Božić je za mnoge najljepše vrijeme u godini, slavlje uz mnogobrojne običaje i tradiciju. Iako su i ove godine njemački gradovi zablistali blagdanskim sjajem, stanovnici zbog pandemije koronavirusa nisu mogli uživati u adventskom vremenu kao ranijih godina.
Mnogi su Hrvati odustali od odlaska u Hrvatsku, a oni koji su ostali, nastoje u svojim njemačkim domovima što vjernije stvoriti atmosferu Božića na hrvatski način. Ima i onih koji Božić i božićne blagdane provode uz hrvatsku i njemačku tradiciju, a među njima je i njemačko-hrvatski par Senija Sieber Ivandić i Frank Sieber iz Eschborna kod Frankfurta.
Božić u obitelji Sieber
Senija i Frank su roditelji 19-godišnjeg Paula Luke Siebera, a svog su sina od početka učili i njemačkoj i hrvatskoj tradiciji, posebno u vrijeme Božića.
– Uživamo u božićnim običajima koje su na mene i Franka prenijele naše mame. Pečemo tradicionalne njemačke kekse „Plätzchen“, a bakalar pripremamo na Badnjak. Za božićni objed obvezna je pečena purica, mlinci, krumpiri iz pećnice, pršut kojeg je moj otac poslao iz Hrvatske i, naravno, neizostavna francuska salata. Moji uglavnom pošalju i kobasice, sušeno meso, naše domaće kolače. Uglavnom, četiri puta godišnje nam iz domovine stiže torba puna naših domaćih proizvoda – smije se Senija.
Dok im je sin Paul bio manji, na Badnjak su odlazili u njemačku crkvu jer je s ostalom djecom sudjelovao u božićnoj priredbi. Sad idu na hrvatsku polnoćku u Kelkheim. Ako su u božićno vrijeme u Hrvatskoj, na polnoćku idu u Kaštele gdje Senijini roditelji žive.
– Za proslavu kod Frankovih je najvažniji Badnjak kad se jede racklet. Kad se spusti noć, cijela obitelj se nađe kod Frankove obitelji. Okupimo se kod božićnog drvca gdje se nalazi „brdo“ darova – od praktičnih stvari do posebnih želja. Nakon večere netko od odraslih se iskrade, pogasi svjetla i zvonjavom starog zvona pozove sve da se okupe uz bor. Tu obično djeca otpjevaju i odsviraju neku božićnu pjesmu. Nakon toga slijedi podjela darova. Tada se jedu fritule i popije liker od mog tate.
Božić se već tradicionalno slavi u domu Senije i Franka, a 26. prosinca, na blagdan svetog Stjepana smo svi zajedno kod Frankovih, i tad se obično jedne guska s crvenim kupusom i knedlama. Ako smo u Hrvatskoj, na Badnjak se popije kava u Splitu ili Kaštelima uz more, priprema se jelo, peku kolačići, a u ponoć svi zajedno idemo na polnoćku. Frank misli da je kod nas Božić više tradicionalno slavlje, a u Njemačkoj je možda više naglasak na konzumerizam, iako je njegova obitelj zadržala dosta od tradicionalnog slavlja – govori Senija.
Ljubav u Njemačkoj
Senija i Frank su se upoznali u Neu Anspachu (Hessen) u restoranu (Burgerhaus) gdje je Senija radila. Ona je tad studirala u Zagrebu, a u Burgerhausu se zaposlila na tri mjeseca kako bi sebi zaradila džeparac.
– Namjeravala sam se vratiti u Zagreb, položiti ispit i napisati diplomski. Međutim, boravak u Njemačkoj se produžio, ostala sam gotovo godinu dana, a moja i Frankova veza na daljinu je trajala gotovo tri godine.
Uglavnom je Frank dolazio u Zagreb, njegova obitelj je bila zabrinuta jer je još uvijek bio rat. Frank je zavolio Zagreb, posebno ga je oduševio Gornji grad, Jarun, šetnje, naši specijaliteti – otkriva Senija.
Kaže kako susret Franka i njezine obitelji nije bio težak jer nije bilo jezične barijere. Roditelji joj žive u Kaštelima, majka je podrijetlom iz Ciste Velike, a otac iz Žeževice kod Šestanovca.
– Svi govore njemački jezik, s obzirom da je cijela obitelj neko vrijeme živjela u Njemačkoj. Ja sam rođena u Bietigheimu, kao dijete generacije iseljenika koji su otišli krajem 60-ih godina iz Hrvatske u Njemačku. Nakon godinu dana moj dida je došao po mene i odveo me u Hrvatsku da moji roditelji mogu u miru raditi. Mama se također vratila sredinom 70-tih godina, a tata nekoliko godina kasnije.
On je ponovno došao u Njemačku sredinom 90-tih i tada ostao 10 godina. Ja sam od odlaska dolazila samo njima u posjetu i zapravo nikad nisam željela živjeti u Njemačkoj, smije se Senija.
Moj susret s Frankovom obitelji bio je oprezan, jer moj njemački jezik nije bio baš na zavidnom nivou. Oni su bili zabrinuti zbog rata i prepreka koje su mi stajale na putu za normalan život u Njemačkoj, dobivanje dozvole boravka i rada, itd. – kaže Senija.
Otkriva kako je dugo razmišljala o dolasku u Njemačku. Ali, ljubav je pobijedila.
– Važnu odluku donijela sam odmah u želji da pokušam raditi u struci. Put nije bio lagan, ali upornost se isplatila.
Pokušavamo živjeti poštujući različitosti i nastojeći u našu obitelj donijeti ono što je najbolje iz hrvatske i njemačke kulture i običaja .To smo prenijeli i na našeg sina koji ima oba državljanstva, govori hrvatski jezik. Pohađao je hrvatsku školu od prvog razreda do kraja gimnazije. Kao prvašić sâm je iz dnevnog boravka išao taksijem do hrvatske škole. Za njega su veza s domovinom baka, djed i ujak u Kaštelima. Selo pored Šestanovca gdje ide s didom i radi u vrtu i vinogradu, kao i kuća u Rogoznici koju su kupili Frankovi roditelji nakon prvog posjeta Hrvatskoj – kaže Senija.
Sinu je Modrić najdraži nogometaš
Senija prati hrvatske medije i svaki dan sluša hrvatski radio.
– Ujutro pročitam hrvatske medije, a onda se prebacim na njemačke vijesti. Ovaj primjer zapravo pokazuje život koji se i nakon 21 godine boravka još uvijek isprepliće u svakodnevnim sitnicama. Mogu reći da sam preuzela puno toga u ovoj zemlji, ali isto tako zadržala i svoje, pa čak i prezime – govori Senija.
Posebni trenutci u ovoj njemačko-hrvatskoj obitelji su kad igraju hrvatska i njemačka reprezentacija.
– U rukometu pokušavamo biti tolerantni i slažemo se da treba pobijediti bolji, u nogometu je to ipak teže. Paul obožava hrvatske dresove – ima ih nekoliko, a od svih sportaša Modrić je za njega najbolji – kaže Senija, te ističe kako se gotovo svi događaji u njezinoj njemačko-hrvatskoj obitelji uglavnom slave u hrvatskim restoranima, i uz hrvatske specijalitete.
Fenix-magazin/MD
