Je li ovakvome sustavnom negiranju višestoljetne opstojnosti možemo pronaći uzroke u ruiniranom identitetu, svestranoj puzajućoj asimilaciji, kroatofobiji i višedesetljetnim migracijama stanovništva!?
Piše: Dražen Zetić
Nezaustavljiv proces razbaštinjenja, fragmentiranja, rastakanja i korijenitog odnarođivanja od grandiozne duhovne tradicije Katoličke Crkve (baštine otaca i predaje starih), hrvatskog naroda i drugih subaštinika tih spiritualnih kršćanskih vrednota, ali i suvremenih tekovina države Crne Gore
Ove i ovakve tvrdnje da u Crnoj Gori ima 600 pravoslavnih crkava, a katoličkih tek jedva oko 100, odista otvara jedno ozbiljno povijesno pitanje? Kako je to i na koji način moguće, na ovakav pomalo bestidan način izbrisati skoro tisuću i pesto godina neprijeporne konzistentne (vjerodostojne) prisutnosti i 60 posto kolektivne memorije svih katolika kroz povijest na ovim prostorima južnih obzorja jugoistočnog Jadrana (Crnogorskog primorja). Tko nam to piše povijest, historiografiju, otkriva arheološke lokalitete, i na tzv. zorni objektivni način utvrđuje velebne sakralne građevine i objekte? Je li vrijeme da se tomu napokon bez pardona, jednostrano jednom već zasvagda stane na kraj, i prekine šutnja, iz bilo kojih i kakvih razloga.
“Biskupija je u baštinu naslijedila oko 145 crkava, župnih kuća i samostana, što predstavlja veliki broj u odnosu na broj vjernika i svećenika”
Đ. Vidmarović: Ilija Janjić, biskup kotorske biskupije – vjerski i duhovni vođa Hrvata u Boki Kotorskoj (Izvor: www.hkv.hr)
Ovim kratkim nagovorom, svakako je vrijedno zamoliti sve aktere za pravodobnu reakciju, posebice se to tiče u cijelosti Katoličke Crkve! Neistina boli, razara ionako krhko tkivo, narušava skladne konfesionalne odnose, i nedvojbeno sustavno doprinosi novim podjelama, udaljavanjima i konfliktima. Štoviše, same ovakve naizgled neupitne znanstvene tvrdnje, u prvih mah kod površnih poznavatelja, mlađih generacija, u krajnjem slučaju i kod samih vjernika, nesumljivo stvaraju stanje opće konfuzuje, dezinformiranja i po ne zna koji put retuširanja faktografije prema svojim vlastitim nahođenjima, potrebama i prilikama.
“Danas se na teritoriji Crne Gore nalazi više od 600 pravoslavnih crkava i oko 100 rimokatoličkih bogomolja.” (Izvor: Prof. dr Šerbo Rastoder Dr Živko M. Andrijašević, Istorijski leksikon Crne GoreCRKVE U CRNOJ GORI, Preuzeto s Diigitalna biblioteka crnogorske kulture montenegrina.net)
Namjesto da Crkva Srbije (SPC – e) kao svojevrsna duhovna neprocjenjiva stečevina (dragocjeni oratorijski testament prijašnjih i budućih pokoljenja), prvotno posluži kao poluga tradicije, koju bi mogli eventualno uporabiti kao čvrste vezivne armature koje će u svakoj nadanoj prigodi približavati raskrižja, spajati stoljeća, graditi mostove…
Naprotiv, suprotno, događaju se retrogradni procesi desakralizacije i pomnog raslojavanja u javnom prostoru, udžbenicima, svijesti javnog medijskog prostora, stubokom poljuljanim ionako nestabilnim međuljudskim odnosima.
Naime, neosporno bi svaka kršćanska Crkva kao jedna oživotvorena stvarnost, neumorni duhovni putokaz bezrezervno uvijek prva trebala stajati na branicima Istina koje će autentičnu Istinu zboriti, pa makar i po cijenu vlastitog mučeništva.
Pa se tako ni u kojem slučaju ne može ignorirati općedruštvena relevantnost Katoličke Crkve u Crnoj Gori (niti kvantitativno (pravno i numerički), ni kvalitativno u bilo kojoj ideološkoj i doktrinarnoj interpretaciji).
Nadalje, njezine enormne zasluge u sukreiranju i oblikovanju mnogih segmenata historije i napose iznimno zahtjevne uloge pomiritelja i karitativnog pobornika solidarnosti, tolerancije i konkretne socijalne zauzetosti.
Neizostavno je hvalevrijedna i njezina neiscrpna vizionarska koncepcija i težnja ka jedinstvu svih Kristovih nasljedovatelja (ekumenizam i međureligijski dijalog), neprekidno nastojanje u svesrdnom pastoralnom djelovanju u zajedničkom hodu (su)oblikovanju (su)pripadnosti zapravo jedinstvenim izvorima nepatvorenih evanđeoskih nadahnuća.
Nastojeći neumorno oplemeniti i očovječiti ponerijetko sumornu zbilju današnjih europskih koloseuma, ona istinski svojim otajstvenim unutarnjim poslanjem supati zbog mnogobrojnih nanesenih nepravdi čovjeku trećega tisućljeća.
“Katolička Crkva na prostoru Kotorske biskupije oblikovala je i stvorila bogatu kulturnu baštinu u svim njezinim vidovima, ugradivši svoje etičke vrijednosti u etnički identifikacijski kod vjerničkog puka hrvatske narodnosne pripadnosti. Bokokotorski Hrvati danas baštine 60 % kulturne baštine države Crne Gore. Razinu i povijesnu dubinu te baštine osvjetljava činjenica što je 80 posto njezinih sadržaja pod zaštitom UNESCO-a.” (Đ. Vidmarović: Ilija Janjić, biskup kotorske biskupije – vjerski i duhovni vođa Hrvata u Boki Kotorskoj, Izvor: hkv.hr)
Privodeći kraju ova kratka promišljanja, ne smije se također smetnuti s uma činjenica, da ovdje nisu predočeni podaci o broju Katoličkih Crkava u Barskoj nadbiskupiji, no, i bez obzira na tu činjenicu, dovoljno je samo letimično pogledati dosadašnja arheološka istraživanja o Katoličkim Crkvama (milenijskim brevijarima duha) u Svaču, opatijama sv. Benedikta na Ratcu, sv. Mihovila na Prevlaci kod Tivta, Spiču, Gospi od Žanjica, Starom gradu Baru – Katedrala Bezgrešnog začeća Blažene djevice Marije u naselju Gretvi…
Fenix-magazin/SIM/ Dražen Zetić
