Danas, u petak, 4. listopada 2023. godine je blagdan svetog Franje Asiškog, u vjerničkom puku omiljenog sveca, osnivača i zaštitnika franjevačkog reda. Sretan imendan svima koji nose ime Franjo, Frane, Franc, Francisko, Franciska, Franjka, Franjica, Franica, Franka, … i svima koji nose izvedenice imena tog omiljenog katoličkog sveca.
Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Francuskinje Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Giovanni (Ivan). Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Osnivatelj je Franjevačkoga reda (Assisi, 1181. ili 1182 – Assisi, 1226).
Nakon bolesti i obraćenja napustio je obiteljsku kuću i od 1208. živio kao prosjak (odatle mu nadimak il Poverello – Siromašak) i putujući propovjednik, brinuo se za gubavce i popravljao ruševne crkve. Njegovo propovijedanje o »evanđeoskom siromaštvu« brzo se širilo, pa su mu se već 1209. priključili prvi istomišljenici. Kako je broj pristaša brzo narastao, Franjo ih je okupio u Red manje braće (→ franjevci) i sastavio jednostavna pravila koja su se zasnivala na tekstovima Novoga Zavjeta; braća su se obvezivala na življenje u siromaštvu i pokori te služenju ljudima i Crkvi. Pravila je usmeno odobrio papa Inocent III. (1209), dok ih je Honorije III. konačno potvrdio papinskom bulom (1223). Godine 1212. priključila se Franji i asiška plemkinja Klara pa tako nastaje i ženska grana franjevačkoga reda. (→ klarise).
Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: “Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” (Mt 10,9-10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: “To je što tražim, to je što svim srcem želim!” Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.
Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio “minoritskom” – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: “jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje”. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.
Franjo je njegovao misionarski duh Crkve pa se i sam s križarima uputio na Istok (1219), gdje se uspio sastati sa sultanom Al-Malikom. Već sljedeće godine odrekao se svih upravnih dužnosti u Redu, povukao se u samoću na Monte Alverno, gdje je doživio mistično iskustvo stigmatizacije (1224), što je prvi zabilježeni slučaj te pojave uopće. Ponovno je krenuo propovijedati, ali se zbog bolesti vratio u Assisi.
Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao.
Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.
Fenix-magazin/SIM/S.I. Mandić
