Dvojezična, hrvatsko-njemačka knjiga “Moj prijatelj Stefan Zweig: Nepoznata pisma Josipa Kosora Stefanu Zweigu”, izašla u nakladi Matice hrvatske, predstavljena je bečkim Hrvatima i njihovim austrijskim prijateljima, u Hrvatskom centru u Beču.
Iz Beča piše: Snježana Herek
Organizator je bila Matica hrvatska Beč na čelu s predsjednicom Adrijanom Markon-Jurčić. Goste je uvodno pozdravila tajnica HAK-a u Beču Vera Buranić.
“Knjiga govori o Kosoru kao osobi i umjetniku, njegovim financijskim problemima, psihičkim krizama i odnosu s ženama, kao i o tome kako su Kosor i Zweig postali prijatelji, kako ga je Zweig upoznao s intelektualnom i umjetničkom kremom tadašnjeg Beča te kako je Kosor uspio u inozemstvu”, rekao je povjesničar hrvatske književnosti i književni kritičar iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dr. sc. Ivica Matičević, koji je Bečanima predstavio Kosorova pisma.
Riječ je o skupini od 111 pisama hrvatskog dramatičara i romanopisca Josipa Kosora, velikom austrijskom književniku prve polovice 20. stoljeća, Židovu Stefanu Zweigu
Matičević ih je pronašao zahvaljujući svojim znanstvenim saznanjima, sreći i pomoći austrijske arhivistice u Salzburgu Line Marie Zangerl, koja se brine o materijalima odnosno građi o Zweigu, rasutoj širom svijeta. Naime, gospođa Zangrl je, nakon što je vidjela 12. Matičevićevu knjigu o Zweigu, posve slučajno u jednom e-mailu napomenula da se u SAD-u, u Fredoniji, malom mjestu u saveznoj državi New York, u tamošnjem Državnom sveučilištu s knjižnicom u kojoj se čuva dio Zweigovih rukopisa, nalazi i više od stotinu Kosorovih pisama Zweigu.
“Nakon uspostavljenog kontakta u SAD-u, ubrzo je na moju e-mail adresu stigao paket faksimila od 113 Kosorovih pisama, dopisnica i razglednica iz raznih dijelova svijeta, na njemačkom jeziku, što ih je Kosor slao od 1909. do 1938. godine svom prijatelju Zweigu”, istakao je Matičević dodavši:
“Za mene je to bilo pravo iznenađenje, jer je smatrano da je Kosorova rukopisna ostavština zaokružena materijalima otkupljenim 1967. godine od bogate Kosorove udovice Ivanke Mitrović, s kojom je živio prvo u Londonu, a potom u njenoj vili Tamarix na Lapadu do 1938. godine”.
Ali i novi izazov za znanstvenika i povjesničara Matičevića, koji je Bečanima vrlo slikovito opisao neobičan, ali izuzetno zanimljivi životni put Josipa Kosora. Od siromašnog dječaka iz kamenitog Trbounja kraj Drniša i potom prašnjavog slavonskog Otoka gdje je preselio s roditeljima, preko nevažnog općinskog pisara i nepoznatog mladog pisca iz Hrvatske i jednog od prvaka moderne, do podstanara jeftinih pansiona u Beču i Münchenu, Zweigovog prijatelja, dramatičara i doslovce građanina svijeta. Koji je bio i redoviti član tadašnje JAZU i dva puta dobio Demetrovu nagradu. Život za holivudski scenario.
“Kosorov rukopis bio je teško čitljiv, a pisma su pisana na osrednjem njemačkom jeziku, tako da je trebalo puno truda i stručnosti da budu prevedena na hrvatski. Zato sam za taj posao angažirao poznatog prevoditelja hrvatske književnosti i sudskog tumača Tihomira Glowatzkog”, napomenuo je Matičević, predavši mikrofon Glowatzkom, kako bi Bečani iz prve ruke saznali o poteškoćama s kojima se je susretao tijekom prijevoda.
“Od 113 pisama, prevedeno je 111, jer dva nije bilo moguće odgonetnuti. Kod pojedinih pisama za odgonetavanje sam trebao i nekoliko dana, dok neke izraze nisam uopće uspio dešifrirati. Kosorov je rukopis većim dijelom bio vrlo neuredan i nečitak i ovisio je o njegovom raspoloženju i životnim krizama u koje je upadao, od euforičnih ushićenja i do samoubilačkih nakana. Kada je dešifriranje slova, riječi i pojedinih rečenica, a time i smisla napisanog teksta postajalo sve teže i teže, više sam puta u očaju htio odustati od svega. Na sreću, izuzetno mi je pomogla moja rođakinja, prevoditeljica Marta Glowatzky Novosel, koja je prevela najveći dio Kosorovih pisama s njemačkog na hrvatski jezik, pokazavši poseban osjećaj za tadašnji stil korespondencije na staronjemačkom pismu. Zahvalan sam i gospođi Gertraud Lehmann, umirovljenoj direktorici Gradskog muzeja u Erlangenu, čija je specijalnost čitanje dokumenata na staronjemačkom pismu”, istakao je Tihomir Glowatzky, Zagrepčanin koji živi u Bambergu u Njemačkoj.
Glowatzy je rekao kako Kosorova pisma Zweigu predstavljaju “pečat” odnosno “ogledalo” jednog vremena i svjedoče na jednoj strani o turbulentnim kretanjima na svjetskoj političkoj sceni, obilježenoj u to vrijeme ratnim razaranjima, a na drugoj, o tadašnjem položaju umjetnika u kulturi.
Dr. Matičević je na kraju govorio i o važnosti Kosorovih pisma Zweigu s književno-povijesnog i kulturološkog aspekta, te njihovom prijateljstvu koje je trajalo gotovo 30-tak godina. Ono što je ostalo nedorečeno je, zašto je bogati Kosorov “mecena” Zweig, desetljećima ga toliko financijski pomagao, protežirao i upoznavao s značajnim ljudima toga vremena?
“Možda je Zweiga fascinirala samouvjerenost i visoko postavljeni ciljevi Josipa Kosora, koji je Zweiga u jednom pismu čak zamolio da mu dade preporuke za Nobelovu nagradu”, rekao je Matičević. Naglasio je kako je Kosor, uz Milana Begovića i Ivu Vojnovića postao najizvođeniji hrvatski dramski pisac.
“Zahvaljujući utjecaju Zweiga, koji ga je naputio u dramski žanr, prepoznajući u njemu prije svega dramatičara, a manje pjesnika i pripovjedača”, pojasnio je Ivica Matičević, koji je priredio Kosorova djela u 12 svezaka za zagrebačku nakladničku kuću Ex libris, napisao monografiju o Kosoru i priredio za Maticu hrvatsku reizdanje njegove prve i najpoznatije drame “Požar strasti”, objavljene premijerno u Njemačkoj 1911. godine.
Matičević je dao osvrt i na povratak Kosora na daske HNK u Zagrebu dramom “Žena/U cafe du Dome” 2016. godine, te na predstavu Koste Spajića prema Kosorovoj drami “Maske na paragrafima” 1989. godine.
Kako smo čuli od “dvojca” Matičević-Glowatzky upravo su u potrazi za ostalim Kosorovim pismima upućenim drugoj dvojici velikih austrijskih pisaca, Hermannu Bahru i Arthuru Schnitzleru, koji su Kosoru također bili od velike pomoći u vrijeme prije Prvog svjetskog rata. Dakle, Kosorova promocija u Beču se nastavlja.
Fenix-magazin/SIM/Snježana Herek
