(Matko Marušić: Mi Hrvati, Medicinska naklada, Zagreb, 2018.)
Matko Marušić književnik je djetinjstva i odrastanja, obitelji i roditeljstva, ljubavi i braka, hrvatstva i vjere. Vedrina, smijeh i potraga za dobrim u životu, trajno je nadahnuće njegova stvaralaštva. Njegove su knjige iskrene i lijepe u svojoj iskrenosti, doista lijepe u estetskom, moralnom i ljudskom smislu. Pustimo po strani to što je svaka od njih umjetnički ukoričena i otisnuta, usredotočimo se na umjetničku ljepotu njihova sadržaja, jezika i onoga što nama čine kao čitateljima – kada ih pročitate, sebe doživljavate kao bolju osobu jer u Marušićevim knjigama nema zla, pakosti, nemorala i ružnoće pa nema potrebe da osjećate bilo što loše. U poplavi trendy literature o trendy temama seksualija, pedofilije, genderizma – u vremenima kada takva literatura nalazi mjesto na popisima lektire – Marušićeve dobre knjige pravo su dobro su čitatelja.
Marušić je do sada objavio pet knjiga: Snijeg u Splitu, 1987.; Plaču li anđeli?, 1997.; Škola plivanja, 2005.; Medicina iznutra, 2006.; Živjeti u Župi Radobilji, 2007. S posljednjom smo se knjigom, šestom, susreli na prijelomu 2018. u 2019. – riječ je o knjizi Mi Hrvati. Knjiga je to koja tematski, sadržajno i stilski objedinjuje sve dosadašnje Marušićeve knjige, obgrljuje ih i čini s njima pomno satkanu cjelinu.
Knjiga ne započinje Sadržajem kako je uobičajeno, započinje Predgovorom, a potom slijedi Sadržaj kao popis važnih životnih tema. Takvo je ustrojstvo u Marušića jedino logično – Predgovor nosi ime Zvonimirova lađa i iz nje Marušić kreće u pripovijedanje kao onaj koji je poslije uzburkanog mora stigao na čvrsto tlo. Riječ je o Zvonimirovoj lađi iz Nazorove zbirke Hrvatski kraljevi (1912.). Marušić ju u Predgovoru komentira i donosi cijelu – Hrvatska koja je prignuta i slomljena, ali još je tu jer: »Nitko nas ne može pobijediti ako naša srca to ne daju… Ova je knjiga moja Zvonimirova lađa«.
Marušić, dakle, piše o sebi. Riječ je o autobiografiji koja nije kronološki pričvršćena za pripovjednu nit, nego tematski. Autor nam pripovijeda o svom životu smještajući uspomene iz različitih životnih razdoblja u njemu važne životne vrijednosti. »Netko može pomisliti da te pripovijesti nisu o svim Hrvatima, nego tek o autoru i njegovoj obitelji, rodbini i prijateljima. Ali nije tako. Povijesnu čežnju Hrvata za slobodom Nazor je opjevao slikom lađe koja je jest nasukana, ali nije potonula, a moje pripovijetke njegovu prispodobu steru na sudbine ljudi s kojima sam dijelio odsječak hrvatske povijesti koji sam živio«. Sada je i naslov knjige potpuno jasan. »Mi« kao »svi i ja« koji smo Hrvati; »Mi koji se nikada ne ćemo predati«; »Cijela ova knjiga svjedoči koliko je to istina, kako je do toga došlo i kako je to utjecalo na naše živote«.
Marušićeve su vrijednosti kroz koje gleda nas Hrvate ujedno naslovi poglavlja: Godine začađenog stakla, Naši ljudi,Vjera. Domoljublje, Kuća, Škola, Posao, Slobodno vrijeme, Ljubav, Umjetnost, Glazba, pjesma, pjevanje, Šport i šah, Nogomet, Demokracija, Predmeti smrti i zaborava. Naslovi su poglavlja značenjski prozirni, osim prvoga – Godine začađenog stakla. U tom se poglavlju govori o životu u Jugoslaviji i komunizmu, o ideološkoj čađi koja je zastirala istinu, zastirala ju u tolikoj mjeri da ni znanstvenom umu uvježbanom za otkrivanje istine nije bilo jednostavno do nje doprijeti. Otvoreno i jasno Marušić opisuje svoje iskustvo: »Publicirao sam komplicirane stvari u svjetskim znanstvenim časopisima, a nisam znao kako je pobijena hrvatska vojska, što je Križni put ili kako su umrli povjesničar Ivo Pilar, svećenik Juraj Gospodnetić i književnik Mile Budak… Ali osjećam, znam i sudim da razlika onoga što sam učio i onoga što se dogodilo nije ništa drugo doli pomračenje o podne. A njegov smrtni sjaj ne može se gledati već kroz začađeno staklo«.
Marušićevo spoznavanje istine teče pred čitateljevim očima od prve do posljednje stranice njegove knjige, do trena kada spozna laž: »Sve je bila laž! Svi su moji najmiliji knjiški likovi, od Pavla Korčagina do Nikoletina Bursača bili lažni!« Dolazi do trena kada shvati koliko je opasno javno reći da se u laži ne vjeruje i nastavi se svjesno u laži živjeti: »Jer moja su politička uvjerenja bila ne samo nešto što čovjek tada nije smio izražavati, nego je još morao glumiti da su odvratna ili barem da njima nije zadovoljan. A nije se to odnosilo na neki razgovor, neko društvo, večer ili događaj, temu, nego se odnosilo na cijeli život, iz minute u minutu, u školi, na ulici, u prijateljstvu, ljubavi, nogometu, šali. I svi smo to znali i svi smo glumili«.
Poglavlja su unutar sebe podijeljena na pripovijesti. Svako poglavlje započinje kraćim autorovim promišljanjem o toj temi – svako poglavlje ima kratki uvod. Ovdje Marušić kao književnik i umjetnik ne može pobjeći od Marušića sveučilišnog profesora i znanstvenika, a čini se da i ne želi – uvod, pripovijesti koje ga dokumentiraju i granaju, zaključak – ustrojstvo je svih poglavlja kao ustrojstvo kakva znanstvenoga rada. Naravno, ne tako grubo i shematski, nego pripovjedno zanimljivo, proživljeno, iskustveno, a zaključci su krilatice koje nas često iznenade, obraduju i izmame nam osmijeh.
Uvodi u poglavlja kraći su eseji koji nas doslovce uvode u pripovijesti koje slijede. Poglavlje o Ljubavi, primjerice, započinje uvodnom raspravom o duhovnom i tjelesnom u ljubavi, o braku – je li sloboda ili život na ularu? Sve nas ta tema zanima, ili smo zaljubljeni ili smo to bili, ili smo u sretnom braku ili nam se raspao, ili smo slobodni ili smo na lancu – na ularu, kaže Marušić. Rasprava završava nenadanim zaključkom koji će izazvati, ako ne smijeh, a ono osmijeh: »Žena me nije zaularila, ni govora! Ona i ne zna što je ular. A ono što nosim, grije me oko ušiju. To je dobro jer imam velike uši pa su osjetljive na hladnoću«. Slijede nadalje pripovijesti, osobne i vrlo intimne ispovijedi Marušićeve, o očinskoj, muževoj, momačkoj, djevojačkoj, muškoj, obiteljskoj, istospolnoj, sretnoj, nesretnoj ljubavi. A sve začinjeno humorom, prepleteno svjetonazorskom niti koja poštuje ženu, muškaraca i njihov odnos. Čak i pripovijest Seks nema ni riječi koja bi nas uputila na lascivno, puko tjelesno ili pornoponižavajuće.
Marušić svoj svjetonazor ne skriva i ne zamagljuje, knjiga je doista iskrena. Iskrenost, makar moralno veličana osobina kojoj ne treba uzmicati, dakako da može biti gruba, može biti i pogubna za one koji nisu na nju spremni. Osobito za one koji su isključivi i nisu spremni na iskrenost koja je različito mišljenje. Marušićeva iskrenost to nije. Opisujući npr. gay pride u Splitu 9. lipnja 2012. autor će kršćanski, lijevo liberalni komunistički i splitski originalni svjetonazor protumačiti kroz razgovor četiriju likova – samoga sebe i ozbiljnog Profesora koji upravo stiže na Rivu s mise; prijatelja Zorana koji je »nekad komunist, a danas pravi demokrat liberalnoga tipa, ali s crtom ozbiljne pribranosti koju nikako nemaju i ne mogu imati liberali, niti itko drugi, nego samo trenirani komunisti« i splitskog originalnog Pere »s netaknutom inteligencijom i nehajem kockarskoga gubitnika«.
Njihov razgovor pršti od humora i ironije gdje istospolna ljubav postaje vodviljski motiv makar je jasno da je Marušiću tu riječ o civilizacijskoj ugrozi. Ipak humor svoj toj ozbiljnosti daje lakoću: »Paradu su jučer ponovili u još gorem nerazumijevanju, pribjegavši policijskoj zaštiti, čak i zrakomlatu koji je cijeli dan besmisleno mlatio zrak nad gradom. Tek sam tada shvatio koliko mu je to primjereno ime… Sad su konzervativci znali da su poraženi i da više nikada ne će jurišom otjerati mrske uljeze, a liberali su, doduše kiselih lica, u lokalnim novinama lagali čak i to da je Split napokon postao europski, kao što je Pariz 1940. postao njemački«.
Mi Hrvati
Humor je u Marušića kadšto situacijski kao u pripovijesti o švercu hranom, osobito jajima, koji se odvijao između Slavonije i Splita (pripovijest Jaja), ali je češći onaj zaigrani, intelektualni i komentatorski: »Mrzim onu izreku da kuća nije tijesna gdje čeljad nije bijesna, jer ih upravo tijesna kuća neizbježno razbjesni«: »Crkva nikud ne žuri, stvarno imaju dobre živce, ja bih odjednom sve, i Sveti je otac blago proglasio pokojnog Alojzija Stepinca blaženim«; »Ne može se čovjek ljutiti na osobu koja svaki šport bezbolno pretvara u egzistencijalnu filozofiju, nogomet u znanost, a pobjedu u neki oblik poganske euharistije«.
Budući da je knjiga autobiografska, a autora poznajem, znam da mu je hrvatski jezik važan. Smatra ga dijelom našega hrvatskoga identiteta, dijelom svojega identiteta. I knjiga Mi Hrvati doista je napisana besprijekornim hrvatskim jezikom – besprijekornim kažem, iako jeziku u književnosti cilj nije da bude besprijekoran, nego da besprijekorno posluži umjetniku, jer je književniku riječ ono što je slikaru boja, glazbeniku nota. Usporedba je to iz školskih priručnika, trebali bismo ju znati. Ipak, prečesto se zaboravlja da je književnost umjetnost riječi – jezika – i da joj vrijednost leži i u jeziku. I jezikom se doista Marušić služi izvrsno.
»Počela je bitka za hrvatski jezik«, pripovijeda nam autor, »u koju sam se dragovoljno unovačio i nikada se više nisam razvojačio. Jer jezik nije samo majčin, materinski, nego je i duša, kutijica za misli, a možda i njihov izvor, zapis identiteta i identitet zapisa, poezija, ljubav, mudrost i znanost. Jezik je sve, iako ga svrstavaju samo u kulturu. A kad ti oduzmu kulturu, oduzmu ti sve. A toliko ipak nismo dali. Bitka se vodila bez prestanka i takoreći bez jenjavanja, a odlučena je trideset godina poslije mojega novačenja. Kao i sve bitke koje odlučuju, bitka se odvila na velikoj ravnici, u sjevernoj Hrvatskoj, a odlučili su ju dragovoljci u slavonskim rovovima. Bilo ih je dovoljno, ionako ih nikad nije bilo previše. Nakon pobjede za slobodu počelo je obnavljanje hrvatskoga jezika, ali lijevi su još držali kulturu i posao nije dovršen. Potom su došli na vlast i ukinuli obnovljeno, bez pitanja, objašnjenja, znanosti ili milosti. Sve mi se čini da ćemo se morati vratiti na 1967.«
Lijepo je čitati Marušića. Bogato. Upijate iz knjige hrvatski, a kao da to Marušiću nije dosta, nego vas još i poučava: »I da znaš da su ovdje Hrvate koji su parole nazivali krilaticama proglašavali ustašama… (Ne znam ima li i jedan jezik na svijetu koji je imao, i ima, zabranjene riječi.)« Pripovjedačev je jezik brižni, njegovani, hrvatski književni, a likovi govore svojim mjesnim govorom, a to je većinom po dalmatinsku –Marušić se spretno služi jezikom radi ocrtavanja svojih likova. Po govoru možemo likove smjestiti u prostor, doznati jesu li obrazovani i kamo pripadaju. Razlikuju se milicioneri i policajci, vojna lica i hrvatski vojnici. Jasno je tko je govorija i reka, kruva jio, a tko je govorio i rekao, kruha jeo.
Iako je knjiga Mi Hrvati zbirka pripovijesti s raznolikim i brojnim likovima, dva se lika jasnije ocrtavaju i izdvajaju od ostalih – dakako, osim Marušića pripovjedača – otac i mati. Brat, supruga, djeca – svi su oni tu, oko Marušića, u Marušića i u Marušiću, ali otac i mati stožerni su likovi. Oko njih plete se slika hrvatske konzervativne obitelji, tople, obitelji koja je gnijezdo iz kojega se polijeće i kojemu se vraća.
Osobito su nježno djeca u Marušića opisana. Ne samo njegova djeca, nego djeca kao bića koja treba štititi, kojih bol osjećate kao svoj, koje želite poštedjeti svake životne strahote i za koja je nezamislivo da umiru. Posebno je snažno to rečeno i zbog sažetosti snažnije, u pripovijesti Josip, gdje Josip umire kao dijete, ali Marušić se ne da: »Ali ja znam, Josip nije umro kao dijete, nego mnogo, mnogo poslije. To mi je rekao njegov brat, a moja mama je potvrdila. Imao je brčiće, sigurno, tek onda je umro. Djeca ne umiru«. Slično je i u Marušićevu suočavanju s partizanskim zločinima koji nisu štedjeli ni djecu i koje nije mogao pojmiti ni kao dijete, a ni kao odrastao čovjek.
Mati u Marušićevim knjigama
Za autora mati je osoba koja priprema hranu. Naravno, nije riječ o hrani kao takvoj, riječ je o ljubavi i sigurnosti koju primate kad vam mater prinosi tanjur vruće juhe koju je upravo i baš za vas skuvala. U svim Marušićevim knjigama mati je oko štednjaka, zabavljena hranom kojom liječi, tješi, ohrabruje. Mati koja je doma i uvijek na raspolaganju djeci i suprugu daje domu osobito toplu boju – bilo kad da dođete, bilo od kuda, bilo u kakvom raspoloženju, doma vas čeka mati i njezina kuhinja. Objeduje se za stolom u kuhinji, cijela obitelj, razgovara se, djecu se kori i hvali za objedom, sve se tu rješava uz hranu koju je mati donijela pred vas. Ipak, materi se uvik vraća, od matere se traži potvrda i odobravanje, a ona se uvijek brine da dite lipo ruča prije nego što se vrati u svijet di je hrana božesačuvaj.
Otac je »čovjek za kojega svijet nije znao da postoji, okrenuo se protiv cijeloga svijeta samo da Joško i ja završimo kakvu školu, nađemo posao, dokopamo se stana, oženimo se i ‘sidimo kod kuće i čuvamo svoju ženu i dicu’. Svu svoju životnu snagu uložio je u to da za taj projekt pribavi odgovarajući novac«. Slika je to brojnih naših otaca koji su potekli s kamena i svoju snagu uložili da sljedeći naraštaj, njihova dica, tvrdoću toga kamena ne osjete. Školovanje je izlaz iz teškoga života. Otac je marenda kruva, ulja i luka, ali, kaže Marušić: »Nikada nije rekao da nema novac za moj studij«. Otac nije samo izvor sadašnje i buduće egzistencije, otac je i izvor spoznaje. Tako nam autor pripovijeda o svojem odrastanju u godinama začađenoga stakla u kojima bi otac štitio obitelj hrvatskom šutnjom koja se može protumačiti i kao »povijesno hrvatsko rješenje golog preživljavanja«.
Naime, u brojnim se hrvatskim obiteljima o hrvatstvu nije govorilo jer je to nužno značilo kritiku socijalizma i Jugoslavije, a to je nužno bio put u sukob s vlasti, kažnjavanje i progon. Osobito se pomno pazilo što se pred djecom govori da ne bi djeca lanula na ulici i pred onima drugima. Oni drugi bili su komunisti. Kada bi ocu u žaru, žestini ili bijesu pravednika i promaknulo nešto hrvatsko i protukomunističko, djeci bi to bilo nerazumljivo (zbog začađenog stakla), a Marušić bi, zbog neznanja koje je stvarala komunistička laž, svojemu ocu pridjevao primitivizam i neobrazovanost. Poslije, kada su stvari sjele na svoje mjesto kao što dijelovi mozaika sjednu u unaprijed pripremljene orise i ugledamo cijelu sliku, Marušić je razbistrio tu svoju djetinju nejasnu uspomenu. Na tragu odnosa oca i sina, djeteta i brojnih djetetu neotkrivenih obiteljskih i životnih tajna i Marušićeva je rečenica: »Sve se o ljudima odluči onda kada oni i ne znaju da se o njima odlučuje«.
Ne, nije u Matka Marušića riječ o potrazi za identitetom, nego o potrazi za spoznajom zašto je identitet taj koji jest i zašto su trebale godine da se to jasno i sjajno pokaže.
S dopuštenjem prenijeto iz časopisa “Kolo”, 2, 2020.
Fenix-magazin/MD/ Sanda Ham
