Iz tiska je izašla 23. po redu knjiga dr. Adolfa Polegubića, hrvatskog pjesnika, teologa i novinara pod naslovom „Banjevački stihopis“, u izdanju Naklade Bošković iz Splita, piše u priopćenju.
Radi se o knjizi autorovih izabranih zavičajnih pjesama, u kojoj je 79 pjesama, podijeljenih u osam dijelova: Trenutak cvijeta i kamen, Banjevačka jutra, Plaventilo neba i mora,
U prašini seoskih putova, U živom kamenu, Sam ispod zvijezda, Miris čađavih zidova i Banjevci u srcu. Na naslovnici i zadnjoj stranici je panaromana Banjevaca, koju je autor načinio s brda Jazvinka, a na zadnjoj je stranici i ranokršćanski urezani križ pronađen na području Banjevaca i kasnije ugrađen u kameni otvor vrata na zvoniku crkve Sv. Ivana Krstitelja (11./12. st.) u Banjevcima.
„Posve je razumljivo zastati nakon prijeđenog životnog puta i sažeti ono najbitnije što bi moglo označiti to bremenito životno razdoblje. Tako je i s pjesnicima i njihovim stvaranjem. Polazište moga života, kao i moje poezije bili su i ostali Banjevci – to drago i pitomo mjesto, ne samo na zemljopisnoj karti južne Hrvatske, već više ono pohranjeno duboko u mome srcu. Mjesto je to koje je označilo moje ishodište i kojemu se vraćam cijeloga svog života.
Zašto je tome tako, odgovor se ponajbolje nalazi u logici srca, a ne u logici razuma, jer je zasigurno puno i drugih mjesta koja su vrijedna pozornosti.
No, Banjevce sam davno udahnuo i oni su postali i ostali trajnim znamenom moga života. Želja mi je neka poglavito ova moja nova zbirka izabranih ´banjevačkih´ pjesama ostane moj trajni doprinos mojim Banjevcima, Banjevčankama i Banjevčanima i njihovim potomcima. Jer, ljubav prema svome kraju može se iskazati na razne načine, a ja sam to učinio na način kako sam to ponajbolje znao i mogao – poezijom. A u mojim je pjesmama puno ´banjevačkih´ pojmova i motiva, koji se pojavljuju od samog početka. (…) Svi ti pojmovi i motivi ostali su u meni prisutni od djetinjstva. Iako su mnogi iščezli iz suvremene uporabe, često se javljaju u mojim pjesmama. Želio sam ih sačuvati od zaborava u svojim pjesmama. A Banjevci? – Bez njih ne mogu kao ni bez sunca, kamena i brda koji bdiju nad selom, poput stoljetnih stražara, na svim njegovim stranama. Zato je ovo selo posebno, prožeto nitima koje se samo mogu razumjeti srcem. A to pjesnik na poseban način razumije. Pjesme iz ove zbirke znakovita naslova ´Banjevački stihopis´ nastale su u rasponu od moje prve zbirke pjesama ´Pripadati´ (1988.) pa do ove najnovije, što je naznačeno ispod svake pjesme. Ovdje je sačuvano sve ono što je u mojim pjesmama povezano s Banjevcima, ali i okolnim mjestima i gradovima koji su u doticaju s Banjevcima. Zbirku završavam novom pjesmom ´Banjevci u srcu´, napisanom upravo za ovu zbirku te uglazbljenom kako bi se mogla i prigodno zapjevati“, kazao je autor u predgovoru.
U pogovoru je izv. prof. dr. sc. Ante Periša iz Zadra istaknuo: „Iako se čini da je ova zbirka o mjestu Banjevcima, ipak se iz gotovo svakog stiha vidi kako ipak nije. Ili bolje rečeno, i jest i nije. Banjevci u ovoj poeziji nisu mjesto koje možemo naći i obići smješteno geografski negdje po sredini Dalmacije i Primorske Hrvatske, blizu Vranskoga jezera. Odemo li u Banjevce danas, zateći ćemo možda tek ponešto izvanjski preostalo od onoga o čemu Adolf pjeva. Banjevci o kojima je riječ u ovoj poeziji leže puno dublje, na jednoj posve drukčijoj razini: u duši, u sjećanju, u iskustvu neposrednog odrastanja u kojemu je sve dio nas i mi dio svega, svaki kamen, golet, stablo, vjetar… Sve je to utkano u tijelo i duh autora. Vrijeme koje nepovratno prolazi sjetno odjekuje iz gotovo svakog stiha. Banjevci o kojima autor pjeva, kako su nekad postojali, danas ne postoje. Takozvani »objektivni« istraživač ne može ih naći. Iskustvo izravnog života sa zemljom i od zemlje, sa zrakom (vjetrom) i od zraka (daha), sa suncem i od sunca, s vodom i od vode, s vjekovnim elementima čovjekove egzistencije zrcali se u svakoj riječi ovdje sakupljenih stihova što izviru iz duše koja se osjeća otrgnuta od svojeg elementarnog životnog svijeta.
Misao našeg velikog teologa Ivana Goluba kako je čovjek napravljen doduše od zemlje, ali svaki od zemlje iz svoga rodnog kraja, ovdje se potvrđuje u svakom stihu. Adolf je načinjen od kamena i zemlje, od vode, sunca i bure svojega rodnog kraja. Autora vuče svaki kamen, drača, prašnjavi puti, vinogradi, trstika i glib…, sve ga vuče k sebi. I što je dalje od svojega izvorišta, i vremenski i prostorno, od onih rajskih dana djetinjstva i mjesta u kojem sve to još nekako bar kroz kamenja progovara, to ga jače i jače vuče k sebi. Ne da mu mira. U noćima dalekim i dugim, u iseljeničkim zimama on se sjeća tih bezbrižnih dana dok je bio zaštićen u svojemu svijetu gdje ni zima nije zima, ni noć nije noć.
U duši autora skrivaju se jedni drugi Banjevci koji su nestali skupa s njegovim odrastanjem i progonom iz raja djetinjstva, kad je došao dan odlaska. Otišli su mnogi likovi iz tih dana k Sv. Ivanu na počinak uz crkvu, u cimatorje gdje spavaju čekajući Posljednji dan. U pjesmama su sjećanja na prohujali svijet stopljena s vremenom posve drukčijeg životnog svijeta. Živjelo se u prirodi i s prirodom. Igralište je bilo sve: svako stablo, svaki kamen, štap, zemlja, prašina… Vrijeme bez televizija, bez ekrana, igraonica, mobitela, bez automobila, bez sata, vrijeme u kojem ne protječe vrijeme, nego nekako stoji upleteno u intenzivne dane gdje samo živiš stopljen sa svijetom gdje si siguran, zaštićen od svega, jedno s najdražim ljudima, s prirodom, životinjama… dio svega kao dijete, bezbrižno, malo, zaštićeno dijete. No, autor stalno osjeća kako je taj svijet otišao. Prolaznost i vremenitost provlače se kao skrivena nit kroz gotovo sve pjesme ove zbirke.
Još jedan važan element prožima mnoge ove pjesme: Povratak. I ta slika povratka oscilira između prostora i vremena. Koji put je tu prostorni povratak iz tuđega svijeta gdje autor sada živi. Ali nije samo to. Još puno više od toga u igri je, čak i u takvom geografskom povratku, još više je povratak u izgubljeni svijet, u vrijeme djetinjstva i izgubljenog raja, povratak u jedan drukčiji život, u vrijeme posvemašnje zaštićenosti ocem, majkom, rodbinom, društvom, djecom, prijateljima… zaštićenosti u kojemu opet ni studen, ni vjetar, ni kiša… nisu teški, kao što ni kamen nije tvrd, ni rad naporan, nego su skladno upleteni u taj svijet koji je živio prije izloženosti nemilosrdnom protoku vremena i životu punom briga gdje se osjeća nezaštićenim strancem. H
tio sam izdvojiti bar poneke snažnije stihove koji kao savršeni modeli upravo pokazuju ove elemente, ali previše ih je, pa prepuštam čitateljima da sami prepoznaju ovo što se ionako pokazuje prožimajući gotovo svaku misao ove zbirke: Prolaznost, vremenitost, sjeta i nada u povratak. Ali povratak u rodno mjesto ipak ne bi bio povratak u taj svijet o kojemu autor pjeva i koji prožima cijelu zbirku.
Pitanje je na koncu: Posvećuje li autor ovu zbirku Banjevcima ili svojim Banjevcima kakvi su ostali otisnuti duboko u njegovoj duši?
Čini se da on ipak živi puno više od ovih drugih Banjevaca, kojih nema u materijalnom, današnjem empirijskom svijetu, nego tek skriveno duboko u srcu negdašnjeg dječačića što je poput Odiseja prošao razna mora i opasnosti te bi se na koncu sada vratio u rodnu Itaku. Ali, hoće li ga itko više prepoznati? Ta, i on se promijenio, a i Itaka je možda bar malo drukčija. No, majka, kao jedan od najvažnijih, najčvršćih, kao najsigurniji stup života i ove poezije, svakako hoće. Ona ga željno čeka.
Taj svijet u duši nije fikcija, nije izmišljotina. On je najstvarniji mogući, to je upravo NAŠ svijet od kojega se živi, na čijoj podlozi život stoji, naš vlastiti osobni svijet koji smo proživjeli, iskusili, dotakli, omirisali, vidjeli, čuli… i kao najveće blago pohranili u najdublje dubine vlastite duše. Svijet koji je i vječni Bog pohranio s nama za vječno zajedništvo.“ „Neka je svima radosno iščitavanje moje nove zbrike pjesama, zahvalno posvećene Banjevcima, Banjevčankama i Banjevčanima te njihovim potomcima, tom dragom mjestu i dragim ljudima, s kojima sam bio i ostao – sin Banjevaca!“, zaključio je autor u pogovoru knjige.
Fenix-magazin/MMD
