Svatko tko jednom krene Putem Sv. Jakova, hodočasničkom rutom poznatijom kao “El Camino de Santiago”, ima svoj razlog. Dok jedni žele ugasiti nemir u sebi i pronaći mir, drugi su dali zavjet, neki na put krenu iz čiste radoznalosti, a ima i onih kojima je život nametnuo težak križ, toliko težak da im se čini kako će on postati lakši tek kad dođu pred grob svetog apostola Jakova u Santiago de Compostelu u španjolskoj Galiciji. I bude tako. I ma koliko im teško bilo na putu dugom gotovo 800 kilometara, kojom kod rutom krenuli, nikad do kraja puta neće doći razočarani.
Razgovarala: Marijana Dokoza
Antonio Zdrilić (36) iz Zadra je na Put Sv. Jakova krenuo u čast svom pokojnom sinu, ali i kako bi pronašao duševni mir i pomirenje s onim što se dogodilo, te samim sobom.
– Za Put Sv. Jakova znam preko desetak godina, u to vrijeme u Hrvatskoj se još nije toliko znalo za put. U početku me nije baš zanimalo i nisam imao neku namjeru ići na Put Sv. Jakova. S vremenom su se okolnosti promijenile i na put me navela obiteljska tragedija. Ja i supruga smo izgubili sina od dvije i pol godine. Nakon tragedije se nikako nisam mogao pomiriti s tim, kao ni posvetiti dovoljno vremena sebi za žalovanje radi posla, svakodnevnih obaveza itd. Ovo hodočašće je bilo u čast našem pokojnom sinu, a ujedno i meni traženje duševnog mira i pomirenja, otkriva Antonio Zdrilić kojeg prijatelji zovu Ante.
Antonio se bavi uvozom i prodajom sustava za grijanje. Budući je sam svoj šef uspio je organizirati dovoljno slobodnog vremena kako bi pošao na Put sv. Jakova.
Put se sastoji od čitave mreže hodočasničkih puteva koji se protežu diljem Europe i na kraju se spajaju i idu prema grobu svetog apostola Jakova, odnosno na španjolskom “Santiago”. Stoga je trebalo odabrati rutu.
– Krenuo sam od organiziranja dovoljne količine slobodnog vremena jer to je preduvjet da bi mogli hodočastiti u miru. Za početak mi je bilo najteže odabrati rutu puta obzirom da ima više ruta, ali sve se rute u pravilu završavaju u gradu Santiago de Compostela gdje se čuvaju moći Sv. Jakova. Za početak sam odabrao francusku rutu koja počinje u malom gradiću Sant Jean Pied de Port gdje je i hodočasnički ured i gdje se prijavite na hodočašće i dobijete hodočasničku putovnicu( credencial). Hodočasnika putovnica je dokument u koji skupljate pečate kako bi dokazali da ste prošli ili cijeli ili određeni dio puta. Francuska ruta je najposjećenija ruta kao i najbolje označena i na kojoj ima jako puno prenoćišta i manje više je sve prilagođeno hodočasnicima.Nakon odabira rute mogao sam organizirati let i prijevoz kao i krenuti u akciju nabavljanja potrebnih stvari za put, kaže Antonio.
Antonio se za put pripremao oko dva mjeseca. Svakodnevno je šetao, nekad i više od 10 kilometara dnevno. Nije sportaš pa nije imao iskustva, ali je želio biti siguran kako će uspjeti do svog cilja na putu dugom više od 800 kilometara.
– Paralelno s treningom sam nabavljao i opremu za put poput torbe, ponča za kišu, tenisica za planinarenje itd. Od medicinskih proizvoda sam nosio Voltaren gel za noge, flastere za žuljeve i tablete za bolove kojih hvala Bogu nije bilo, govori Antonio.
Na Put Svetog Jakova je, kaže, krenuo sam jer je želio biti sam u svom traženju mira.
– Na putu u pravilu nikad nisi sam jer uvijek ima netko ispred ili iza tebe. Većina ljudi na putu su jako otvoreni i komunikativni kao i domaćini po selima i gradovima, govori.
Tijekom puta koji je trajao oko mjesec dana, najteže mu je bilo to što je bio odvojen od supruge koja je nosila isti težak križ kao i on, odnosno smrt sina.
Tuga, bijes, gorčina, ljutnja…
– Osjećaji na putu su jako intenzivni i svaki dan se razlikuju. U početku puta sam najviše osjećao tugu, gorčinu, ljutnju pa čak i bijes zbog svega što se dogodilo, ali kako su dani odmicali ti osjećaji su polako nestajali, a pojavili su se neki novi. Više puta sam se osjećao tako sretno i ispunjeno da još uvijek ne mogu pojmiti, a osim toga ponekad sam se osjećao tako smireno da sam otkrio potpuno novu razinu smirenosti i unutarnjeg mira, otkriva Antonio.
Antonio je krenuo rutom koja nije previše zahtjevna, osim nekoliko uspona na više od 1.200 metara nadmorske visine.
– Put je bio jako dobro označen kao i prohodan. Na nekim dijelovima puta prolazio sam doslovno kozjim stazama, ali fantastični pejzaži i pogledi s planine su presavršeni za opisivanje. Spavao sam po prenoćištima za hodočasnike (Albergue) kojih ima u skoro svakom mjestu na putu. Neka od njih su bila na bazi donacija( crkvena) dok su druga bila ili općinska ili privatna. Hranio sam se većinom po restoranima i kafićima koja imaju hodočasnike menije a ponekad i u trgovini. Hodočasnički meniji uključuju predjelo, glavno jelo i desert kao i bocu vode ili vina. U svakom slučaju dnevno sam u prosjeku prolazio između 25-35 km, osim jednog dana gdje sam silom prilika prošao 42 km. Preporučene dnevne dionice između gradova su u prosjeku 20ak km. Ja sam izbjegavao veće gradove za spavanje jer bude prevelika gužva u prenoćištu, osim toga kako bi kretao dosta rano već oko 12, 13 h bi bio na lokaciji pa sam odlučio nakon što sam vidio da mogu šetati malo duže dionice, kaže Antonio.
Otkriva kako je upoznao ljude iz preko 20 različitih nacionalnosti kao i iz različitih vjera.
– Na mene je najjači dojam ostavio Marcel iz Nizozemske koji je u trenu kad smo se upoznali bio na putu već tri mjeseca jer je krenuo pješice iz Amsterdama kao i gospodin koji je prohodao put bez jedne noge na štakama. Upoznao sam i jednu djevojku koja boluje od raka i ne smije na sunce, unatoč tome je prohodala put. Upoznao sam mnogo ljudi s kojima bi se našao u društvu u prenoćištu i razglabao o svemu. Jedan od upečatljivih dana je bio kad sam upoznao hodočasnike iz Sinja s kojima sam prohodao par dana. Ne mogu opisati kako sam bio sretan kad sam progovorio s nekim na putu hrvatskim jezikom, kaže Antonio.
Antonio kaže kako mu odustajanje nikad nije bila opcija.
Čekao sam autobus u koji nikad nisam ušao
– U jednom trenutku iskušenja sam sjedio na autobusnoj stanici i čekao autobus u koji se nikad nisam ukrcao, bilo mi je žao pošto sam već u tom trenutku prešao preko 400 km da se prevezem autobusom do sljedećeg grada. Nekako sam izgurao tih 7 km, to je bilo negdje na trećini puta, a poslije toga nisam imao nikakva iskušenja za odustajanje. Imao sam dva dana pauze zbog otekline na gležnju i viroze. Put je sveukupno trajao točno mjesec dana, letio sam iz Zagreba 29.07. a vratio se i Zadar 29.08.. Hodati sam počeo 31.07. u Sant Jean Pied de Port a završio 27.08. u Santiago de Compostela. Hodao sam točno 26 dana uz dva dana odmora. Kako sam se bližio kraju sve mi je više bilo žao što polako završavam, otkriva Antonio Zdrilić.
Za certifikat je potrebno prehodati zadnjih 100 km puta i skupiti dovoljan broj pečata u hodočasniku putovnicu. – Na zadnjih 100 km je jako velika gužva, a s obzirom na to da sam jako društvena osoba nije mi smetalo. Dobio sam certifikat na latinskom jeziku i na španjolskom jeziku, kaže Antonio.
Onima koji žele krenuti na put, Antonio poručuje, neka se puno ne premišljaju i neka ne odustanu kad osjete poziv za put. – Prije ili poslije ukaže se prilika. Meni se ukazala prilika nakon skoro četiri godine intenzivnog razmišljanja o putu. Ja sam znao da su ići samo nisam znao kad, ali nekako se sve posložilo da to bude ova godina, govori.
Na kraju, Antonio kaže, kako bi poručio svima da krenu na ovaj put jer se na njemu vratiš sebi, naučiš se disciplini kao i skromnosti, a osim toga i dijeljenju svojih osobnih stvari i iskustava s drugim hodočasnicima. –
To su sve maniri koje sam s godinama polako gubio, a pronašao sam ih tamo i dobio smisao svog zemaljskog puta. I još jedna stvar kad god sam mislio da mi je danas ili sutra lakši dan brzo se ispostavilo suprotno. Put mi je ipak dokazao da ne postoji lakši ili teži put nego samo jedan, a to je ispravan put, zaključio je Antonio Zdrilić.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
