Na jednom od onih dalmatinskih otoka gdje vrijeme ne teče kao drugdje, gdje kamen pamti više nego ijedan novinski arhiv, ispred male mjesne trgovine u Tkonu na otoku Pašmanu zatekla sam prizor koji me vratio u dane kada sam, kao mlada novinarka, lutala bespućima zadarske županije u potrazi za pričama koje život piše.
Piše: Marijana Dokoza
Često u pratnji kolega, vrsnih zadarskih fotografa Jadrana Palčoka (Narodni list) i Arifa Sitinice (Zadarski regional). Zajedno smo radili u novinama kojih danas više nema, ali koje su nekoć bile važne kronike svog vremena i donosile su priče o ljudima i događajima koji su oblikovali našu svakodnevicu. Kolege fotografi Palčok i Sitnica znali su svojim objektivima uhvatiti ono najvažnije, ne samo trenutak, već i emociju. Uhvatiti osjećaj na licu čovjeka, e to je dar koji rijetki imaju, a oni su ga imali.
Svojim fotografijama znali bi vjerno upotpuniti svaku priču ispričanu kroz sjećanja starijih ljudi, onih koji su najčešće nosili najdublje i najljepše priče. Priče koje su zapisane samo u srcima, i koje se pamte cijeli život.
Mogu li sisti?
Uzela sam što mi je trebalo u trgovini i krenula dalje, ali nešto u meni nije mi dalo mira, onaj stari poriv, znatiželja koju sam nosila u sebi otkad znam za sebe, ono nešto što sam voljela osjećati otkako sam krenula ovim svojim novinarskim putem.
Dvije starije žene sjedile su u hladu pred trgovinom, opuštene, kao da su ondje oduvijek. Vjerojatno su me doživjele tek kao još jedno prolazno lice u nizu turista koji šetaju njihovim otokom, sve dok nisam zastala. I vratila se.
– Mogu li sisti malo tu s vama?, upitala sam.
– Ko ti brani!, rekla je jedna od njih.
Doznala sam da se zove Cvita Ugrinić i da ima 80 godina. Bila je pričljivija od svoje prijateljice Marije Palaškov Peruške koja je u početku tek tu i tamo potvrđivala ono što joj je prijateljica govorila.
Rekla mi je da su cijeli život u Tkonu, mjestu koje se ne mjeri po zemlji nego po ljudima. Govorile smo o životu kakav je nekad bio i kakav je danas.
„Ja znam, a ti ne znaš ništa,“ kaže mi Cvita odmah na početku, ne kao prijekor, nego kao jednostavnu činjenicu.
„Kako je bilo? Bio je drugačiji život. Teži, ali lakši nego danas. Meni je starija kći najprije ujutro pošla ovce izrenati na pašu, a onda u školu…a sada to sve prije ne mobitelu, i ono na ruci na što pritišću, i ti s njima pričaš, a oni te ne slušaju i nikome ništa ne možeš reći, reče mi Cvita.
Riječi svoje prijateljice potvrđuje i Marija. Ona kaže, njezina starija kći bi “pošla koze pomusti prije nego bi pošla u srednju školu, a sada ovim mladima ne možeš ništa reć”.
Marija je cijeli život, kaže, radila “u kužini” (kuhinji).
I dok pričamo, Cvita mi je u svom stilu otkrila kako ne živi sama, ali živi sama.
„Zajedno smo, a nismo zajedno“, kaže i smije se. Sin, nevjesta, unuci…svi su tu, ali svatko zna svoj dio kuće.
„Nevista radi svoj posao, ja svoj. Znamo što treba. Dođe i kaže: Babo, treba kumpire očistit za ručak, … ovo i ono, i tako. Sve ide kad se dogovoriš, govori Cvita.
Mladost je bila sritnija u njezino vrime…
U njezino vrijeme, kaže Cvita, mladost nije imala ni plesa ni diska, samo kolo. – Svaku nedilju na večer igralo se kolo. To je bila kulešnja. A danom? Nije bilo ničega. Goštijone nije bilo, televizije nije bilo, čuvali smo ovce…, prisjeća se.
Pa što su mladi radili?, pitam je.
„Na večer bi bila doma. Pričalo se. Stari su pričali svoje priče, a mladi slušali.“ Zastane, osmjehne se i reče: „Za razliku od danas.“
Ulice ljeti nisu bile prazne. Sjedilo se, prelo, češljalo vunu. „Plelo se čarape, džemperi, svašta. Neko preja, neko češlja… Pričali bi, smijali se. To je bila zabava.“, prisjetila se Cvita, a naborano lice joj je poprimilo neki blag izraz koji vas natjera da se osjetite kao da ste u svom sigurnom domu.
Od polja do mora i natrag
Život u Tkonu nekada nije bio lagan, ali bio je pun radosti. – Najviše se živilo od poljoprivede, kaže Cvita. – Kopale se masline, sadili kumpiri, žito. Polje je bilo sve iskopano i izorano. Nije bilo traktora, nego motika, govori.
Muškarci su često išli na ribarenje, a neki i na „strance“, kaže za one koji su plovili brodovima po dalekim morima.
– Kasnije su stigli ribarski brodovi koje smo zvali plivarice. – Na plivarici je bilo 18 ljudi. Od trećeg do desetog miseca. Onda opet u polje, pripovjeda Cvita.
Kasnije, ’70-ih, došao je turizam. Cvitina obitelj je počela graditi kuću. – Najzadnja kuća našeg sela. Gradili smo je skupa, cila obitelj. Malo po malo. Onda je došla i tvornica. Mriješka, Lirija… Svi smo gori bili, smije se.
Ljubav, brak i gazda u kući
Upitam Cvitu o ljubavi. Nasmije se, ali ozbiljno odgovori. – Prije su ljudi više držali do braka. Danas bi svi demokraciju. A ne može u kući svaki biti gazda. Mala, mora se znati tko je gazda, reče mi.
U njezinoj kući red se znao. Prvo su gazdovali dida i baba, onda muž. Danas, ona sama jer joj je muž preminuo. I važna je, kaže, sloga s nevistom. – Ne miješamo se jedna drugoj. Svaka zna svoj dio. I to je ključ dobrih odnosa, smije se.
Ima i drugu nevjestu, i unuke. Devet ih je ukupno u kući. – Nismo zajedno, ali svi smo zajedno, ponavlja znakovito. Zapravo baba Cvita ima svoj kat kuće, a neviste svaka svoj, pa je svima mir u kući!
Pitam je jesu li ljudi otišli iz Tkona.
-I jesu, ali većina je ostala. Došla tvornica plivarica (plivaricom se lovila riba). Posla je bilo. Danas mladi idu u Zadar, neki u Split, ali se vraćaju liti. Tkon nikad ne ostaje sasvim pust, kaže.
A što bi poručila mladima?, pitam je.
-Više komunicirajte. Nemojte samo po mobitelu. Sjednite zajedno. Pričajte. Slušajte stare…
Cvita kaže da je zadovoljna što je ostala u Tkonu. – Moramo živit kako najbolje znamo. Život mi nije bilo lagan, ali bila sam sritna, kaže.
Život, reče, čuva pažljivo, bez puno drame, jer kaže, drama u životu oko ničeg nije bila, niti će biti dobra.
Danas, kada se sve vrti oko brzine, oko društvenih medija, klikova i površnih dojmova, priče kao što je priča babe Cvite, one priče koje dolaze iz dubine sjećanja, iz bora, iz pogleda i tišine… postaju dragocjenije nego ikad. One nas podsjećaju tko smo bili prije nego što smo požurili biti netko drugi.
Tog sam dana, u hladu pred trgovinom, bila doista sretna jer sam se vratila onome zbog čega sam i krenula ovim putem…, znatiželji, ljudima, stvarnim pričama. Sjetila sam se i svoje babe koja mi je rekla: Dok god budemo slušali one koji pamte, imat ćemo sebe.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
