Roman Ante Guge “Žetva u polju otrova” zapravo je saga o jednoj obitelji čija bujica s jedne strane počinje teći na izvoru djedova a druga unukova vremena kako bi se konačno, preko nemirna i virovita toka hrvatsko-srpskih odnosa, od nastanka do raspada jugoslavenskog prostora, našle u istoj žarišnoj točki delte, u plamenoj delti Domovinskog rata.
Ukratko kazano, riječ je o pleteničnome sadržaju kroz koji se sapliće doba djeda Marka, dakle diktature kralja Aleksandra Karađorđevića ubijenog u Marseilleu 1934. s dobom djetinjstva autora povezanog s prilikama sloma Hrvatskog proljeća, kroz koja će prodefilirati cijela jedna zanimljiva galerija likova, uglavnom obiteljski i zavičajno povezanih zamršenom sudbinom sukobljavanja na planu hrvatsko-srpskog pitanja.
U povijesnom kaleidoskopu ove uzbudljive priče pune opore gorčine Hemingwayova tipa u žiži interesa naći će se gotovo svi bitni detalji povijesne zbiljnosti hrvatskoga prostora i vremena sagledanoga kroz prizmu dalmatinskozagorskih prilika, primjerice, kako uvođenje Karađorđevićeve diktature, ubojstvo Radića, pa i samoga kralja, preko stvaranja NDH i komunističke partije, do Bleiburga i Titova boljševizma, turbulentnih dana stvaranja neovisne i slobodne hrvatske države.
Neće biti zaboravljene ni epizode žandarska satrapija, političke emigracije, partizanije i ustažizacije, stvaranja seoskih kolektivnih zadruga, jednoumne partijske diktature, načina i razloga hrvatskog „pomirenja“ tijekom jugoslavenskog raskola okrvavljenoga velikosrpskom agresijom, ali i hrvatskih politikantskih interesa na svim razinama od samoorganizirajuće skupine branitelja do vrha novodržavne Vlasti. U svim redom spomenutim događajima često ideološki i nepomirljivim, kako pukom životnom sudbinom, tako i činjenicom kako politika nikog ne amnestira, pa ni one bogobojazne i šutljive koji se ni u što ne miješaju, naći će se članovi iste obitelji kao junaci ove anegdotalne priče. Svi će oni čuvajući svoj odgoj i moralne temelje kao i temelje svojih domova, kroz zgarišta i pepeo, ljubav i ratna pustošenja i sve vihore gnjeva i traženja pravednosti i pravičnosti, vapaje i apsurde kao odgovore na njih, konačno, kroz jezivi pakao tužne intimnosti, proći dostojanstveno i nesalomljivo nošeni vjerom u Boga i obitelj, što će u ovome djelu biti artikulirano kroz riječi fra Joze kada kaže: „Kad nigdi pomoći ne bude, u familiji će je biti.
Zato, držite se uvik zajedno, pa i kad istim putem ne iđete. Ako ste i krenuli različitim putevima, gledajte da vam se staze na kraju sretnu.“
Iako je ishodište radnje smješteno na prostor Dalmatinske zagore, u užemu smislu Knina, u hrvatska sela s katoličkim i pravoslavnim pučanstvom, ovu Guginu priču možemo shvatiti i kao realističku simfoniju s naturalističkim natruhama o hrvatskom nacionalnom biću i njegovu usudu, u početku razapetom između karađorđevićevskog orla i četničke kame, nad čijim će se krvavim tragovima na kraju rascvjetati „svijetlost“ crvene zvijezde petokrake.
Gugo ispisuje dokumente koji korespondiraju s činjenicama o tiraniji vlasti, političkoj mizeriji našeg doba, krvi i suzama na pravdi Boga nevina čovjeka, raskalašenosti i raskoljništvu suprotstavljenima savjesti i svijesti, a konačno i o istinski pravednom buntu, ljudskome snu za mirom i ljepotom u suživotu sa zavičajem. Pokretač naše znatiželje u iščitavanju ove priče nije samo pitanje njezinih obrata, čas gotovo trilerskog ugođaja, čas araličina autopsijskog načina pripovijedanja, pa konačno ni to što je ovdje u pitanju svojevrsna historiografija duha vremena, niti zato što je riječ o matoševski kazano našoj stoljetnoj „svakidašnje glupoj perspektivi“, već zato što autor s prirodnim osjećajem beskonačne slobode, vrlo često zastaje, nad iznijetim u zbilji prepoznatljivim činjenicama, kako bi sam sebi postavio pitanje o svojoj objektivnosti, pokušavajući svoju priču sagledati u zrcalu između pogleda čovjeka i pogleda neba.
I u „polju otrova“ zato se nije želo bez ljubavi, kako bi se samo klasje etike svezalo u zajedničke snopove. Ovdje se, naime, kao vodeći motiv provlači upit nad moralnim zasadama svakoga učinjena čina, poglavito kada se govori o ratu kao krajnjem ljudskom krahu. Tražeći bît problema onomu što je izazvalo samu stvarnost, Gugo i kad osobno prilazi rješenju dosegnute bîti iznosi vrlo jasan stav, svjestan kako život nemilice prolazi, pa se nerijetko i uzalud rasipa, ali u konačnici doseže sama sebe, što uravnotežuje tamne i svijetle strane priče, neprestano je udvajajući. Evo takvog primjera: „Svi su ratovi isti. Nakon svih ratova političari jednako lažu kao i prije. U svim ratovima sve matere jednako plaču, sve žene jednako tiho jecaju i sva se djeca pitaju zašto im se očevi ne vraćaju.“ Tako će ovom djelu teško moći zamjeriti i oni koji njegovoj priči budu prilazili s predrasudama.
Više je staza za prilazak Žetvi u polju otrova, onih posijanih ljubavlju, kao i onih sjemenom zla, povijesnih i aktualnih, političkih i artističkih, ruralnih i urbanih, objektivnih i subjektivnih, lokalističkih i globalnih, jer se događaji, situacije i radnja nižu kao prijepisi povijesnog vremeplova kao i kartoteka tajnih službi, kroza što ne upoznajemo samo ljude, njihove karaktere i odnose, već i sam prostor na kojemu se sve to zbiva, sela, gradove, imanja, kuće, rijeke, livade, oranice, planine, jednostavno sve ono što nam junake čini prisnim a situacije poznatim. Autor je najbliže tomu kada svoje stranice ispisuje kao dijelove osobnog dnevnika, pa se paradoksalnost izrečenoga iskazuje tako što se dramatičnost radnje povećava upravo prelaskom na te jednostavne opise unutarnjih i vanjskih doživljaja. Slobodno mi je reći da je ovo djelo pisano iz žara srca čiji se plamen lokalizira dosljednom promišljajima o svjedočanstvu istinitosti.
I onda, kada doslovno prepoznajemo ljude o kojima govori Ante Gugu, bilo da je riječ o dobru ili zlu u doba Drugoga ili Domovinskoga rata, njihov opis izveden je tako da se dotična osoba veže uz vrijeme, povijest i prostor, za njihovu duboku zapravo mističnu osamu i životnu presudu lokalne obojenosti, za stalni prizvuk nesreće, prijetnji i neizvjesnosti, a gdje se ne može reći da nedostaje treperavosti, osjećajnosti i sentimenta, tako na svoj način amnestirajući, ili bar nudeći olakotne okolnosti za učinjeno, mada se tvrdokorno drži korijena istine. Javljajući se kao svjedok autor sistemom kontrapunkta po vertikali i horizontali bez milosti kontrastrira dobro i zlo, istinu i laž, konačno život i smrt, pojedinačnu i opću tragiku svakodnevlja. U sažimanju interpretacije priče pomaže mu žurnalističko umijeće i izrazito brza frekvencija riječi i izmjena fleksibilnih oblika i što se tiče sadržaja i forme, poznavanje lokalnog, gradskog, političkog i vojnoga žargona, osobna saznanja i iskustva.
Posebice se to zamjećuje u iznimno dobro opisanim prilikama Domovinskog rata, kako na bojišnici, tako i onih u zavjetrini, čija su događanja u prvom licu opisana bez ikakvoga uljepšavanja sa svih strana i svih točaka gledišta, kad više nije riječ o strahovima i slutnjama, kao ni o junaštvu i slavi već o tvrdokornim tvrdnjama, što je jest pokretač naše čitalačke znatiželje. Postavljajući suštinsko pitanje „Je li rat isti nama koji branimo svoje kuće i onima koji su došli tko zna otkud tjerati nas iz naših domova“?; izričući mišljenje dvojice braće „Ka’ šta i ti misliš da će doći vrime kad ćeš moći okrenuti da ne bude Jugoslavije, nego samo Hrvatska, tako i ja mislim da moramo pričekati pravo vrime da bude Hrvatska bez Švaba i Talijana“, ili iznoseći tvrdnju jednog HOS-ovca „Jebem ti jednu motorolu. S čim mi ratujemo, a po zagrebu svaki mudonja drži pokraj stola radiovezu i ne zna je ni uključiti. Važno je da se šminka“, autor Žetve u polju otrova bez milosti i bez oprosta, ali nikako bez angažmana i ljubavi, govori o nedavnoj prošloj zbilji ratova ne libeći se iznijeti ni jedan dragocjeni podatak, poglavito one koji ratove povezuju, ne da produži našu dilemu, već potakne istraživalačku nakanu.
U sagi o tri generacije jedne slobodno kažimo kninske obitelji, iako to autor ne ističe izrijekom, proteže se radnja o stvaranju i konačnom raspadu jugoslavenske države, sa svim tragedijama koje je prouzročila jedna ovakva tvorevina zamišljena na bratstvu a življena na mržnji i teroru vlasti većinskog naroda. Riječ je, dakle, o sadržaju koji unedogled otvara nova pitanja, pa je psihološki okvir ove radnje s velikim obratima i neočekivanim događajima, neizvjesnim iščekivanjima i rješenjima. Svakako riječ je o jednom od prvih proznih djela kod nas na jubilarnu temu stogodišnje zbilje na hrvatskim prostorima, s uporištem u Dalmatinskoj zagori sudbinski vezanoj za cijeli splet onodobnih životnih manifestacija i frustracija. Neroni i Atile naše prošlosti prošloga stoljeća izgleda najbolje se prepoznaju u zabiti nekog prostora kojega koriste za svoje lako i učinkovito bakteriološko razmnožavanje. U ljubavi „Maru i Juru nije bilo briga na koga i zašto laju. Oni su polako nestajali iz stvarnosti. Psu su sve žešće lajali“. Tako se svijet s jedne strane stvarao i svitao, a s druge se zatvarao i končao; za tren nas prati svjetlost mirisnoga cvijeća nepokošene livade, a potom miris crne zemlje kojoj se ne da mira, tako je ljubav prelivena nedužnom krvlju; plava večer puna mjesečine preobrazila se u tamu noć crnoga sunca, i na dvorovima i na poljima, kao i u dalekim pastirskim kućama u planini.
Držim nepotrebnim prepričavati radnju romana koja bi se mogla svesti na njegovo prepisivanje, već mi je istaknuti one odlika ovog pripovijedanja koje ga čitatelji čine zanimljivim. Prije svega to je njegova čistoća i jednostavnost, rječnička vrsnoća i stilistički oblici, dijalektizmi/lokalizmi kao potpora stilu i ritmu pripovijedanja, dakle, jezik koji postaje nerazdvojan od stila, radnje i forme, konačno od estetske/umjetničke vrijednosti djela. Isto tako za istaknuti je očito korištenje povijesne literature, svakodnevnih faktografskih informacija, ali i neposredni pastelni i akvarelistički opisi pejzaža, na kojima se gradi amplituda ovoga romana. Jednostavnost izraza ovoga štiva proizlazi iz svjesne nakane da se ne inzistira na bilo kakvoj virtuoznosti, još manje na tzv. „dubini izraza“, već na samome pričanju kao najvećem umijeću svakog proznoga štiva. Otuda su ovdje i metafore slikovite, ali ne i alegorijske, tako da ovome pričanju ne treba naknadno tumačenje. Faktografija povijesne zbilje paralelnih svjetova ispričana načinom govorenja nadrasta vremenske i prostorne koordinate, postajući buhom koji obilježava samo bivanje. Mada je radnja, uz ljubavne zgode kao ferment budućih sukoba, svedena na tučnjave, svakovrsnu borbu i konačno na rat, u opisima su izbjegnuti i najmanji vulgarni pojmovi iako je riječ, vidimo, o događajima koji su duboko vulgarni sami po sebi.
Priča romana Žetva u polju otrova slijedeći genezu svih relevantnih događaja u jugoslavenskoj povijesti opterećenoj hrvatsko-srpskim odnosima sama raspliće pitanja koja postavlja glede identiteta, hrvatskog nacionalnog bića, sukoba koji će uvijek kretati sa srpske strane, pa ih ovdje i nije moguće raščlanjivati a da ne bi ponavljali autorove tvrdnje. Govoreći o vođama srpske pobune u Hrvatskoj, tvrdeći da i osobno pozna neke kolovođe, glavni junak u osobi autora cijeli će slučaj na kraju svoga djela, opravdavajući tako i njegov naslov, protumačiti ovako:
„Oni danas u svojim poljima žanju otrov i ponosni su na dobru žetvu. Desetljećima je njihova mržnja prema susjedima jača od ljubavi prema tim istim ljudima s kojima su stoljećima prije toga živjelo zajedno i koji su ih primili na svoju zemlju pustivši ih u svoje crkve da obavljaju obrede, podijelivši s njima dobro iz zlo u nemirnim vremenima. Ljudska su duša i čovjekov um kao polje. Što u njega posiješ to ćeš i požeti i to će te hraniti. Oni desetljećima u svoja polja siju mržnju koja je otrov za dušu i um čovjeka. Sad, kao što rekoh, sjedaju za stol da bi slasno pojeli to što su u svom polju poželi“.
Zaključimo, usprkos konkretnim i vrlo često prepoznatljivim događajima, sudbina žrtve u romanu Ante Gugo Žetva u polju otrova ostaje iznad faktografije. Dosljedna povezanost pisca i zavičaja donosi nam svjedočanstvo o istinitosti, poglavito je to naglašeno u izbjegavanju bilo kakve patetičnosti u opisima i nepristrane sklonosti autora bilo kojoj strani u sukobu, osim žrtvi.
Fenix-magazin/Tomislav Marijan Bilosnić
