Poznata hrvatska spisateljica Ines Hrain objavila je novi roman naslova “Bako – prvi slučaj Vladimira Sladovicha”.
Riječ je o iznimno zanimljivom kriminalističkom romanu u čijem je središtu radnje zločin koji se postupno rasvjetljava, a uzroci su društveni i psihološki.
Kako piše i u opisu romana, radnja je slojevita, kraj neočekivan.
U razgovoru za Fenix-magazin.de, autorica koju nazivaju hrvatskom Agathom Christie otkriva detalje o romanu, ali i svom književnom putu.
Razgovarala: Marijana Dokoza
FM: “Bako – prvi slučaj Vladimira Sladovicha” je Vaš najnoviji roman. O čemu je riječ?
Bako je moj najnoviji roman, osmi po redu i on je krimić. Krimić starinskog štiha u kojem detektiv Sladovich rješava slučajeve služeći se samo vlastitom pameću. On ne nosi oružje i ne sudjeluje u pucnjavama, iako često surađuje s policijom. Sladovich je godinama živio u Engleskoj i stekao svjetsku slavu kao privatni detektiv. A sada se vratio u Hrvatsku, jer mu je majka Hrvatica, grofica Sladovich. Glavni lik u romanu bogata je starica Izabela koju pokušavaju ubiti zbog njenog novca. Ona je vodila buran i ispunjen život, a sad završava u invalidskim kolicima i postaje meta pohlepnog ubojice. No, ubojica se rješava još jedne ključne osobe koja stoji na putu ostvarenju njegova plana. Sladovicheve neobične metode i asocijacije uspiju raskrinkati kriminalce brže i točnije nego što je to do tada pokušavala policija.
FM: Iako Vas ova tema dosta zaokuplja, ne pišete samo krimi romane?
Napisala sam tri krimića, to su Bako, Švedska grenčica, koju je HRT adaptirao u radio dramu, te satirični krimić Za Rusiju s ljubavlju koji je prepun elemenata crnog humora.Tu je još “ženska trilogija” koju neki uspoređuju s Ericom Jong: Najdeblja, Sjajni je bal i Kolagen. I na kraju, dva pustolovna romana za mlade, Pusti otok i Pusti otok 2. Najdeblju i Pusti otok preveli su i objavili Slovenci pa su romani i tamo bili hitovi i pretvorili se u Najdebelejšu i Samotni otok.
FM: Po zanimanju ste učiteljica i živite u Varaždinu?
Da, diplomirana sam učiteljica, rođena sam u Zagrebu, ali tamo sam provela samo tri dana, ja sam Varaždinka. Bavim se pisanjem romana i romani su moja najveća ljubav, međutim, pišem i priče i kolumne za razne časopise te dramske tekstove za djecu. Upravo je jedan takav tekst, u mojoj režiji, pobijedio na natjecanju dramskih grupa i plasirao se na viši nivo.
FM: Jeste li zadovoljni odjekom romana u Hrvatskoj?
Godinama dobivam tantijeme za romane, ne radi se o velikom novcu, ali svjedoči o tome da se romani puno posuđuju u knjižnicama. U Varaždinu sam najčitanija autorica. Ali dobivam pisma iz cijele Hrvatske, pohvale i narudžbe.
No tek s ovim zadnjim romanom krenula sam u ozbiljan medijski proboj pa se nadam da će dobar glas o meni odjeknuti i izvan granica Hrvatske.
Poznata sam i u Australiji gdje sam već imala promociju i prodala dosta knjiga, a najnovija promocija u Melbournu zakazana mi je u ožujku, putem interneta.
Upravo krećem i s promocijama po hrvatskim gradovima. U tisku je drugo, ponovljeno izdanje knjige Bako tako da čekam da taj elegantni uvez bude gotov.
FM: Zovu Vas hrvatskom Agathom Christie? Koliko zajedničkog imate sa britanskom spisateljicom kriminalističkih romana?
Imam dosta zajedničkog s njom, po mojoj prosudbi. Moj Sladovich je zapravo nezakoniti sin slavnog engleskog detektiva, u kojemu će poznavatelji Agathe Christie nazrijeti Poirotove gene.
Ponosna sam na to što me uspoređuju s njom. Ne trudim se pisati vrhunske umjetničke tekstove, ne razumijem se u poeziju, moje knjige služe za zabavu i opuštanje. Ali ipak čitatelji i kritičari govore kako su prepune duha i iznenađujućih mudrosti koje su utkane u svakodnevni život i ponašanje likova. Baš kao kod Agathe Christie. Ona i ja imamo još jednu zajedničku crtu, nismo velike govornice, ne znamo rječito povlačiti književne paralele i tumačiti djela ostalih autora, niti pričati mudrolije o vlastitim romanima. Mi smo, tako reći, fizičke radnice. Sjedni i piši. Ali kad počnem pisati, nemam više nikakvih zastoja, tad se magija odvija sama i ja mogu napisati što god poželim, a što nikad ne bih znala objasniti izgovorenim riječima. Zato imam pametne i elokventne promotore koji govore umjesto mene.
FM: Što mislite o izdavaštvu u Hrvatskoj? Što se čita i postoji li pad interesa za čitanje?
Da, u Hrvatskoj pada interes za čitanje jer nove generacije više ne čitaju ništa osim objava na internetu. Međutim, to u svijetu nije slučaj, papirnata knjiga je ponovno popularna i već u susjednim državama bivše Jugoslavije čitaju više od nas. Kad sam, primjerice, bila u Londonu, svaki treći putnik u vlaku pred sobom drži knjigu i čita.
O izdavaštvu u Hrvatskoj mislim svašta, ali ne bih se htjela u ovom trenutku zamjeriti nekome jer ću tražiti uskoro izdavača za novu knjigu. Problemi su obično s plaćanjem, kao i svugdje.
Makar se knjige ipak kupuju. Kupuju ih čitatelji, ali knjižnice su najveće tržište. Zanimljivu knjigu, krimić, hororac, ljubavni roman, kupit će svaka knjižnica, ako je autor na dobrom glasu. Pjesme i kratke priče prolaze jako slabo jer se gotovo i ne posuđuju.
FM: Pridaju li izdavači u Hrvatskoj više pozornosti i truda stranim autorima ili domaćim?
Više truda pridaju stranim autorima i to onima koji su već hit u svijetu. Izgleda da je recept postati hit negdje drugdje pa će tek onda domaći izdavači obratiti pažnju na tebe.
U mnogim drugim zemljama pisac dobiva plaću za vrijeme kad piše i ugovor unaprijed. To mi je konkretno ispričao jedan skandinavski izdavač, uz napomenu da takve privilegije mogu imati samo njihovi domaći pisci. A kod nas doma, domaći pisci su zadnja briga.
FM: Koliko Vam pisanje znači i pomaže u životu? Kakav je proces nastajanja Vaše knjige?
Posao u školi volim i osigurava mi sigurnu egzistenciju, vodim dramsku grupu, organiziram priredbe i slažem konferanse pa i škola ima koristi od mojeg stvaralaštva.
No pisanje je moja budućnost. I prošlost i sadašnjost. No do sad je to za mene bio hobi i svaka dodatna zarada od romana bila mi je dobrodošla. A kako sam već naglasila, sad sam se odlučila za jači proboj na književno tržište. Razlog tome je taj što više nemam obitelj za koju bih se morala brinuti. Moj muž je nažalost umro, prije osam mjeseci. Nakon prve boli i patnje ja sam se odlučila posvetiti punim plućima svojim romanima. Isto tako, sin je odrastao, sve može sam, ne moram se brinuti za njega, student je i živi svoj život. Iznenada sam se našla sama sa sobom i otvorio mi se jedan novi svijet. Iz toplog obiteljskog gnjezdašca bačena sam na otvoreno bespuće i mogu krenuti na koju god stranu poželim. Ako sam dovoljno spretna u preživljavanju.
Svaka moja knjiga nastane od neke sitne idejice, spazim nešto na ulici, u šoping centru, pročitam nešto, ili mi padne napamet neka misao u noćima u kojima ne mogu spavati. Oko toga tad ispletem cijelu priču i složim je u glavi. Dalje je onda samo treba zapisati.
FM: Jeste li razmišljali o izlasku na strano tržište i koje?
To mi je primarno razmišljanje posljednjih mjeseci. Čekam neke odgovore iz Amerike, pokušat ću s europskim tržištem, australskim, gdje god budu imali sluha za mene i gdje uspijem pronaći kakvu vezu. Jer ako pišeš izdavačima i agentima “na suho”, uglavnom ne dobiješ nikakav odgovor jer tvoje pismo nitko ne pročita. I Australije sam se dokopala preko jedne uvažene zagrebačke književnice koja me je preporučila književniku hrvatskog porijekla, iz Melbournea,. I sad smo taj gospodin i ja veliki prijatelji, on je zadivljen mojim knjigama i ja njegovim, pa si međusobno pomažemo.
Možda ovaj intervju na vašem portalu zainteresira nekog izdavača iz Njemačke.
Fenix-magazin/MD
