diktiraju. Na svakom listiću jedno i drugo “pismenih” nadopisali bi još jednu riječ, još jednu žarku želju- t a t u !!!
Pristavio se ćeškek, a u velikom dnevnom boravku treštala je glazba. Kruno je Kićine “Zvončiće” navio “do daske” i pjeva li i on pjeva. Oni manji oko njega skakuću i dive mu se. Mama je već ranije unijela bor, blagoslovila ga, klinci su po njemu prosuli šake žita i evo ga na svome postolju spreman za kićenje.
Obično bi to bilo dok je tata bio kući na Badnje veče, ali su klinci uspjeli danas mamu udobrovoljiti i nagovoriti je da to ovoga Badnjaka bude malo ranije.
Svatko je uzeo svoj dio nakita i da nije bilo Josipe koja je sa svim tim uspješno ravnala bilo bi “s brda s dola”- ovako je to ispao jedan divan veliki lijepo okićeni bor.
Postavili su i šarene žaruljice koje bi svako malo svirale neku od veselih Božićnih pjesama. Mama je “dežurala” kraj češkeka. Nije želila da joj prigori pa kad joj nakon Nove Godine dođe njezin Jozo da ne bude prigovora.
I tako je to trajalo sve do večeri.
Istoga toga dana na Velebitu dok su se prijatelji okupljeni oko vatre sjećali ranijih Badnjaka njih nekolika gledajući Jozu kako sjetno zamišljen pored one vatre gleda negdje u daljinu. Znali su da su mu u mislima njegova brojna djeca i žena od kojih je tako daleko. Jedan od njih prozbori.”Jozo moj znamo da ti je teško, ali što možemo sve smo ovo do sada izdržali, izdržat ćemo za našu Hrvatsku i ovo”.
“Ma prijatelji moji slažem se ja s vama , ali su ovoga trenutka moje misli bile s dječicom i ženom našeg pokojnog prijatelja Ivana koji taman prije dva mjeseca u onim nemilim okršajima s četnicima poginu. Kako je sad njima, kakav će njima Badnjak biti i gorostasu se zacakliše oči, jedna velika suza skotrlja se niz njegovo gorštaško lice. Podiže se, valjda nije želio da mu prijatelji vide suze, i izađe.
Dok je hodao pognute glave po dubokom snijegu Hrvoje progovori. A što mislite da svi otiđemo do bojnika i zamolimo ga da Jozu pusti danas doma, pa da razveselimo i njega i njegovu dječicu a i Martu. Bilo bi dobro. Idemo!
Nisu se dugo zadržali u bojnikovom uredu.
Izašli su ozarena lica i zadovoljni. Nema Joze u kući, nema ga ni oko kuće. Zove Hrvoje “Jozo! Jozo”!- kad se iz šume pojavi -Jozo. “Što se dereš prijatelju evo me, nije me lisica odnijela, a ni četnici zarobili- tu sam brate- što treba – recite”!
Ništa Prika ne treba, ali bi se ti po malo trebao početi spremati. Bojnik ti je dao tri dana dopusta, veli da si na Svetog Ivana
prije pola noći na Velebitu i pružiše mu list papira da se Jozo uvjeri kako ovo nije nikakva neslana šala koja nije bila baš ni rijetka među njima.
Zavrti Jozo kapu na glavi, pogleda u Nebo i reče “Hvala Ti Bože na dobrim prijateljima”. Brzo se je spakirao- dobio je i kakav- takav đip, valjda će ga dovući do kuće i vratiti na Velebit. Trebat će mu dosta vremena. Snijeg je i neće mu biti lako. Bilo kako bilo, naš ti Jozo uz povike prijatelja “Sretan Božić”- “poljubi svoju dječicu, a ni Martu nemoj zaboraviti” krenu polako put svoga doma.
Dolazak oca
Badnje večer, češkek pri kraju u kuću ulazi strikan sa svoja dva velika snažna sina spremna za miješanje ćeškeka. Treba tu snage- treba je puno. “Hvaljen Isus i Marija, nevjesta, nazdravlje vam Badnje veče i tebi i ovoj tvojoj gomili dobre i lijepe djece. Deder nevjesta purač pa da počnemo”. Uze strikan purač prekrsti se i počne miješati.
Nije dugo, predade purač sinu, a on za nekolike minute bratu i tako naporede dok se ćeškek za nekih četrdesetak minuta ne umiješa. E, ali nisu samo njih trojica miješali. To je muški posao i trebalo je i ovi šest malenih muškića, da i oni doprinesu oko dovršetka ćeškeka. Kruno je nekolika puta i mogao zamahnuti s puračem, ali su Juraj i Noa samo držali za purač dok je strikan miješao. Ono dvoje najmanjih trebalo je podignuti da i oni drže purač. Sve u svemu svi zadovoljni i češkek spreman.
Bliži se vrijeme polnoćke. Mama, Josipa i Kruno će na polnoćku. Ostali će tada već čvrsto spavati. Tor će čuvati kuću, Loki pored šporeta drijemati. Crkva nije daleko, niti stotinu koraka. Taman se uputiše kad nesta struje. Kruno koji je stalno uza se imao neku malu ali jaku bateriju i s njom se po cijele noći igrao, dođe na svoje. “A što sad? eto da vam nema Krune i njegove baterije kud bi sad i kako bi?” Srećom struja brzo dođe i Kruno osta bez posla!
Polnoćka je bila lijepa, narod je pjevao, Bogu se molio i veselio. Kad su izašli iz crkve i jedni drugima čestitali Isusovo porođenje uputiše se svojoj kući. Vani je baš hladno, a kuća je tako topla. Uvukoše se svako u svoj krevet, a ona dvojica najmanjih već su u maminom velikom. Ima mjesta u njemu, mogao bi još i tata stati.
Jozo je već blizu sela, velik je snijeg i da nije s đipom teško bi se noćas kuće domogao.
Ujutro zorom prolomi se vriska kroz kuću, trče Borna i Jona noseći malenog Isusa iz jaslica, ulaze u sobe braće i sestara i viču:
“Donio nam ga je, donio, donio- eno ga s našom mamom”. Za tili čas svi su bili na svome tati u njegovoj sobi, grleći ga i malom Isusu zahvaljivajući što ih je poslušao. Borna malenog vraća u njegove jaslice ljubi ga i šapće mu: ”Jel’de da si Ti mene čuo kad sam Te sinoć molio jel’de moj Prika?”
Fenix-magazin/IM/Dr. Jure Burić
