U organizaciji „Foruma hrvatskih integracija“ u Zagrebu je održana Tribina o institucionalnom odnosu Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu i Hrvatima izvan RH. Tribina je održana u crkvi „Sveta Mati Slobode“ nakon mise za poginule branitelje. Na tribini su govorili don Damir Stojić, prof. dr. sc. Josip Jurčević, mr. sc. Antun Babić, prof. Tuga Tarle te posebni gosti koji su došli živjeti u Hrvatsku iz inozemstva – novinar i fotograf Paul Prescott, i mladi Australac Michael Cvitkovich. Teme o kojima se govorilo na tribini su bile – Odnos institucija prema iseljeništvu i Hrvatima izvan Hrvatske, osobna iskustva iseljenika i povratnika, U Hrvatskoj se može izvrsno živjeti – zašto ostajem u Hrvatskoj?,
Profesor Josip Jurčević je u kratkom izlaganju nastojao razbiti stereotip koji vlada o hrvatskom iseljeništvu u domovini, a to je: hrvatsko iseljeništvo je ekstremno i nasilno, kao i poslovno neuspješno. Jurčević je ustanovio da su oba stereotipa velika laž i da imaju duboke korijene u neprijateljskom odnosu koji je imao komunistički jugoslavenski režim prema Hrvatima izvan Hrvatske. Prvi stereotip je koliko-toliko razbijen 90-ih, a drugi još postoji i ima korijen u strahu vladajućih postkomunističkih struktura prema većem i snažnijem uplivu Hrvata izvan Hrvatske u gospodarske tokove u domovini. Tvrdi da je razdor među Hrvatima bio osobit način kontrole sustava još od 1945., a danas još posebno se nastoji ‘progurati’ kroz odnos prema Hrvatima u BiH na jedan način, a prema Hrvatima u zapadnim zemljama na drugi način. Zaključuje da sve velike iseljeničke zemlje imaju vrlo jaka integracijska ministarstva iseljeništva koja upućuju dijasporu prema domovini u gospodarskom, kulturološkom, obrazovnom i svakom drugom pogledu.
Don Damir Stojić, svećenik salezijanac rođen u Kanadi od roditelja Hrvata vrlo je emotivno govorio o ljubavi koju Hrvati izvan domovini imaju prema matici zemlji, dapače oni je zbog svoje tragedije i odlaska idealiziraju. Tako on tvrdi da je njegov odgoj bio prožet ljubavlju, idealiziranjem i čežnjom za Hrvatskom i to smatra velikim potencijalom dijaspore. Biblijski gledano, ‘dijaspora’ je grčka riječ koju Pismo koristi kada želi naglasiti odvajanje duše od tijela (smrt), kao u primjeru uskrsnuća umrlog Lazara, a u narodonosnom hrvatskom smislu to je vrsta smrti za narod koja posljednjih tri godine poprima i egzistencijalne karakteristike.
Antun Babić je kazao kako Forum hrvatskih integracija nije vezan za bilo kakvu političku ili ideološku opciju te istaknuo kako je ideja za organiziranje ove tribine došla je sasvim spontano. Nekoliko slobodnih građana i pojedinaca prepoznalo je da je nakon izbora Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Republike Hrvatske došao novi, ali i odlučujuči trenutak, kad se svi mi pojedinačno, ali i organizirano, moramo puno otvorenije i izravnije uključiti da joj pomognemo u teškom poslu koji je pred njom i hrvatskom državom.
– Nova hrvatska predsjednica na neki je način i sama bila dio zajednice izvandomovinskih Hrvata. Osobno mislim da bez velikog iskustva i novog tj. proširenog znanja koje je stekla živeći i radeći u razvijenim demokratskim zemljama gospođa Kolinda Grabar-Kitarović vjerojatno bi imala puno manje šanse pobijediti na predsjedničkim izborima, kazao je Babić te istaknuo kako je krajnje vrijeme da se mi hrvatski građani kao pojedinci, ili organizirano, pokrenemo i počmemo svim zakonskim i legitimnim sredstvima provoditi kontrolu i nadziranje svih društvenih procesa u Hrvatskoj koji odlučuju o životu svih nas pojedinačno i životu hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske zajedno. Kad koristim termin javnu kontrolu onda pod tim podrazumijevam građanski aktivizam hrvatskih domoljuba koji je, osim “Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta” i udruge “U ime obitelji”, koja je u zadnje vrijeme napravila velike stvari, za razliku od nehrvatskih udruga, u ovom trenutku još u povojima.
– U taj aktivizam trebaju se uključiti svi hrvatski domoljubi, posebno oni mlađi, ali i stariji, kojima je stalo ne samo da se samostalna hrvatska država razvije u djelotvorno demokratsko i prosepritetno društvo, nego i da Hrvatsku obranimo od svih onih sila i silnica koji žele na svaki način uništiti ovu našu u Domovinskom ratu krvavo plaćenu slobodu i državnu samostalnost, kazao je Babić čije izlaganje prenosimo u cjelosti.
– Drage Hrvatice i Hrvati, nažalost pokazalo se kako nije dovoljno samo izići na izbore, i to u sve manjem i manjem postotku, svake četiri ili pet godina, i onda nakon izbora sve u ovoj zemlji prepustiti političarima i državnoj birokraciji koji u svojem društvenom radu nisu motivirani općim dobrom nego, nažalost, čast iznimkama, isključivo vlastitim interesom. Moramo konačno shvatiti da ne živimo u komunističkoj Jugoslaviji nego u slobodnoj Hrvatskoj. Nemojmo se bojati. Hrvatska ne pripada samo političarima, makar se neki od njih ponašaju kao da su Hrvatsku uknjižili na sebe 1/1.
Dakle, po uzoru na one građanske inicijative koje dobivaju novac iz svijeta, ali i od sadašnje Vlade, da, nažalost, rade na rušenju ne samo hrvatske države nego i na uništavanju svih naših hrvatskih tradicionalnih u kulturnih i vjerskih vrednota i tradicija, moramo se i mi domoljubi organizirati izvan političkih stranaka i počet se brinuti za našu budućnost i opstanak Hrvatske.
Drage Hrvatice i Hrvati, ovo nije ni politička, a nije ni znanstvena tribina. Ovo je jednostavno razgovor s narodom. Nažalost, politika se svaki dan bavi našim životima i o njima odlučuje, pa ću i ja poslati neke političke poruke. No, posebno želim naglasiti kako se mi nemamo namjeru pretvoriti u neku novu političku stranku ili natjecati za bilo koje političke političke dužnosti. Naše natjecanje će biti usmjereno samo na to kako pomoći da se Hrvatska izvuče iz današnje teške društvene, gospodarske, duhovne i moralne krize.
A sada želim u vrlo kratkim crtama prijeći na teme zbog kojih smo se danas ovdje i okupili u tako velikom broju.
Prva tema je institucionalni odnos Republike Hrvatske, od 1990. godine, do danas, prema Hrvatima koji žive izvan Hrvatske, kojih, prema nekim procjenama ima četiri milijuna. Druga, a trenutno možda i najvažnija tema je masovno iseljevanje iz Hrvatske.
Ta je tema najuže povezana s prvom temom, što ću pojasniti u nastavku mojeg izlaganja.
Što se tiče institucionalnog odnosa Republike Hrvatske i svih njezinih vlada od 1990. do danas malo tko može biti zadovoljan s kvalitetom i djelotvornošću tog odnosa. U Izvješću o stanju hrvatske države i nacije u 1996. godini u Hrvatskom saboru 22. siječnja 1997. godine prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman rekao je “kako je povratak Hrvata iz iseljeništva trajni nacionalni interes Republike Hrvatske”.
Toj izjavi predsjednika Tuđmana treba dodati i činjenicu da je hrvatsko iseljeništvo odigralo veliku ulogu u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju hrvatske države. Da nije bilo ključne financijske potpore iseljeništva HDZ-u na prvim izborima u travnju i svibnju 1990. godine vjerojatno danas ne bi imali slobodnu hrvatsku državu, jer u to vrijeme nitko od drugih političara nije imao hrabrost, koju je imao predsjednik Tuđman, da se odupre velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.
Predsjednik Tuđman je ne samo mislio nego i uistinu želio da hrvatsko iseljeništvo postane najvažniji strateški partner Republike Hrvatske. U takovo razmišljanje predsjednika Tuđmana osobno sam se osvjedočio u mojim brojnim razgovorima s njim.
Nažalost ta želja predsjednika Tuđmana o obostrano korisnim odnosima između Hrvatske i Hrvata u svijetu nije ostvarena i danas je Hrvatska zbog toga daleko siromašnija zemlja nego što bi bila da su hrvatske vlade imale pozitivan i dobro osmišljen dugoročni program i pozitivan institucionalan odnos prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske.
Danas se možemo i moramo ponovno upitati: zašto je sve otišlo u krivom i pogrešnom smjeru? Kako to da niti jedna dosadašnja vlada u samostalnoj hrvatskoj državi od 1991. godine da do danas nije znala u daleko većoj mjeri iskoristiti neprocjenjivi ljudski, demografski i financijski kapital koji i danas postoji u hrvatskom iseljeništvu.
Odgovor na to pitanje je istovremeno jednostavan i složen. Jednostavan je zato što znamo da su komunisti i Jugoslaveni od 1945. godine do danas kroz medije sustavno stvarali lažnu sliku o hrvatskoj emigraciji tj. hrvatskom iseljeništvu. Cijelo to vrijeme stvarana je slika kako su u iseljeništvo otišli neobrazovani ljudi koji su postali kriminalci, ubojice a posebno je naglašavano kako su ti ljudi navodnim prihvaćanjem ustaške ideologije postali neprijatelji države tj. komunističke Jugoslavije.
Desetljećima sustavno pranje mozga ostavilo u hrvatskoj javnosti duboki trag u stvaranju negativne perpcepcije o hrvatskom iseljeništvu. Znamo također da su se udbaši i hrvatski komunisti uplašili 1990. i 1991. godine da će se iz emigracije vratiti tzv. ustaše, koji će preuzeti vlast i poubijati hrvatske komuniste koji su služili Titu i Jugoslaviji i koji su masovno proganjali i ubijali hrvatske domoljube od 1945. do 1990. godine.
Također znamo da su se komunistički tehnomenadžeri u Hrvatskoj uplašili dolaska sposobnih, domoljubnih i moralnih hrvatskih poduzetnika iz iseljeništva koji bi onda, kako su ti tehnomenadžeri rezonirali, preuzeli upravljanje nad hrvatskim gospodarstvom. Sada najbolje vidimo kolika je tragedija i šteta što se to nije dogodilo.
Naravno, posebno veliki strah od velikog povratka Hrvata iz svijeta imale su neokomunističke i neojugoslavenske stranke kao SDP i HNS, da spomenem samo one najvažnije, koje su znale, na temelju glasovanja Hrvata u iseljeništvu, da bi došlo do velikog osnaženja domoljubnog glasačkog tijela u Hrvatskoj i da nam se tada ne bi dogodilo da u samostalnoj hrvatskoj državi tri puta za predsjednika Republike Hrvatske izaberemo osobe kao što su Mesić i Josipović, koje su otvoreno radili protiv interesa hrvatskog naroda i za interes drugih država.
Iz tih razloga sve su vlasti poduzimale korake da u Hrvatskoj ne zaživi pozitivan, prijateljski i učinkovit partnerski odnos prema hrvatskom iseljeništvu. Od 1991. do 1999. tri puta je stvarano i ukidano Ministarstvo za iseljeništvo. Očigledno su u tom pogledu udbaši oko Tuđmana bili jači i od prvog hrvatskog predsjednika. Još je veća tragedija nastala nakon dolaska lijeve koalicije na vlast 2000. godine, kad je briga za odnose s četiri milijuna Hrvata u svijetu svedena na jedan mali odjel u Ministarstvu vanjskih poslova, u kojem je, bez ikakve ovlasti, radilo nekoliko politički nepodobnih i odbačenih ljudi.
Usprkos individualnim naporima djelatnika i postojanju današnjeg Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, koji radi onoliko koliko može u okvirima svojih ovlasti, ništa se u tom pogledu nije substativno promijenilo do današnjeg dana. Kao i one prijašnje Vlade, ni današnja Vlada Republike Hrvatske jednostavno nema ni kratkoročne, niti srednjoročne a kamoli dugoročne sveobuhvatne strategije kako, prema uzoru na uspješne svjetske trendove, najdjelotvornije iskoristi rudnik znanja, iskustva i financijskih potencijala te demografskog i gospodarskog oporavka koji postoji u izvandomovinskoj Hrvatskoj.
Možda će i ovdje biti ljudi koji će reći, ma što taj Babić govori, na čemu on temelji te svoje tvrdnje kako bi Hrvatska danas možda bila bogatija i sređenija država da je vođena drugačija politika prema Hrvatima izvan domovine?
Nemam ovdje vremena ulaziti u dužu elaboraciju kojom mogu dokazati sve moje tvrdnje. No, možda će barem malo pomoći podatak da oko 30 zemalja u svijetu, koje imalu veliku dijasporu, imaju Ministarstva za iseljeništvo koja imaju velike ovlasti. Spomenut ću samo one najvažnije: Kinu, Indiju, Izrael, Poljsku, Meksiku, Italija itd. Zar je moguće da jedna Kina koja već ima milijardu i pol stanovnika treba jako Ministarstvo za iseljeništvo, ili pak jedna Indija koja ima preko milijardu stanovnika?
Postavlja se pitanje, pa zašto Kini kao najmnogoljdnijoj zemlji na svijetu treba njezino iseljeništvo? No, da li mi možete vjerovali ako Vam kažem, a pet godina sam bio zamjenik veleposlanika Republike Hrvatske u Kini i tamo poroučavao državni odnos Kine prema njezinim iseljenicima, da su upravo kineski iseljenici najviše doprinijeli u gospodarskom razvoju Kine koja je danas druga najveća gospodarska sila u svijetu, a za koju godinu bit će i prva.
Dakle, Kina ima milijardu i pol stanovnika, a izvan Kine živi oko pedeset milijuna Kineza. To znači da izvan Kine živi manje od pet posto Kineza i ta država ima potrebu da već trideset godina ima snažno Ministarstvo iseljeništva. Kada je Kina, koja je tada bila na gospodarskoj razini današnje Sjeverne Koreje, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ponudila partnerski odnos kineskom iseljeništvu, Kina je donijela odluku da niti jedan kineski iseljenik poduzetnik ne smije u prvih deset godina otići nezadovoljan iz Kine. Jednostavno kineska je Vlada odlučila da iz Kine ne smije u svijet otići negativna slika o poslovanju u Kini.
Nažalost, s druge strane, znamo s kakvom su gorčinom iz Hrvatske odlazili hrvatski poduzetnici iz iseljeništva koji su od stvaranja hrvatske države do danas bezuspješno pokušavali ulagati u hrvatsko gospodarstvo.
Hrvatska ima nešto više od četiri milijuna stanovnika, a u svijetu živi još četiri milijuna vrlo moćnih, utjecajnih i financijski dobro stojećih hrvatskih iseljenika. No, jedna mala i siromašna Hrvatska nema Ministarstvo povratka i useljeništva, koje bi trebalo imati jednaku moć i jednake ovlasti kao Ministarstvo vanjskih poslova ili Ministarstvo unutarnjih poslova.
Tu jednostavno nešto ne štima. Da li znate da Armenija, koja ima oko tri milijuna stanovnika i dva milijuna iseljenika ima Ministarstvo iseljeništva koje vodi potpredsjednik Vlade? Dakle, Armenci daju najveću moguću pozornost pozitivnom i kvalitetnom odnosu tj. partnerstvu s njihovim iseljeništvom, što se pozitivno odražava na gospodarski rast Armenije.
Nažalost u Hrvatskoj je vladala sabotaža svih inicijativa koje su imale za cilj osnažiti odnose između Hrvatske i Hrvata diljem svijeta.
Kad smo vrijeme Matešine vlade 1997. godine dobili Ministarstvo povratka i useljeništva kao pomoćnik ministra napravio sam program za povratak trideset tisuća hrvatskih obitelji iz svijeta, koje bi po skromnoj procjeni u Hrvatsku donijele najmanje deset milijardi gotovog novca u tadašnjim njemačkim markama. Nakon što je o tom mojem programu ministar Petrović razgovarao s drugim članovima Vlade rekao mi je da taj plan zaboravim i da ga nikada više ne spominjem.
Zamislite koliko bi Hrvatska danas bila bogatija da je postala zemlja u koju se hrvatski iseljenici vraćaju, a ne zemlja novog velikog iseljavanja i da su hrvatski građevinari zbog hrvatskih povratnika ali i drugih dobro stojećih useljenika iz zapado – europskih država svake godine gradili po desetak tisuća novih kuća i stanova za njihove potrebe?
Nažalost u zadnjih desetak godina Hrvatska je ponovno postala zemlja iseljavanja. Za jedan narod i jednu državu nema veće opasnosti od demografskog nestanka, a on ozbiljno prijeti Hrvatskoj. U našem susjedstvu Kosovo je najbolji primjer što se događa kad postanete manjina na svojem teritoriju. Hrvatska danas ima epidemiju iseljevanja, posebno mladih ljudi. Nitko ne zna točno koliko je Hrvatica i Hrvata otišlo iz Hrvatske u zadnjih nekoliko godina. Prema nekim medijskim izvješćima samo u Njemačku u zadnje vrijeme se iselilo 25 tisuća hrvatskih državljana. Kako na to reagiraju i kako su reagirale najodgovornije državne političke institucije kao što su Sabor, Vlada i dosadašnji Predsjednik Republike? Ponašali su se i ponašaju se kao da se ništa ne događa, a Hrvatska propada pred njihovim očima.
Predsjednik države i premijer već su davno trebali sazvati sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost i ozbiljno raspraviti o tom temi. Naime, za jednu malobrojčanu zemlju kao što je Hrvatska masovno isljevanje nije samo veliki gospodarski i demografski problem, nego i prvorazredno obrambeno i sigurnosno pitanje. Živimo u vrlo opasnom svijetu. Nitko ne zna hoće li već sutra početi novi globalni rat između velikih sila, koji može opasno ugroziti opstanak samostalne hrvatske države. Naši susjedi nisu niti u snu odsutali od stvaranja Velike Srbije.
Niti jedan problem nije moguće riješiti ako nema ljudi, a posebno mladih i obrazovanih ljudi. S druge strane, nema tog problema koji nije moguće riješiti ako imate populacijski rast koji rezultira u gospodarskom rastu i poboljšanju života stanovnika. Hrvatska mora naći načina kako zaustaviti novo pogubeljno iseljavanje svojeg stanovništva u svijet, iz kojeg nema povratka s današnjom politikom u Hrvatskoj.
Pozivam ovdje sve nazočne koji se bave bilo kojim oblikom društvenog rada da se što prije uključe, svatko na svoj način, na stvaranje uzbune i vršenja pritiska na one koji vode državu da u najkraćem roku poduzmu ozbiljne mjere za zaustavljanje masovnog iseljavanja iz Hrvatske. No, mladi će ljudi ostati u Hrvatskoj Hrvatskoj samo ako vide da u njoj mogu pristojno živjeti i ostvariti svoje realne ambicije.
Na početku sam rekao kako su institucionalni odnos Hrvatske prema iseljeništvu i masovno iseljavanje usko povezani. Što prije kao država i društvo promijenimo sadašnji negativan tj. gotovo neprijateljski odnos prema Hrvatima u svijetu i omogućimo im da s Hrvatskom imaju partnerski odnos, Hrvatska će se prije izvući iz sadašnjeg teškog gospodarskog stanja.
U najpopularnijem sportu na svijetu, nogometu, Hrvatska se nalazi među prvih deset najboljih deset država u svijetu. U hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji igra veliki broj igrača koji su rođeni izvan Hrvatske, pa i trener je rođen u Njemačkoj. Hrvatska može imati i reprezentaciju poslovnih ljudi, menadžera, znanstvenika i prosvjetnih radnika rođenih izvan Hrvatske. Zajedno s neosporno domoljubnim, sposobnim i poštenim mladim stručnjacima u Hrvatskoj te bi reprezentacije mogle brzo dovesti Hrvatsku među deset najrazvijenijih I za život najboljih zemalja u svijetu.
Hrvatice i Hrvati u zaključku želim posebno naglasiti da lažnim i iskrivljenim prikazivanjem života u drugim zemljama glavni hrvatski mediji provode sustavno poticanje mladih ljudi na iseljavanje. Razlog je očit. Što više Hrvata ode iz Hrvatske to će se više drugih, koji znaju cijenosti vrijednosti koja Hrvatska ima, moći useliti u Hrvatsku i s vremenom Hrvati će u Hrvatskoj postati manjina.
Nadam se da će ovaj razgovor s narodom probuditi u svima nama spoznaju da smo svi odgovorni za opstanak hrvatske države i bolju budućnost naše djece i unuka.
Hvala Vam na pozornosti i neka nam vječno živi naša Hrvatska.
