Talibani i dalje napreduju: sad su osvojili i Kandahar, drugi grad po veličini u Afganistanu. Njemački veterani iz Afganistana ogorčeni su zbog politike međunarodne zajednice i Njemačke prema toj zemlji, piše DW.
Iz Afganistana neprekidno stižu nove i sve lošije vijesti: talibani su sad već osvojili i Kandahar, grad od pola milijuna stanovnika na jugu zemlje. No još je veći šok za njemačke veterane bio je pad Kunduza i praktično cijelog sjevera Afganistana koji se isprva smatrao “mirnim” područjem. No njemački vojnici su na vlastitoj koži doživjeli da tamo ništa nije “mirno”. Najviše srdžbe kod njih izaziva njihovo bolno iskustvo – da se baš sve ovo moglo i očekivati.
“Kod veterana je ovo izazvalo emocionalni potres”, kaže Wolf Gregis, bivši vojnik koji je sad autor knjiga i profesor pedagogije u Rostocku. To se prije svega odnosi na Kunduz: “Niti jedno drugo mjesto u Afganistanu nije tako blisko povezano s palim njemačkim vojnicima.”
Jer baš su u provinciji Kunduz njemački vojnici doživjeli najviše gubitaka. Tamo su se zbili i događaji koji su obilježili poimanje njemačke javnosti o ratu u Afganistanu. “Tamo su njemački vojnici prvi put i u velikom stilu naučili što je borba – i umiranje u jednom ‘asimetričnom ratu’. I kakav je to užas”, kaže Gregis.
“Najkrvavija godina” Bundeswehra
Na početku misije njemačke vojske ta regija je bila na glasu kao jedna od najsigurnijih u čitavoj zemlji. Tamo je Njemačka 2003. preuzela zapovjedništvo nad jednim Regionalnim timom za obnovu zemlje, Provincial Reconstruction Teams (PRT), kako se to zove u žargonu NATO-a. Ali već u lipnju iste godine su četiri njemačka vojnika poginula u eksploziji autobusa. Od 2006. su i borbe postale žešće. Gregis kaže kako je Kunduz “stavio na kušnju smisao njemačke misije u Afganistanu”.
Ta provincija je bila poprište više užasnih događaja: u rujnu 2009. je jedan njemački časnik zapovjedio zračni napad na kamion-cisternu koji je zaglavio na putu. Ali oko tog kamiona se okupilo mnoštvo civila i više od stotinu ih je u tom napadu poginulo. To nije bila namjera njemačkog časnika, on je krivo procijenio situaciju. Godinu dana kasnije su njemački vojnici sve češće vodili bitke s talibanima. Njemački vojnici još uvijek pamte takozvanu “bitku na Veliki petak” u travnju 2010. kad je jedna njemačka ophodnja dospjela u zasjedu. Borba je trajala devet sati, tri njemačka vojnika su izgubili živote, osam ih je ranjeno. Na kraju ih je spasila zračna podrška američkog helikoptera.
Time je počela “najkrvavija godina u povijesti Bundeswehra”. Njemački vojnici su na tom položaju ostali sve do 2013. kad su preseljeni u kamp kod Masar i Sharifa, zapadnije od Kunduza. U gotovo dva desetljeća misije njemačke vojske u Afganistanu je poginulo ukupno 59 njemačkih vojnika – a nijedan preživjeli neće nikad zaboraviti što je tamo doživio.
“Mogao je to vidjeti svatko tko ima oči u glavi!”
Kad su prošlog vikenda morali gledati kako su talibani pregazili glavni grad pokrajine, kod mnogih je to izazvalo šok – i srdžbu. “To je teško uopće opisati”, kaže nam Andreas Eggert koji je 2013. okončao svoju sedmu i posljednju rotaciju u Afganistanu i koji je sad pokrajinski čelnik Udruge njemačkih veterana (BDV). “Mnogo toga vam prolazi kroz glavu, tuga baš kao i bijes.”
Eggerts je osobno poznavao neke od drugova koji su tamo poginuli. Njegova srdžba je usmjerena na mnogo toga: “To je bijes na talibane da tamo opet ljude imaju pod svojim jarmom, ali sam bijesan i na odluku njemačke vlade i Ministarstva obrane. Jer sve se to moglo predvidjeti, čitava ova katastrofa.”
“Osjećam se ekstremno grozno”, jasno nam kaže Johannes Clair, bivši dočasnik Bundeswehra koji je napisao i knjigu o svojim misijama u Afganistanu 2010. i 2011. “Mi smo tamo ostavili našu krv, znoj i suze. Naši drugovi su tamo ubijeni. Sve se moglo predvidjeti. Najkasnije nakon 2014. kad su povučene borbene jedinice i kad je postalo jasno da snage Afganistana nisu u stanju samostalno izaći na kraj s tom situacijom.”
“Ostavili smo ih same…”
Clair se najviše boji za sigurnost ljudi koji su pomagali njemačkim vojnicima dok su bili tamo. “Mi smo sad opet kod kuće, ali Afganistanci su u životnoj opasnosti, pogotovo oni koji su surađivali sa Zapadnjacima – to sve čini stvari još gorom. A ja sad sjedim tu i ništa ne mogu učiniti protiv toga.”
Bivši dočasnik Bundeswehra se slaže da se ne može izbjeći potpuno povlačenje zapadnih snaga iz Afganistana. Jer i on je uvjeren kako je čitava misija postala nešto što on naziva “alibi-misija”. “Zato i jesam tako bijesan. Osnovni problem Afganistana je odavno bio poznat, još i prije 2010. kad sam ja bio tamo. Ali on se nikad nije dosljedno rješavao.”
Njegov sažetak misije u Afganistanu je upravo do bola sličan iskustvu Amerikanaca u ratu u Vijetnamu u šezdesetima: sad je pak NATO stalno mijenjao strategije i nadao se da će konačno nešto biti djelotvorno. A budući da ta misija nije bila popularna u domovini, mnoge vlade – uključujući i Njemačku, nikad nisu do kraja stale iza nje. Sve je to onda dovelo do povlačenja borbenih jedinica 2014. “Bilo je potpuno jasno da pozitivni efekti koje smo mi postigli neće potrajati. Na kraju se može reći da smo izdali svu tu veliku muku i posao kojeg smo tamo obavili. Ali prije svega smo izdali ljude u Afganistanu.”
“Zašto im nismo pomogli?”
I član Udruge veterana jedva ima lijepih riječi o politici Berlina. Prije misije se tu naveliko govorilo kako se “sloboda i sigurnost i Njemačke i Europe brani na Hindukušu”, ali ta retorika je brzo prestala. “Naša ministrica obrane kaže kako je odluka o povlačenju bila ‘bez alternative’. Slažem se: nije bilo alternative, ali ta se odluka mogla drugačije pripremiti”, kaže Eggert. “Zapravo sam užasno tužan jer sam za vrijeme mojih misija tamo upoznao mnogo sjajnih Afganistanaca i znam da sad oni moraju strahovati za svoj život – ili su ga možda već izgubili.”
Još više je bijesan na ovu “političku džunglu” koja se opet stvorila posljednjih tjedana u raspravi o davanju azila građanima Afganistana koji su radili za njemačku vojsku: to su bili prevoditelji, vodiči, civilni namještenici… Njima su prijetili i prije nego što je Kunduz pao, ali njihovi zahtjevi za azilom u Njemačkoj su “potonuli” u birokraciji – neki će reći i političkoj ravnodušnosti. Eggert ističe: “Mislim da tu postoji međunarodna odgovornost da bi se to spriječilo jer se sve tako lako moglo predvidjeti.”
Ne želim vjerovati da je bilo uzalud
Ovakvo “ostavljanje na cjedilu” još više boli njemačke veterane jer su i Clair i Eggert uvjereni kako su Afganistanci više voljeli Nijemce nego američke vojnike. Eggert ima dojam da su oni bili konstruktivniji i ponašali se “manje vojnički”. “Znali su da smo njihovoj zemlji donijeli određenu stabilnost i radna mjesta i bili su prijateljski naklonjeni prema nama.” Ali ni Eggert tu nema velikih iluzija: “Naravno da se ne može isključiti da smo imali posla i s ljudima koji su surađivali i s talibanima.”
Makar s gorčinom promatra nadiranje talibana, Eggert želi vjerovati kako njegovi drugovi koji su tamo izgubili život ipak nisu uzalud poginuli. “Ne vjerujem da je sve bilo uzalud. Mislim da je sve to ipak promijenilo neke stvari. Poginuli vojnici su svojim životima branili slobodu Nijemaca. A u Afganistanu smo nešto promijenili u glavama tih ljudi, mi smo bili tamo za vrijeme čitavog jednog naraštaja.”
Veterani su uvjereni i da bi se međunarodna zajednica trebala nastaviti zalagati za sigurnost u Afganistanu. “Za par godina ćemo opet biti tamo i početi od početka da bi obnovili uništenu zemlju”, strahuje Eggert.
Uporište Bundeswehra u Kunduzu je 2013. predano vladi Afganistana. Njemačke jedinice su se povukle na svoje novo zapovjedno mjesto u Masar i Sharifu više na zapadu zemlje, a koncem ovog lipnja je Afganistan napustio i posljednji njemački vojnik.
Fenix-magazin/MMD/DW
