“Draga Ulija – Ljubavna pisma s Otoka”, naslov je dojmljive knjige autorice Davorke Vukov Colić (75), predstavljene u petak navečer u Hrvatskom centru u Beču.
Piše: Snježana Herek
Knjigu, izašla u izdanju zagrebačke izdavačke kuće ArTrezor, bečkoj su publici, uz autoricu knjige, novinarku i kolumnisticu Vukov Colić predstavile i urednica i izdavačica knjige Silva Tomanić Kiš te književnica, novinarka i autorica podcasta Ana Tajder iz Beča.
Organizator promocije je bio bečki ogranaka Matice Hrvatske, na čelu s predsjednicom Arijanom Markon Jurčić, koje je uvodno predstavila svoje sugovornice, s kojima je potom razgovarala o knjizi, te Hrvatski centar u Beču.
Promociji je, između ostalih, bila nazočna i opunomoćena ministrica u hrvatskom Veleposlanstvu u Beču Sanja Javor, kao i referentica za kulturu i obrazovanje Katarina Dorkin Križ.
Već iz uvoda moglo se je saznati da knjiga govori o zlarinskim bijelim udovicama. Točnije rečeno o Hrvatima i drugim Europljanima dobro poznatoj “pečalbi”, bolnom društvenom fenomenu napuštanja rodnog zavičaja i odlasku u tuđinu, u potrazi za zaradom i boljim životom.
“Upravo tu životopisnu paletu Otočana i Otočanki i njihovih nadanja i razočaranja, intimnih borbi i neočekivanih preokreta, u ovom relativno malom romanu velike novinarsko-književne snage s povijesno-dokumentiranim činjenicama, sjajno oslikava autorica Davorka Vukov Colić”, rekla je urednica i izdavačica knjige Tomanić Kiš dodavši:
“Iako je riječ o otočiću Zlarinu nedaleko Šibenika, autorica ga naziva Otokom, jer je on u to vrijeme bio samo jedan od otoka sličnih ljudskih sudbina na našoj obali”.
“Knjiga je zasnovana na stvarnim osobama, kojima sam promijenila imena i istinitim pričama, ispričanim na moj način. U tom je smislu vrlo dokumentaran”, naglasila je autorica knjige. Knjiga je podijeljena u dva dijela: 1. dio “Vrag odnio Kolumba” i 2. dio “Povratak Kolumba”, te osam cjelina, u kojoj su glavni likovi četiri para i njihove frapantne sudbine.
U središtu zbivanja su muškarci s Otoka koji su početkom 20. stoljeća se pridružili tisućama Europljana koji odlaze u Ameriku i Argentinu, koje traže radnike, u potrazi za zaradom kako bi obitelji spasili od neimaštine. I žene, pune mladosti i života, koje su ostajale Iza njih, a koje nakon desetljeća razdvojenosti, samoće i čekanja postaju bijele udovice. A pravi život odgađa se do povratka muževa, ispričala je publici Davorka Vukov Colić.
“Često više nije bilo zajedničkog života i bijele su udovice postale crne udovice, jer im je muž po povratku kući umro, nakon desetljeća iščekivanja da se vrati i započnu normalan bračni život”, napomenula je autorica knjige, koja slikovito prikazuje tešku sudbinu žena koje ostaju same na otoku u siromaštvu, na rubu gladi, sa ili bez djece, dok im muževi odlaze daleko preko oceana.
Ono što je posebno dojmljivo opisano je ta ljudska muško-ženska borba za opstanak s obje strane oceana, u tadašnja krizna i burna političko-društvena vremena i previranja.
“U prvih desetak godina prošlog stoljeća sve do pred Prvi svjetski rat, iz Rusije, Italije i tadašnje Austro-Ugarske iselilo je 7 milijuna radno sposobnih muškaraca, među njima i puno naših ljudi”, rekla je autorica knjige za Fenix-magazin, napomenuvši kako je “slučaj bijelih udovica jedinstven, zbog odgađanja života za 30 do 40 godina, samo da bi se moglo preživjeti”.
“Nevjerojatno je da su mnoge od tih žena, koliko god da su imale težak život, nadživjele svoje muževe”, rekla je Vukov Colić, ispričavši bečkoj publici kako su zlarinske bijele udovice postale tema njene knjige.
“U dvorištu kuće na Zlarinu, u koju sam dolazila od djetinjstva bila je i kuma Marija Vukov Colić od koje sam slušala priče o bijelim udovicama. To je bilo 60-tih godina prošlog stoljeća kada su još uvijek bile žive te žene, u to vrijeme već crne udovice”, dodala je.
Autoricu se je između niza priča, posebno dojmila ona o Otočaninu kojeg je nazvala Ante, s kojom počinje knjiga, a koji je u New Yorku postao glavni konobar u hotelu “Waldorf Astoria”. U tom otmjenom hotelu služio je mladog senatora Kennedyja, Marlene Dietrich i druge bogate i slavne osobe. Ante je govorio kako “Marlene Dietrich ima dobre noge, ali da njegova Ulija ima još bolje”. Ulija s autoričinom asocijacijom na Hamletovu Juliju, ostala je na otoku. Prvi put kada joj se muž vratio iz Amerike prvo je dijete imalo godinu i pol, a s drugim je bila trudna. To drugo dijete Ante je vidio tek kada je imalo 22 godine.
“Kada se vratio, taj dugoočekivani povratak pretvorio se je u sukob dvaju posve različitih svjetova. Uliju se više nije moglo nigdje vidjeti. Očito su imali probleme. Ona je legla u krevet i čitala ljubiće skoro 10 godina. Samo je čitala, a kada je on umro, digla se je iz kreveta kao da se ništa nije dogodilo. Vratila se u aleju murvi na svoju klupu i sa svim bivšim bijelim, tada već crnim udovicama gledala je svijet oko sebe dok nije nakon nekoliko godina oboljela i umrla”, ispričala je Vukov Colić.
Autorica knjige je rekla kako su zlarinski muškarci uglavnom odlazili u SAD i Argentinu. U knjizi, koja je izašla 2022. godine, uglavnom opisuje sudbinu nekoliko parova s otoka Zlarina kroz više generacija od početka do 70-tih godina 20. stoljeća.
Knjiga ima 230 stranica, a kako je za Fenix-magazin rekla autorica Davorka Vukov Colić, njenom je nastanku kumovala priča o Uliji i njezinom mužu u “Waldorf Astoriji”.
“Prvo sam priču napisala na nekih desetak kartica, ali ubrzo sam shvatila da je riječ velikoj i važnoj materiji koja zaslužuje veći prostor. Počela sam skupljati građu, ta potom sam napravila i intervjue s rođacima bijelih udovica. I tako je nastala ova knjiga s istinitim zlarinskim životnim pričama”, istaknula je autorica.
“Knjiga je dokumentarno, interdisciplinarno tkanje povijesti, subjektivnih doživljaja i unutarnje psihologije likova”, istaknula je urednica i izdavačica knjige Tomanić Kiš. Napomenula je kako je riječ o “zanimljivom književnom djelu, napravljenom novinarskom preciznošću i beskrajnim simpatijama autorice knjige prema likovima koje opisuje”.
Urednica knjige je rekla za Fenix-magazin kako “fenomen iseljavanja nikada nije prestao ni nestao”, čemu i danas svjedočimo u Hrvatskoj, koja je ujedno i primatelj radne snage.
Zlarinka Ana Tajder, inače književnica i novinarka s bečkom adresom, čija je prabaka bila bijela udovica sa Zlarina vrlo je zanimljivo govorila o položaju žena na otocima i kod nas općenito u vrijeme tzv. fenomena bijelih udovica.
“Ova mi je tema jako bliska i svi se njome bavimo i osjećamo ju od generacije do generacije, kako se ta sudbina nasljeđuje. Ono što je meni važno kod bijelih udovica je da su pokazale i dokazale da žene nisu slabiji spol i ne trebaju muške zaštitnike i spasitelje i kako je to umjetno stvoreni konstrukt, koji nam je nametnulo patrijarhalno društvo. Gurnute u situaciju bijelih udovica te su hrabre žene dokazale da kao i muškarci mogu ići u lov, graditi kuću, čuvati djecu i brinuti o obitelji, obrađivati polja maslina, i raditi sve ono što su inače radili muškarci. I ono što je najvažnije, da je jedna brinula za drugu i međusobno su si pomagale. Zajedništvo, koje je u ovom modernom svijetu, nažalost, jednostavno nestalo”, rekla je za Fenix-magazin, Tajder, ponosna na sve generacije njenih Zlarinki.
“Ono što je važno istaći je da ovo nije anti muška knjiga”, naglasila je urednica Tomanić Kiš.
“Pišem o bijelim udovicama, ali usporedo s njima donosim mušku stranu priče, kako su se muškarci snalazili u svijetu s različitim uspjehom i sudbinama, u jednako turbulentnim okolnostima, a posebno me zanimao sraz tih svjetova kada su se nakon desetljeća razdvojenosti konačno vratili kući i brak je konačno mogao početi”, pojasnila je autorica knjige. Uz konstataciju kako “više nema bijelog udovištva”, jer su udaljenosti kraće i komunikacijske mogućnosti posve drugačije.
Davorka Vukov Colić cijeli je radni vijek provela u novinarstvu, kojim se bavi i u mirovini. Od 1975. do 1980. živjela je u SAD-u. Više je godina boravila u inozemstvu, prateći supruga Dražena Vukova Colića, kojeg je također upoznala na Zlarinu, na njegovim veleposlaničkim dužnostima u Beču i Sofiji.
“To joj je omogućilo da izbliza prati i opisuje kulturne događaje i društvene fenomene u tim zemljama. Bečkoj je publici poznata i po promociji svoje prve knjige Alles Walzer – Tajne diplomatske kuhinje izašle 2017. godine, koja također opisuje istinite događaje i stvarne osobe, promijenjenih imena, kao i u novoj, drugoj knjizi Draga Ulija – Ljubavna pisma s Otoka”. „To im je jedino zajedničko“, rekla je za Fenix-magazin organizatorica promocije Adrijana Markon Jurčić.
U svakom slučaju izuzetno zanimljiva književna večer s punim spremnikom emocija svih vrsta, koje su pokrenule i neke osobe iz publike da podijele svoju obiteljsku priču s onom koju je bečkoj publici o zlarinskim bijelim udovicama na izuzetno impresivan način ponudila Davorka Vukov Colić.
Fenix-magazin/MMD/Snježana Herek
