Bern je sve samo ne običan glavni grad jedne jedinstvene države. Nudi ljepotu, povijest, znamenitosti, njegovi građani nigdje ne žure, a ne žure ni oni koji ga posjete. U gradu se govori „Bärndütsch“, u veljači ispija kuhano vino, a trgovci savjetuju „ne plaćajte s eurima“.
Piše: Marijana Dokoza
“Sada poslušajte, prije nego počnem pripovijedati, moram vam nešto reći… u svijetu ima dovoljno tuge, a ja radije pripadam onima koji i u teškim vremenima vide nešto vedro.”
Tako je poznati bernski književnik Rudolf von Tavel zapisao u svom romanu „Jä gäll, so geit’s“ iz 1906. godine. Pisao je na bernskom dijalektu, kako u Bernu kažu „Bärndütschu“, bilježeći svakodnevni život građana, lokalnu politiku i običaje i to uvijek s dozom humora i blagom ironijom koja vas, i sto godina kasnije, može nasmijati. Čak i onda kad najbolje ne razumijete s čime se htio našaliti.
Šetajući starim ulicama Berna, sjetila sam se njegovih fraza koje je koristio, a koje i danas Berneri koriste. “Mir hei Zyt.” (Imamo vremena) i “Numme nid gsprängt!” (Samo bez žurbe), čut ćete često i baš te svakodnevne fraze savršeno opisuju ritam grada. Spor je, smiren, gotovo poput naših dalmatinskih mjesta. Pomislih kako očito Berneri i Dalmatinci dijele istu filozofiju. Ne nisu lijeni, kako prati glas Dalmatince, već jedni i drugi rade marljivo, ali znaju uživati u životu. Morate priznati, ne zna svatko uživati u životu. Jer, ako prošetate Bernom i samo malo se zagledate u ljude oko sebe, vidjet ćete da Tavel nije pretjerivao. Čini vam se kao da baš nitko nigdje ne žuri, i svatko ima vremena za sve što mu dan donosi.
Bern – neobični glavni grad još neobičnije Švicarske
Bern ni po čemu nije običan grad, pa čak ni kada je riječ o statusu glavnog grada. Iako je de facto postao glavni grad 1848. godine, u razdoblju nakon stvaranja moderne švicarske savezne države, po zakonu nikada nije formalno proglašen glavnim gradom.
Naime, švicarski Ustav nigdje ne navodi Bern kao službeni glavni grad. Zakon samo precizira da se Savezna skupština sastaje u Bernu, a da je taj grad sjedište Federalnog vijeća, ministarstava i Savezne kancelarije. To znači da Bern u praksi služi kao glavni grad, dok formalno takav status ne posjeduje.
Pogled u prošlost otkriva zašto je Bern postao kompromisni izbor. Naime, kako piše i na službenim stranicama grada, u razdoblju stare konfederacije prije 1848., vlast je bila decentralizirana i vodile su je različite kantonalne vlasti, što je značilo da formalnog glavnog grada nije bilo. Bern je odabran kao federalni grad upravo zbog svog zemljopisnog položara između većih kantona sjevera i juga, čime se smanjivalo rivalstvo među najvažnijim kantonima, poput Züricha i Ženeve.
Na prvi pogled, moglo bi izgledati kao administrativni kaos. Ali u Bernu kao i ostatku Švicarske, sve funkcionira iznenađujuće dobro. Švicarska je naime, jedna od najstabilnijih i najuređenijih država svijeta, i iako nema službeni glavni grad, ni jedinstveni nacionalni jezik, pravi je primjer preciznosti i učinkovitosti. Umjesto jednog jezika, ova zemlja priznaje četiri ravnopravna nacionalna jezika: njemački, francuski, talijanski i retoromanski. Više od polovice stanovništva govori njemački, oko petina francuski, talijanski koristi 8 posto ljudi, dok retoromanski govori manje od 1 posto populacije. Ipak, ta raznolikost ne stvara kaos već zanimljivo bogatstvo u svakodnevnom životu i administraciji.
Stari grad Berna – povijesna šetnja kroz vrijeme
Ako želite uhvatiti cijeli Bern jednim pogledom, započnite razgledavanje s Gurtena, brda koje se uzdiže jugoistočno od centra grada. S vrha Gurtena pruža se panoramski pogled na Stari grad, rijeku Aare, gradske arkade, a u daljini se ocrtavaju Alpe. Taj će vam prizor oduzeti dah.
No, ako vam se baš ne šeta puno, a ipak želite panoramski pogled bliže gradu, najbolje je krenuti s vidikovca iza Bärengrabena (Parka medvjeda). Hrvatska književnica Ivka Ilić Kovačević, kojoj je Bern dom već desetljećima, povela nas je upravo s ovog vidikovca i otkrila neodoljivi šarm grada u noćnim satima. Grad je izgledao kao da spava, ali istovremeno nije mirovao, jer su svjetla Starog grada i rijeke Aare stvarala neku neobičnu ljepotu, koja je mene, nepopravljivu romantičarku, odvela u von Tavelovo vrijeme. Žubor rijeke i uske bernske uličice, činilo mi se, kao da pričaju priče koje su se događale kroz stoljeća, a šest kilometara duga ulica puna arkada pruža najbolji pogled u život Berna.
Povijest grada i medvjed
Prema zapisima na službenim stranicama grada Berna, grad je osnovao vojvoda Berchtold V. od Zähringena 1191. godine, smjestivši ga na poluotoku okruženom petljom rijeke Aare. Bern se širio u fazama: od dvorca Nydegg do Zytgloggea (Sat kule), preko Käfigturma (Zatvorske kule), pa sve do četvrti Matte. Svaka faza rasta grada ostavila je svoj trag u strukturi i arhitekturi, a posljednje proširenje 1360. godine stvorilo je Christoffelturm, posljednja gradska vrata. No, Bern nije bio pošteđen tragedija. Veliki požar 1405. godine gotovo je uništio grad: 650 drvenih kuća je izgorjelo, a više od 100 života je izgubljeno. Nakon požara, grad je obnovljen kamenom, pješčenjak je postao zaštitni znak Starog grada. Arkade, koje danas krase gradske ulice, prvotno su služile kao natkrivena radna mjesta za obrtnike, a danas su mjesto u kojima se šeta, kupuje uživanja u pogledu na elegantne izloge.
Postoji i jedna predaja koja kaže kako je Berchtold V, odlučio da će novi grad nazvati po prvoj životinji koju ulovi u lovu. Prva ulovljena životinja bio je medvjed (njemački Bär), pa je grad dobio ime Bern, a medvjed je postao njegov grb i simbol.
Što znače crvene, žute, zelene….boje na uličnim znakovima
Neke dijelove Starog grada krase obojeni ulični znakovi, crveni, žuti, zeleni, bijeli i crni, koji datiraju iz vremena francuske okupacije 1798. godine. Boje su služile praktičnoj svrsi: kako bi vojnici mogli pronaći put kroz vijugave ulice nakon svojih pijanki. Danas, ti znakovi dodaju posebnu povijesnu notu i estetski kontrast drevnim kamenim fasadama.
Srednjovjekovni sat
U srcu grada od 13. stiljeća stoji Zytglogge – srednjovjekovna kula. Svaki posjetitelj koji se približi osjeti to vrijeme i njegove iako možda i ne zna ništa o njima. Kameni zidovi pričaju o gradskim vratima, zatvorima i stražarima koji su ovdje nadgledali Bern. No, ono što najviše privlači pažnju jest ogromni astronomijski sat iz 1530. godine. Svaki puni sat, figure medvjeda, jestrebova, lava i druge mehaničke figure „oživljavaju“ na minutu. Legenda kaže da je majstor koji je napravio sat bio toliko posvećen svom djelu da je, kad su vlasti pokušale spriječiti repliciranje, navodno oslijepljen, kako se takvo čudo više ne bi moglo ponoviti. Medvjedi na satu podsjećaju na moć i zaštitu grada, a zvono koje odjekuje visoko u kuli nekada je navodno spasilo grad od požara.
Ako se lako izgubite u prošlosti, uvijek imajte „jednu Ivku“ pored sebe
Unatoč stoljećima, sat i dalje otkucava gotovo isto kao prije pola tisućljeća, fascinirajući stručnjake i turiste. Ispred njega prostire se široka ulica koja je istovremeno pješačka zona i tramvajska staza, pa ako se, poput mene, izgubite na trenutak u prošlosti i zaboravite na sadašnjost, bolje je imati nekoga tko će vas podsjetiti da dolazi tramvaj. Kao što je Ivka mene svako malo upzoravala i smješkajući se govorila: „Pazi na ulicu, pazi tramvaj!“. Iako, sumnjam da joj je bilo do smijeha dok me spašavala od tramvaja.
Najveća crkva u Švicarskoj
Nemojte otići iz Berna a da ne posjetite Berner Münster, najveću crkvu u Švicarskoj i pravo remek-djelo gotičke arhitekture. Gradnja te crkve započela je davne 1421. godine, a dovršena tek krajem 19. stoljeća. Njeno impresivno pročelje krase detaljne skulpture, među kojima dominira scena Posljednjeg suda, a unutar crkve očaravaju stari vitraji i raskošne orgulje. Toranj visok 100 metara privlači posjetitelje koji se penju 328 stepenica kako bi uživali u panoramskom pogledu na grad i rijeku Aare. Iako je stoljećima svjedočila promjenama, katedrala je sačuvala svoju izvornu ljepotu i povijesni značaj.
Einstein u Bernu
Baš sve u Bernu vas može privući, od neobičnih kuća do kuće Alberta Einsteina. Fizičar je ovdje živio kada je 1905. godine stvorio poznatu formulu E=mc² i svojom teorijom relativnosti potpuno promijenio naše poimanje prostora i vremena. Svjetski poznati fizičar imao je značajnu prošlost u gradu Bernu. Došao je 1902. godine i zaposlio se u Saveznom uredu za patente. Istovremeno je radio na formuli teorije relativnosti. Danas je njegova kuća pretvorena u muzej.
Moć rijeke Aare
Zanimljivo je i kako rijeka Aare, koja mirno vijuga ispod stare gradske jezgre Bern, kroz stoljeća više puta pokazala svoju moć. Posebno je osjetljiv donji kvart Matte, smješten uz obalu, koji je više puta bio pod vodom. Povijesni zapisi bilježe katastrofalnu poplavu 1480. godine, kada su ulice i vrtovi nestali pod valovima, a snažne kiše i otapanje snijega u novijem vremenu uzrokovale su poplave 1999. i 2005. godine. Tada je voda dosezala krovove niskih kuća.
Mladić i gospođa u svom điru
Ipak, nevjerojatno je lijepo prošetati uz obalu Aare, pa čak i u hladnim zimskim danima. Popiti kuhano vino koje se još nudi i nakon što je Božićno vrijeme odavno prošlo, dok promatrate rijeku i sve te ljude koji uživaju u njezinoj moći i ljepoti.
A onda, tu je i lokalni šarm koji me i opet podsjetio na naše ljude u Dalmaciji. Mladi trgovac, koji prodaje kuhano vino koje toliko dobro dođe u hladnim zimskim danima, ozbiljno mi objašnjava: „Ne isplati vam se platiti u eurima, vratit ćemo vam funte, a onda ćete dobiti manje!“ Teško je ne nasmijati se i zaključiti: Berneri su itekako slični Dalmaticima!
I dok sam promatrala šetnju ljudi uz rijeku Aare, jedan prizor posebno me podsjetio na moj Zadar. Među svim ljudima koji su uživali u šetnji, zapazila sam elegantnu gospođu u srednjim godinama. Sjedila je sama, ispijala svoje piće i listala novine. Uživala je u pozornosti muškog dijela šetača koju je privukla. U tom trenutku, pred očima mi se stvorila slika subotnje gradske špice u Zadru. Zadranke u svojem subotnjem „jutarnjem điru“ krenu preko trga, prođu Kalelargom, izaberu jedan od kafića i sjednu „na sunce“ , bilo ljeto ili zima, uređene i sređene, ispijaju kavu i uživaju u trenutku i naravno pozornosti. Gospođa u Bernu činila se kao prava bernska verzija zadarskog đira.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
