Crkva/ Foto: Lili Bencik

BLAGDAN KRUNICE: Blagdan Blažene djevice Marije, Kraljice svete krunice ili pučki “Gospa od svetog Ružarija”

Dana 7.listopada 1571. godine savez kršćanskih naroda izvojevao je veliku pobjedu u pomorskoj bitci kod Lepanta protiv Otomanskog Carstva. Mornarica „Svete lige“ pobijedila je turske mornaricu.

 

Povjesničari spominju, da su Turci doživjeli katastrofalan poraz, poginulo im je 25.000 vojnika, zaplijenjeno, nasukano ili izgorjelo 175 galija i 20 drugih brodova i zarobljeno 15.000 vojnika i mornara. Na strani „Svete lige“ poginulo je 8.000 kršćana, uništeno je 15 brodova.

Ova pobjeda bila je kraj turske nadmoći na moru u Sredozemlju.

Papa Pio V. pripisao je ovu pobjedu zagovoru Blažene Djevice Marije nakon što je imao viđenje o kršćanskoj pobjedi kod Lepanta tijekom molitve krunice. Tako je u čast Božje intervencije u bitci kod Lepanta papa Pio V. proglasio blagdan Kraljice svete krunice.

Papa Pavao VI., 1969. godine, blagdan je nazvao „Blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice.“ Ili „Blagdanom Gospe od Krunice“. U krajevima gdje se krunica zove ružarij i blagdan nosi ime “Gospe od Svetog Ružarija” ili slično.

Blagdanom krunice koji se po kalendaru nalazi u listopadu, Crkva je cijeli listopad, predivni mjesec jeseni, posvetila „Krunici Blažene Djevice Marije“.

Papa Ivan Pavao II. je rekao: “Krunica je moja najdraža molitva. Divna, krasna molitva! Divna u svojoj jednostavnosti! Divna u svojoj dubini! Krunica je ponizna i moćna, čudesna i savršena molitva! Ona je molitva našega života! Ona je molitva za svakoga, u svako vrijeme i na svakome mjestu! Kažem vam, nema problema, koliko god on bio težak, koji po molitvi krunice ne bi mogao biti riješen. Molitva svete krunice rješava sve.“

U  Fatimi 13. listopada 1917. godine, Marija je sama za sebe rekla da je ona „Gospa od svete krunice.“

Hrvatski narod je kroz svoju povijest povezan s krunicom, ona je bila oslobodilački duh hrvatskog  naroda! Hrvatski branitelj  bio je  i ostao prepoznatljiv s krunicom oko vrata.

Slavljenje blagdana u Istri

Župa Trviž posvećena je Gospi od Ružara, trobrodna crkva sagrađena je 1897.godine.

Crkve Gospi od Ružara podignute su u Dračevcu na Poreštini (obnovljena 1966.), Draguću (1641.), Stanciji Rosello kod Novigrada (1895.), Završju (1684.), Gorenjoj Vasi (1691.) i pokraj Motovunskih Novaki (1683.).Hreljići ( 1726)  i Mutvoranu

Župna crkva Gospe od Zdravlja u Hreljići, izgrađena je 1726. godine vjerojatno na temeljima starije crkve. Crkva je jednobrodna građevina s trijemom (lopicom) na pročelju i preslicom s dva zvona. U unutrašnjosti župne crkve se nalaze tri mramorna oltara, kipovi i slike iz 18. stoljeća. Na glavnom oltaru se nalazi drveni kip Blažene Djevice Marije Sv. Krunice (1736. godine).

Župna crkva Gospe od Zdravlja je jedno od najmanjih marijanskih svetišta u Hrvatskoj, a najvažnije na području južne Istre. Svake godine druge nedjelje mjeseca listopada kod župne crkve se okupljaju vjernici i hodočasnici s područja južne Istre i šire.

A prvu nedjelju u listopadu slavi se u Mutvoranu i o toj ću  proslavi nekad i danas malo detaljnije pisati

Mutvoran – najmanji „grad“ južne Istre

Mutvoran je naselje koje administrativno pripada općini Marčana. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, naselje je imao 21 stanovnika.

Na 180 metara visokom brdu na kojem se nalazi Mutvoran, nalazila se gradina iz brončanog i željeznog doba. Kasnije, za vrijeme rimske i bizantske vlasti, postojala je utvrda koja je štitila tadašnju luku Budavu, u istoimenom zaljevu. U srednjem vijeku, naselje se počeo razvijati unutar zidina. Mletačka Republika osvaja Mutvoran 1331. godine, a 1336. godine u kaštelu su postavili vojsku. Mlečani obnavljaju gradske zidine u dva navrata, 1363. i 1417. godine. 1631. godine kuga je opustošila grad, te je polako počeo gubiti na važnosti.

Kao spomen tih vremena u središtu Mutvorana svjedoči upravo bivša župna romanička crkva Svete Marije Magdalene, koja se spominje još davne 490. godine. U njoj je iznimno bogati inventar. Glavni renesansni oltar izrađen je od drva, što je u Istri prava rijetkost budući da je većina oltara od kamena i mramora.

Na njemu su kipovi svetaca kojima su bile posvećene nekadašnje crkvice u okolici. One su tokom vremena nestale, jedino se između Krnice i Raklja još mogu naći ostaci crkve Sv. Teodora, te kraj sela Cveki crkva Sv. Jakova, i ona sv. Roka u Krnici.

Nekad je ova velebna crkva koja zauzima glavni položaj na brdašcu iznad Drage, kako se naziva okolna udolina ispod brda, okupljala vjernike iz cijele okolice, posebice na dan nakon Uskrsa, kada su mještani susjednog sela Marčane i ostali preko Drage dolazili procesijom u Mutvoran i cijeli se dan družili i u loži »pićili« kuhana jaja. Danas se pak misa služi tek dvaput mjesečno, a tijekom godine veći se broj vjernika okuplja 21. srpnja, na dan Sv.Marije Magdalene,  te prve nedjelju u listopadu kada se slavi Sv. Marija od Luzara.

U ovoj uistinu posebnoj crkvi osim vrijednog drvenog oltara čuva se još jedan kuriozitet, spomenik mutvoranske tradicije – vijenac za vjenčanje od šarenih vrpci, koje su udajom nadodavale mutvoranske nevjeste.

Prije nekoliko godina vijenac je restauriran, a zadnja nevjesta ga je nosila 1948.godine.

U neposrednoj blizini crkve nekada je bio župni dvor, a danas ruševine i zatrpana cisterna. Odmah prije ulaza u mjesto bio je i drugi župni dvor, koji je u privatnom vlasništvu. Taj je župni dvor nakon preseljenja župnika u Krnicu 1912. godine postao školom, koja je ugašena 1949. godine. U toj su školi za vrijeme Italije 1920-1943.godine sva djeca iz okolice učila na talijanskom jeziku i za svaku riječ izgovorenu na svom materinjem jeziku, maestra ( učiteljica) ih je tukla šibom pop dlanovima (prema kazivanju moje mame).

Mutvoran je opasan zidinama, koje nazivaju muraj. Na jednom dijelu zidine prelaze u kulu, a dio zidina je uklonjen nakon drugog svjetskog rata. Uz zidine vodi šetnica s koje se spuštaju seoski putovi na njive i livade u Dragi.

Ispred ulaza u mjesto nalazi se i gradska lođa koja je zanimljiva, po sadržaju koji krasi njene zidove.  Riječ je o nizu reljefa u kamenu izrađenih negdje krajem 11.st. Nazivaju se Mutvoranski bestijarij jer prikazuju životinje (bestiae). Dobili su i taj naziv jer su otkriveni u Mutvoranu gdje su bili dio neke porušene crkve. Pokraj svake divlje životinje nalazi se jedna pitoma i tako redom pa se tako janje nalazi kraj vuka, tele do lava… Ispod glave pitomih životinja nalazi se uvijek stilizirani list, dok divlju životinju uvijek karakteriziraju iskešeni zubi.

Kako navode stručnjaci, vjerojatno je riječ o starom prikazu inspiriranom Starim zavjetom (knjiga proroka Izaije) jer redoslijed životinja u kamenu odgovara dijelu knjige proroka Izaije. Poruka Izajinog teksta i ovih prikaza je vizija nekog novog boljeg svijeta u kojem će vladati mir, u kojem će i divlje i pitome životinje biti u slozi i miru.

Dio običaja koji ću po sjećanju  zapisati na čakavskom narječju da se otmu zaboravu

„Se domišljan kako mala, kada bi bila Sveta Marija od Luzara (tako su blagdan  zvali). Mi smo živili u gradu, a ja san se veselila da gremo poli Nona u Cokune. Tu prvu nedilju u miholjčaku bi se stali  skupa svi bližnji i daljnji rod, od Stare Stancije, Šumbera, Krnice, Raklja, Muntića do Pule. Bila je to velika fešta!

Kako ni bilo auti, ka i danas, došli bi kurijerom do Marčane i ontar na noge priko Drage kroz šumu do Cokuni. Ča je to bilo za nas dicu, 5 kilometri učiniti kada se   svaderi  hodilo na noge.

Zajno bi pošli na mašu u Mutvoran.  Moj Nono je sidija na oltaru, kako niki počasni član Crikve. Meni se paralo da Gospodin previše dugo napovida, samo san čekala kada će muški nositi Svetu Mariju okolo muraja. Bila je vajk puna Crikva i čuda ljudi prid Crikvon , tako da je bija dug pročešijon.

Pokle maše se hodilo na groblje i mrtve ubajti i sviću upaliti. Na placi su se prodavali kuhani kastanji, nanizani kako krunica, bija je samanj za svakega po ništo.

I ontar  jopet na noge na užinu u Cokune (2 km) Za jisti  je bilo sve domaće, a ne kupovno kako danas. Užina bi počela z juhon od pulastra, pokle bi teta ili ujna  na banak donesle kiseli kapuz i  kuhano meso od pulastra iz juhe. Pa bi jeno malo počinuli, dok bi žene pokupile dimboke pijate, a mi male smo pomagale staviti plitke velike pijate i pirune na banak.  Ujna je bila glavna kuharica, ona bi donesla pune terine fuži i šuga. Ma su ti fuži bili dobri. Od domaće muke,  kako i kruh, kega su pekle u krušnoj peći. Uz fuže i šugo bila je mlada salatina ili radić. Stariji bi razgovarali, a mi bi mladi naćulili bi uši da čujemo, vajka se našlo ča čuti, kada bi se onako potiho povidalo.

Na kraju je bila pandešpanja ( torta bez fila, samo visoki rahli biskvit) tako ništo danas se ne dela i kroštule.

Moj zio Romani bi zasvirija balun na armoniki, pa bi se i zaplesalo. Meni je bilo drago viditi kako moja mama lipo pleše balun.

Prid večer se tribalo tornati doma, pa bi se levali na noge do Marčane na kurijeru za Pulu. U ponediljak je tribalo pojti u školu.“

Danas više nije puna Crkva, nema procesije, samo misa, a kip Svete Marije uvijek je tu, samo ga za tu prigodu  izmjeste na sredinu Crkve.

Sa sjetom se prisjećam tih događaja. Selo pomalo odumire! Sve manje je ljudi, ostaju samo starci. A stare kuće i štale preuređene su u vile sa bazenima za turiste preko ljeta, dok  po zimi, kada idem obići moje pokojnike na groblje, nema žive duše vani!

Fenix-magazin/ Lili Benčik /hrvatskepravice                                                                                                                                                               

Pogledajte drugo

ČESTITKA FRA MARINKA VUKMANA DALIĆU: U znak hrvatske pobjede nad Brazilom zvonila zvona sa zvonika Čudotvorne Gospe Sinjske

Nevjerojatna Hrvatska odigrala je utakmicu za pamćenje i poslala kući veliki Brazil. Hrvati u cijelom …