Berlinski list Berliner Zeitung objavio je u četvrtak, 13. studenog 2025. godine tekst o 30. godine Daytonskog mirovnog sporazuma o Bosni i Hercegovini. Opširan prilog pod naslovom „Bosna – zemlja pod nadzorom“ uz dopuštenje autora Filipa Gašpara prenosi u cijelosti:
Gotovo 30 godina nakon mirovnog sporazuma iz Daytona, Bosna i Hercegovina ostaje ispit zapadne politike reda, ujedno i ogledalo promijenjenih prioriteta. Sporazum, koji je u prosincu 1995. završio rat, donio je mir, ali ne i političku samostalnost. Dok Europa drži nadzor, preko Atlantika se događa tiha, ali duboka politička promjena Sjedinjenih Američkih Država. Da bismo razumjeli značenje ovog mira, vrijedi pogledati unatrag na godine koje su mu prethodile. Za Njemačku je Bosna i Hercegovina ispit vanjskopolitičke vjerodostojnosti. To je jedina zemlja Europe u kojoj visoki njemački dužnosnik može donositi i ukidati zakone. Ovaj poseban mandat istovremeno stoji za odgovornost i za kontradikciju.
Gotovo 100.000 mrtvih, više od dva milijuna prognanih, uništeni gradovi i sela, zemlja u ruševinama. Rat u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. bio je najkrvaviji sukob u Europi od Drugog svjetskog rata. Kad je 14. prosinca 1995. u Parizu potpisan mirovni sporazum, rat je završio, ali ne i borba za državu. Svoje ime sporazum je dobio po izoliranoj zračnoj bazi Wright-Patterson kod Daytona u američkoj saveznoj državi Ohio, na kojoj su se prethodno održali odlučujući pregovori. Trideset godina kasnije Bosna i Hercegovina živi u političkom sustavu koji jamči stabilnost, ali sprječava normalnost. To je tvorevina koju čak i mnogi njezini građani jedva još mogu objasniti. Sporazum je završio rat i stvorio ustavnu osnovu današnje države. Podijelio je zemlju u dvije entitete, Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, te u posebni distrikt Brčko. Ovaj novi poredak odražavao je tri konstitutivna naroda zemlje: Bošnjake, većinski muslimane, Hrvate, većinski katolike, i Srbe, većinski pravoslavce.
Etnička trodijelba osigurava mir, ali sprječava samoupravu
Prema posljednjim procjenama, Bošnjaci čine oko 50 posto stanovništva, Srbi oko 30 i Hrvati oko 15 posto. Ustav propisuje paritetnu zastupljenost ova tri konstitutivna naroda u gotovo svim institucijama. Ova etnička trodijelna do danas čini nevidljivu mrežu bosanske politike.
Zemlja ima tri predsjednika, 14 parlamenata i bezbroj prava veta. U praksi to znači zastoj. Svaka narodna skupina, dakle Bošnjaci, Hrvati i Srbi, može blokirati odluke drugih, a iznad svega stoji međunarodna institucija, Visoki predstavnik, koji može donositi zakone i smjenjivati političare. Politička konstrukcija koja osigurava mir, ali sprječava samoupravu.
Visoki predstavnik nije podređen Ujedinjenim narodima, već labavom udruženju zapadnih država, takozvanom Vijeću za provedbu mira. Ovo tijelo, koje od 1995. nadgleda provedbu sporazuma, djeluje bez jasne međunarodnopravne osnove.
Ured Visokog predstavnika temelji se na priznanju zapadnih vlada, ne na mandatu Vijeća sigurnosti. Njegov autoritet počiva na političkom konsenzusu, ne na pravnoj obvezi. Srbi više ne priznaju Visokog predstavnika. Oni ukazuju na to da su njegove dalekosežne ovlasti odlučene tek naknadno i da u Daytonskom mirovnom ugovoru iz 1995. nemaju osnove. Na ovom sporazumu temelji današnja država Bosna i Hercegovina. Budući da Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda nije potvrdilo imenovanje Christiana Schmidta, Rusija i Kina ga do danas ne priznaju. U Banjoj Luci vlada uvjerenje da je oslabljivanje Schmidta ne napad na mir, već obnova ravnoteže iz Daytona.
Simbol ovog unutarnjeg kontradikcije je izbor državnog predsjedništva. Službeno bi tri konstitutivna naroda trebala birati svog vlastitog predstavnika. U praksi međutim bošnjačke većine u zajedničkom izbornom području redovito biraju i hrvatskog predstavnika. Aktualni nositelj dužnosti Željko Komšić duguje svoje ponovljene izborne pobjede gotovo isključivo bošnjačkim glasovima.
Za Hrvate u BiH je Dayton neispunjeno obećanje
Za mnoge Hrvate to je deprecijacija njihovog statusa kao konstitutivnog naroda i prekršaj daytonskog principa kolektivne jednakosti. Posebno hrvatsko stanovništvo osjeća današnji poredak kao nepravdu. Ono čini najmanji od tri konstitutivna naroda i u Federaciji Bosne i Hercegovine jedva ima vlastitu političku kontrolu. Mnoge njihove općine vladaju stranke koje uglavnom predstavljaju bošnjačke birače. Hrvatski predstavnici godinama zahtijevaju reformu izbornog prava koja bi im omogućila da stvarno sami biraju svog predsjednika. Zagreb podržava ovaj zahtjev diplomatski, Bruxelles pokazuje razumijevanje, ali izbjegava pritisak na Sarajevo. Za Hrvate je Dayton time manje zaštitni sporazum nego neispunjeno obećanje: jednakopravnost bez težine. Hrvati u BiH tradicionalno se vide kao most između zapadnog Balkana i srednje Europe. Mnogi posjeduju hrvatsko državljanstvo, ali politički se osjećaju kao gubitnici poslijeratnog poretka: previše europski za Sarajevo, previše hercegovački za Zagreb. Za Bošnjake je to pak izraz građanske demokracije. Ove suprotne interpretacije godinama sprječavaju svaku reformu izbornog prava i pokazuju da sustav pravno funkcionira, ali politički ne stvara legitimitet.
Svaka od tri narodne skupine vidi poslijeratni poredak kroz vlastito povijesno iskustvo. Za Bošnjake ostaje jamstvo protiv podjele, za Hrvate nedovršeno obećanje jednakopravnosti, za Srbe simbol vanjskog nametanja. Ove interpretacije pokazuju da se u Bosni manje raspravlja o ustavnim tekstovima nego o vlastitom povijesnom slici. To objašnjava zašto svaka veća reforma propada na različitim strahovima. Bosna posjeduje vanjski oblik demokracije, ali ne i njezinu unutarnju suverenost. Nije propala država, već upravljana, pola trajna struktura upravljane suverenosti, koja funkcionira, ali ne djeluje slobodno.
„Visoki predstavnik“: Od privremene mjere do omniprezentnog kolonijalnog instrumenta moći
U ovom kompliciranom sklopu Visoki predstavnik trebao je prvotno djelovati kao posrednik. Danas je on sam najmoćniji akter. Njemački političar CSU-a Christian Schmidt, na dužnosti od 2021., raspolaže ovlastima koje su u Europi jedinstvene. Njegovo imenovanje nikada nije potvrdilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, jer su Rusija i Kina uložile veto, ali zapadne države ga priznaju.
Institucija je prvotno bila zamišljena kao privremeni mehanizam, ali se u gotovo tri desetljeća razvila u trajnu paralelnu vladu. Od Bonnske konferencije 1997. Visoki predstavnik raspolaže dalekosežnim ovlastima, takozvanim Bonnskim ovlastima. One mu dopuštaju donositi zakone, smjenjivati dužnosnike i stavljati van snage odluke nacionalnih parlamenata. Time je stvoren sustav koji se sam perpetuira i ometa političko sazrijevanje zemlje.
Danas djeluje ova dužnost kao anakronizam. Ono što je nekad bilo zamišljeno kao hitno rješenje za osiguranje mira, razvilo se u neku vrstu kolonijalnog ostatka u srcu Europe. Njegovo postojanje podsjeća na to da je Zapad ondje stvorio poredak koji stabilnost zamjenjuje vanjskom kontrolom. U vremenu u kojem Europa širom svijeta promovira samoodređenje, Bosna ostaje mjesto gdje ovaj princip vrijedi samo ograničeno. I Njemačka je u tome od početka igrala središnju ulogu. U devedesetima Berlin se uključio novčanom pomoći, policijom i vojnim misijama u obnovu zemlje i podržao uvođenje zapadnih upravnih i pravnih normi. Njemački diplomati bitno su oblikovali liniju Europske unije na Balkanu, koja se oslanjala na korak po korak centralizaciju. Danas Njemačka politički stoji na čelu ove europske nadzorne politike. To što baš njemački političar obnaša dužnost Visokog predstavnika nije slučajnost, već izraz ove kontinuitete.
Izabrani političar kažnjen od neizabranih postavljenih stranih dužnosnika
Ustavni sud Bosne, koji je prvotno bio predviđen kao protuteža ovoj autoritetu, uglavnom je izgubio svoju kontrolnu funkciju. Devet sudaca čine sud, među njima tri stranca, koje imenuje predsjednik Europskog suda za ljudska prava. U središnjim odlukama ova tri glasa često odlučuju. Višestruko je sud izjavio da nije nadležan pregledavati akte Visokog predstavnika, jer oni vrijede kao međunarodne radnje. Time u Bosni postoji dvostruka suverenost, jedna ustavna i jedna međunarodna. Koliko je krhko ovo suživot unutarnje i vanjske suverenosti, pokazalo se ubrzo nakon toga u slučaju predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika.
U ljeto 2025. došlo je do otvorenog raskola. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, odbio je objaviti dekrete Schmidta u službenom glasilu. Državno tužiteljstvo u Sarajevu pokrenulo je postupak, oslanjajući se na paragraf koji je Schmidt sam prethodno uvrstio u kazneni zakon. Vrhovni sud Bosne i Hercegovine osudio je Dodika zbog nepoštivanja Visokog predstavnika na godinu dana zatvora i šestogodišnju zabranu obnašanja dužnosti. Središnja izborna komisija mu je potom oduzela mandat. Presuda je potvrđena u drugoj instanci. Dodik je uložio žalbu Ustavnom sudu i zatražio pretvaranje kazne u novčanu kaznu.
Izabrani predsjednik dakle je kažnjen zato što je prekršio zakon koji je donio neizabrani strani dužnosnik. Presuda je internacionalno izazvala naslovne stranice i produbila podjelu u Bosni.
Je li Visokom predstavniku moguće stvoriti mir u Bosni i Hercegovini? Teško zamislivo. Iako ovaj povjerenik međunarodne zajednice može faktički upravljati zemljom kao kolonijom, neće je dalje razvijati. Šansa da djeluje kao neutralni posrednik između tri glavna naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba – propala je. Ujedinjeni narodi učinili bi dobro kad bi se odrekli ove pozicije. Zatvorska kazna ubrzo je doista pretvorena u novčanu kaznu, ali zabrana obnašanja dužnosti ostala je na snazi. Dodik nije prihvatio odluku, platio je kaznu da bi izbjegao daljnji postupak, i istovremeno izjavio da će se politički dalje angažirati, čak i bez službene dužnosti. Nakon njegove smjene Ana Trišić Babić, do tada zamjenica ministra vanjskih poslova srpskog entiteta, preuzela je privremeno predsjedništvo. Središnja izborna komisija odredila je za 23. studenoga 2025. nove izbore. Njegov slučaj pokazao je da se nadzor i kazneno gonjenje u Bosni već davno prepliću i da međunarodna kontrola više ne samo nadgleda, već vlada.
Washingtonski zaokret – Odstupanje od politike protektorata
Odlučujuća promjena međutim nije došla iz Banje Luke ili Sarajeva, već iz Washingtona. U listopadu Ministarstvo financija Sjedinjenih Američkih Država ukinulo je sve sankcije protiv Dodika, njegove obitelji i povezanih poduzeća. Odluka se dogodila tiho, bez konferencije za tisak i bez moralne retorike. U obrazloženju Ureda za kontrolu strane imovine navedeno je da mjera treba promicati politički dijalog i omogućiti ponovnu procjenu učinkovitosti restriktivnih mjera. Istovremeno je američko Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo političke aktere u Bosni da iskoriste trenutak kako bi se vratili pravom dijalogu i nastavili put deeskalacije. Ova šansa zahtijeva predanost, koncentraciju i jedinstvo, navedeno je u zajedničkoj izjavi zapadnih veleposlanstava u Sarajevu. Poruka je bila jasna, nakon gotovo tri desetljeća međunarodnog nadzora odgovornost za stabilnost sada ponovno leži na izabranim predstavnicima same zemlje.
Time je vlada Sjedinjenih Američkih Država izvela temeljnu političku promjenu. Gotovo trideset godina Sjedinjene Američke Države branile su sustav koji su same stvorile kao model zapadne politike reda. Sada se od njega distanciraju. Strateška promjena objašnjava se i novim prioritetima: Sjedinjene Američke Države sve više koncentriraju svoju vanjskopolitičku energiju na istočnu Europu i Indopacifik; Balkan time gubi svoju raniju važnost kao moralno pokusno polje zapadne diplomacije. Ne kao raskid s Daytonom, već kao priznanje da trajno izvanredno stanje nema budućnosti. Time se Washington oprostio od politike moralne kondicionalnosti, koja je bosanske elite godinama vezala za vanjsku disciplinu umjesto za unutarnju odgovornost. Od 1995. Washington je vrijedio kao jamac sustava upravljane suverenosti. Visoki predstavnik, stvoren pod američkim vodstvom, bio je izraz vjere da se mir i demokracija mogu osigurati izvana. Europska unija ostala je suosnivačica, ali je u suštini slijedila američku liniju. To što Sjedinjene Američke Države sada odustaju od svoje sankcijske politike, vrijedi kao prekretnica, daleko od moralne kondicionalnosti i prema pragmatičnoj stabilnosti. Za razliku od toga Europska unija u Bosni i dalje održava vojnu zaštitnu misiju s oko 1500 vojnika pod imenom Eufor Althea. Ona smatra nadzor Visokog predstavnika nužnim jamstvom sigurnosti i istovremeno preprekom za pravi pristup zemlje Uniji. Njemačka vrijedi kao pokretačka sila ove europske linije. U Bruxellesu kao i u Berlinu vlada uvjerenje da bi prerano predavanje odgovornosti lokalnim institucijama dovelo do nestabilnosti.
Službeno se Bosna i Hercegovina kandidira za članstvo, ali dok međunarodni dužnosnik može donositi zakone, država pravno ostaje protektorat. Ova razvoj naglašava rastuću razliku između američke trijeznosti i europskog stava skrbi. Dok Washington stavlja na samoodgovornost, Europa inzistira na kontroli. Pod saveznim kancelarom Olafom Scholzom podrška Visokom predstavniku vrijedila je kao njemačka državna linija. Tadašnji savezni kancelar podržao je Christiana Schmidta i nazvao ga sinonimno jamcem europskog mirovnog poretka. Čak i pod Friedrichom Merzom do sada se malo promijenilo. Linija CDU/CSU ostaje stabilna. Berlin i dalje smatra međunarodni nadzor dijelom svoje odgovornosti na zapadnom Balkanu, dok se Washington sve više povlači. Tako se Njemačka i dalje vidi kao moralni sidar stabilnosti na Balkanu, dok Sjedinjene Američke Države pripremaju prijelaz na samoodgovornost.
Europska odgovornosti koju Washington vidi kao opterećenje
Četvrt stoljeća nakon kraja rata Bosna stoji primjerno za novi oblik međunarodne uprave, pravno stabilan, ali politički strano određen. Težišta između Washingtona i Berlina pomaknula su se. Sjedinjene Američke Države povlače se iz uloge odgojitelja, dok Njemačka ostaje u ulozi upravitelja. Berlin smatra međunarodnu kontrolu dijelom europske odgovornosti, koja se u Washingtonu sve više vidi kao opterećenje. Bosna je mirna, ali politički paralizirana. Institucije funkcioniraju samo dok netko izvana intervenira. Sporazum, koji je nekad donio mir, stvorio je rutinu strane uprave i istovremeno strukturu trajnog nadzora. Američki promjena paradigme više je od regionalne promjene. Ona odražava promjenu svijeta u kojem se moćna politika vraća i moralne misije gube vjerodostojnost. Humanitarni jezik devedesetih je zastario. Danas Washington stavlja na pragmatičnu stabilnost, ne iz ravnodušnosti, već iz spoznaje. U Sarajevu ovaj novi realizam izaziva miješane osjećaje. Politička elita strahuje da će dužnost Visokog predstavnika izgubiti na težini ako Sjedinjene Američke Države drže distancu. U Banjoj Luci korak se tumači kao potvrda da je Washington prepoznao granice vlastite politike. U oba slučaja Bosna ostaje ovisna, materijalno, diplomatski i mentalno.
Danas je mir stabilan, ali samouprava nedostaje. Sustav, koji je završio rat, istovremeno je zamrznuo odgovornost. Američka ponovna procjena mogla bi razbiti ovu paralizu, pod uvjetom da Europa preuzme politički štap. Do sada malo na to ukazuje. Sporazum iz Daytona, nekad simbol američke odlučnosti, time postaje pouka o poluvremenu zapadnih modela. Ono što je počelo kao mirovni poredak, završilo je kao upravna struktura. Novi realizam Washingtona ne znači kraj podrške Bosni, već kraj epohe u kojoj je Zapad vjerovao da se demokracija može trajno nadzirati. Nakon četvrt stoljeća međunarodne uprave i tri desetljeća formalnog mira uloge su se pomaknule. Sjedinjene Američke Države povlače se iz uloge odgojitelja, dok Njemačka nastavlja međunarodnu kontrolu kao dio svoje europske odgovornosti. Ovaj pristup u Washingtonu se sve više vidi kao opterećenje.
Fenix-magazin/SIM/Filip Gašpar-Berliner Zeitung
NAPOMENA BERLINER ZEITUNGA O AUTORU: Filip Gašpar je suradnik jednog zastupnika AfD-a u Bundestagu, politički savjetnik i esejist hrvatskog podrijetla iz Bosne i Hercegovine.
