U američkom konzervativnom mediju „The American Postliberal“, platformi koju prate i dijele brojni suradnici konzervativnih think-tankova i politički savjetnici unutar Republikanske stranke objavljen je tekst hrvatskog autora iz Njemačke Filipa Gašpara pod naslovom „Bdijenje na rubu kršćanstva“ i podnaslovom “Hrvatsko svjedočanstvo nije iznimka. Ono je predložak. Ne zato što je savršena, nego zato što je krvarila – i još vjeruje”.
U uvodu teksta tog američkog medija, „koji promiče politički realizam, obnovu kršćanskog identiteta i otpor globalističkoj ideologiji“ autor Filip Gašpar je uz ostalo predstavljen kao „politički savjetnik i publicist hrvatskih korijena iz Bosne i Hercegovine koji se specijalizirao za strateško komuniciranje, međunarodno pozicioniranje i konzervativne mreže i koji redovito piše za njemačke i međunarodne medije poput Junge Freiheit, The European Conservative te razne portale s području bivše Jugoslavije“.
Evo u cijelosti prevedenog tekst objavljenog u američkom mediju „The American Postliberal“:
Dana 5. srpnja 2025., u Zagrebu, narod se okupio oko čovjeka kojega je Zapad desetljećima pokušavao ignorirati. Marko Perković, poznatiji kao Thompson, ratni je veteran Domovinskog rata, pjevač čije pjesme prizivaju Krista, domovinu, mučeništvo i sjećanje. Kritičarima je nacionalistički idol. Pristalicama – nešto starije: glas iz rovova, bard pripadnosti, podsjetnik da vjera i domovina nisu relikti, već korijeni.
Te večeri više od 500.000 Hrvata okupilo se – ne zbog spektakla, već zbog sakramenta. Usred europejskog iskorjenjivanja, upravljačkog sekularizma i nametnute amnezije, ovo nije bio koncert. Bio je to čin uređenog prkosa. Dok postnacionalni režimi potiskuju sjećanje i podučavaju sram, ovaj narod stajao je čvrsto: zazivajući Krista, oplakujući svoje mrtve i podižući svoju zastavu – bez isprike.
Ne nudimo analizu. Nudimo svjedočanstvo.
Hrvatska je mala jadranska zemlja, katoličke baštine, ranjena ratom i neprekinute memorije. Nekada habsburška kraljevina, zatim jugoslavenska republika, 1991. proglasila je neovisnost – i obranila je opsadom, žrtvom i krvlju. Za razliku od većine Zapada, nikada se nije do kraja dekristijanizirala. Njezine crkve su pune. Njezine rane ostaju otvorene.
To nije mjesto gdje se povijest upravlja. Tamo se ona pamti. Ta neprekinuta memorija dobila je vidljiv oblik jedne ljetne večeri u Zagrebu. Sve je započelo blagoslovom – ne dočekanim ironijom, već poštovanjem.
Sunce je počelo zalaziti. Svjetlo je obasjalo crveno-bijele zastave. Svećenik je prišao. Potom je krenula glazba. Pa tišina. Ovo nije bila nostalgija. Ovo je bio ustanak.
Bio je to najveći domoljubni rock-događaj u povijesti Europe, i više od toga: obred sjećanja. Mnoštvo nije stiglo samo iz svih hrvatskih krajeva, već i iz Njemačke, Austrije, Skandinavije i Sjedinjenih Država. Okupljanje je bilo mirno, dostojanstveno i golemo; ujedinjeno ne ukusom, nego nečim starijim: narodom, križem, žrtvom.
Ono što se odvijalo nije bilo tek umjetničko. Bilo je teološko. Liturgijski čin u javnom prostoru.
Više od tri sata Perković – ratni veteran, kulturna ikona, sakramentalni svjedok – vodio je narod u sjećanju. Pjesme preživljavanja. Himne odanosti. Psalmi preobraženi u melodiju.
Otvorio je riječima:
„Hvaljeni Isus i Marija, dragi narode! Hvala vam što ste došli u ovolikom broju.
Večeras želimo izraziti jedinstvo. Došli ste iz svih krajeva Hrvatske. Svi dijelimo iste vrijednosti – ljubav prema obitelji i prema domovini. Vratite se svojim korijenima i svojim tradicijama – vratite se kršćanskim temeljima.“
Ovo nije bio kulturni program. Bio je to obnovljeni savez. U gradu kojim upravlja lijevo-progresivni pokret Možemo, čiji gradonačelnik Tomislav Tomašević propovijeda multikulturalizam, rodnu fluidnost i ritualno rastakanje nacionalne memorije – ovaj je događaj bio neporecivo proturječje.
Simboličko ponovno osvajanje oskvrnjenog javnog prostora.
Grad, makar nakratko, nije pripadao upravljačkoj klasi. Pripadao je onima koji još uvijek mole naglas, koji svoje mrtve pokapaju uz himne – i koji se ne ispričavaju što vole svoj narod.
Režimi zapadne Europe više se ne boje Boga. Boje se sjećanja. Boje se svega što nije podložno, kategorizirano, upravljivo. Zato ih Perković provocira: jer pjeva ono što je njihovoj djeci bilo zabranjeno čuti – da narodi nisu slučajnost, a da mučenici ne umiru uzalud.
Na duhovnom vrhuncu večeri, katolički svećenik pridružio mu se na pozornici. Na ekranima se pojavila jedna svijeća. Ime: Bleiburg. Godina: 1945. Pokolj nad Hrvatima u bijegu, počinjen od Titovih partizana. Bez suđenja. Bez oplakivanja. Bez oprosta. Gotovo nepoznat na Zapadu, ali duboko urezan u dušu naroda.
Potom je uslijedila pjesma Maranatha, koju je skladao biskup Ante Ivas iz Šibenika. „Dođi, Gospodine Isuse“, pjevalo je mnoštvo – ne kao apstrakciju, nego kao zaziv. Okupljeni su razumjeli ulog. U liturgijskoj mašti vrijeme se ruši. Mrtvi nisu prošlost. Oni su prisutni.
Zatim zavjet. Tijekom pjesme Neću izdat ja, Perković je predao mikrofon mladom katoličkom umjetniku Petru Buljanu. Mnoštvo se pridružilo svečanoj izjavi: „A ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.“ (Jošua 24,15)
Iznad njih, stotine dronova osvijetlile su noćno nebo slikama Križa, Djevice Marije i hrvatske zastave. Nebo je bilo ritmički uređeno. Ispod njega – nastala je tišina.
Pola milijuna glasova prestalo je pjevati – ne od umora, nego od strahopoštovanja. Prostor je postao svet. Nije to bio nastup. Bila je to prisutnost. Ne izražavanje, nego posveta.
Njegovo ime nije scenski trik. To je svjedočanstvo.
Marko Perković rođen je u Čavoglavama, selu u dalmatinskom zaleđu; mjestu premalom za karte, ali ne i za pamćenje. Godine 1991., dok se Jugoslavija urušavala u rat, pridružio se hrvatskim snagama – ne kao časnik, nego kao dragovoljac. Borio se na južnoj bojišnici, braneći svoj rodni kraj kod Drniša od nadirućih snaga lojalnih jugoslavenskoj vojsci pod srpskom dominacijom.
Oružje koje je nosio bila je stara američka Thompson-puška – ikona bojišta sredine stoljeća, uskrsnuta u balkanskom otporu. Nju je nosio kroz rovove Čavoglava. Puška je postala njegovo ime. Ne kao glamur. Nego kao biografija.
Thompson nije bio brend. Bio je svjedok.
Od vojnika nastade pjevač. Od mitraljeza – mikrofon. Od bojišta – himna.
Zatim, kao da povijest progovara, trenutak se iz tišine pretvorio u prkos. Udarni tonovi pjesme Bojna Čavoglave zatresli su ravnicu. Ratna himna iz 1991. Pjesma prvih mjeseci Domovinskog rata. Davno prije nego je Perković punio stadione, širila se kasetama po bojišnicama – akustični relikt nacionalnog izbavljenja.
Prve riječi: Za dom spremni.
Izraz koji je danas predmet rasprava u hrvatskim sudovima i medijima. Neke presude ga proglašavaju neustavnim; druge ga priznaju kao povijesno specifičan za Domovinski rat. U inozemstvu se često reducira na „fašistički“ slogan.
No mnogima na koncertu imao je drugačiju težinu: ne kao ideološki znak, već kao gesta prkosa, sjećanja i nacionalne otpornosti. Zapadni komentatori nazivaju ga opasnim.
Ne zbog onoga što izriče – već zbog onoga čega se sjeća.
Perkovića desetljećima kleveću. Optužuju ga da briše granicu između povijesti i ideologije. No ono što nudi nije ideologija. To je biografija. Njegove se pjesme ne bave 1941., već 1991. Ne osvajanjem – već preživljavanjem. Više je puta javno i jasno odbacio fašizam. Optužbe opstaju ne zbog povijesne točnosti, nego zato što je i sama memorija postala sumnjiva.
Na Zapadu, gdje su javni obredi sterilni i državom odobreni, ono što se dogodilo u Zagrebu bilo je nepodnošljivo. Zastave su vijorile bez isprike. Djeca su pjevala s očevima. Kršćanski simboli podignuti su na javni trg. Nije uključivalo – zazivalo je. Nije se prilagodilo – posvetilo je.
Nije to bio otpor. Bila je to blagoslov.
Slikama Križa, Gospe i Zastave u dron-formaciji nije se ciljalo druge. One su usmjeravale vjernike. Pokazivale su korijen, ne neprijatelja. Učinjeno je nevidljivo vidljivim.
Za mnoge Amerikance, Hrvatska je nepoznata zemlja – spominjana tek u fusnotama Hladnog rata. No njezina priča danas je važnija nego ikad. Pokazuje da vjera, narod i sjećanje još mogu supostojati – i cvjetati – u javnosti. Podsjeća nas da se kulturno nasljeđe ne mora brisati da bi se sačuvao mir. Upozorava nas da zapadni pokušaji izvoza ideološke amnezije nisu prošli bez otpora.
Mnoštvo nije bilo protuzapadno – ali je bilo duboko protuglobalističko.
Ne dijele svi oduševljenje. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nazvao je koncert „velikom sramotom za Hrvatsku i za Europsku uniju“, optužujući ga za promicanje „pro-nacističkih vrijednosti“. Njegovo ogorčenje, premda teatralno, poučno je: ratovi sjećanja u postjugoslavenskom prostoru daleko su od završetka. A Hrvatska je odlučila pamtiti po vlastitim pravilima.
Zapadni čelnici nekoć su pljeskali, pjevali – dok im nije rečeno da prestanu. Danas, pjevati je sumnjivo. Pamtiti bez isprike postalo je nova hereza.
Oni koji pamte ne mogu se preodgojiti. A oni koji odole preodgoju – uvijek će biti proglašeni opasnima.
Koncert je zaključen obraćanjem Perkovića mladima: „Vi ste jači i postojaniji nego što smo mi ikada bili. Mi, starija generacija, možemo umrijeti u miru – jer smo Hrvatsku predali u sigurne ruke.“
A zatim, jednostavno: „Hvala vam što ste došli. Vidimo se opet.“
Mislio je to ozbiljno. Ne kao marketing. Već kao savez.
Zapad nije ostao bez vremena. Ali ostao je bez izgovora.
Budućnost neće pripasti tehno-kracijama, nego narodima koji se sjećaju tko su. Onima koji pamte oltar prije algoritma, mučenike prije tržišta i Križ prije konsenzusa.
Svjedočanstvo Hrvatske nije iznimka. Ono je predložak. Ne zato što je savršeno – već zato što je krvarilo. I još uvijek vjeruje.
Memorija, ispravno uređena, jest otpor, završna je rečenica teksta kojeg je objavio „The American Postliberal“.
Fenix-magazin/SIM/„The American Postliberal“
