Ernest Hemingway negdje tamo tridesetih godina prošlog stoljeća za stolom u jednom društvu je kazao da će napisati dramu u šest riječi. Svi u njegovu društvu su se začudili i mislili da je u pitanju kakav vic pa mu je jedan od prijatelja kazao da ne će te da prihvaćaju okladu tako da svatko stavi stotinu dolara na stol i pričekaju pisanje drame.
U kratkom vremenu Hemingway reče: „“Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene.”. Za stolom nastane muk i tišina.
Valja se zapitati koliko bi našim fitokomunistima trebalo za opis neke drame koja bi to uistinu bila, a ne tirada junaštva i kulture ispranih mozgova na temu Jasenovca, koji je kako god okrenuli, samo nastavak pothvata klaonica, kako to Ivan John Prcela reče u djelu o Bleiburgu i Križnim putevima. Vjerojatno ne bih pisao ovaj tekst da se oni koji niti jednu svoju vlas kose ne žele dati radi utvrđenja istine o Šaranovoj jami, napadaju Natašu Jovičić, ravnateljicu Javne ustanove Spomen područje Jasenovac i posebnu savjetnicu naše Predsjednice RH-e za pitanja Holokausta, u čemu znakovito prednjači Slavko Goldstein.
Mali čovjek naslušao se priča i pričica oko zločina koji su počinjeni na našim prostorima u Drugom svjetskom ratu. I odista, samo naslušao a rijetko spoznao. Utvrđenje cjelovite istine, jer samo istina može donijeti boljitak naših međusobnih odnosa, mora biti zadatak naše vlasti u prvom redu Vlade RH-e i što hitnije valja formirati tim stručnjaka koji će izvršiti detaljna iskapanja Jasenovca. Uostalom, ako se može iskapati Sobibor, zašto se to ne bi učinilo i s Jasenovcem. Kanimo se gluposti tkz. Kuće ljudskih prava koja je u stvari mreža šest organizacija koji su cijepljeni na sam spomen bilo čega hrvatskog (BaBe, Centar za mirovne studije, Documenta-Centar za suočavanje s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava, Udruga za promicanje istih mogućnosti i Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja Svitanje) da ne treba miriti kosti!?
Takva „istina“ nije ništa drugo nego dokaz da u Hrvatskoj postoji samo mentalna kriza, a da je sve ostalo njen proizvodi što opet dokazuje i plasiranje uskrsnuća nikog drugog nego samog Adolfa Hitlera i u isto vrijeme negira se istina da je Isus Krist bio živ čovjek. Za ovu novu doktrinu zaglupljivanja naroda potrebito je opet od radnog i zdravog čovjeka stvoriti što više propaliteta, neradnika i beskućnika. Zar nije to doktrina i samog Moše Pijade s prvog zasjedanja AVNOJ-a u jedanaestom mjesecu, čini mi se, 1942. godine u Bihaću!?
Prema dokumentu koji se nalazi u Arhivu vojnopovijesnog instituta u spisima Štaba vrhovne komande JVUO-Četnička arhiva, pod oznakom K-12, 30/12 Pijade je tada naveo, citiram:
„Potrebno je za to stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako će mo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji posjeduje kuću, zemlju, stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.“
Kao što vidimo ponašanje i politika svih kaponja nije se ništa promijenila ni do dana današnjeg.
Hrvatsku nisu opljačkali nikakvi desničari, domoljubi ili svenazočne ustaše, nego su to učinili pod kapom Vlade RH-e udbaši i komunistički dužnosnici dogovorno. Oni se svih ovih godina samo smjenjuju na poziciji jedan ili dva. Dok su se domoljubi borili kontra agresora oni su složno torbarili i uništavali sve što se moglo. Mi malo zreliji i oni stariji znademo da smo iz kvazi povijesti morali učiti da su partizani vodili narodnooslobodilački rat i socijalističku revoluciju istovremeno.
Što nam se sada dogodilo. Nadljudi, posebice oni koji ističu da je u rat išla sirotinja, svoj lopovluk opravdali su zakonima. U tim zakonima svakako kičma pljačke vlastitog naroda jest i Zakon o pretvorbi i privatizaciji društvenih poduzeća. Što je broj jedan Maxa Bunkera iz popularnog Alana Forda, šuplji bob za ovu pamet i nije li kukasti križ na Poljudu subkultura ispranih mozgova koji misle da donose korist sebi kada udaraju po onima koji se ne daju stjerati ni u koju skašelu pa i onu koja se sastoji od stigmatiziranih papkara. Ovo je posebice znakovito kada svi udbaški agenti idu za tim da nas cijeli svijet zamrzi pa se po tko zna koji put prilikom svakog posjeta nekog državnika u tuzemstvu ili inozemstvu moramo ispričavati.
Kardinal Stepinac je odbacio i osudio komunizam prije svih i zloća je kazati da je bio duhovnik NDH-e. Štoviše famozno pismo upućeno Paveliću, koji preslik imam, nije pisano zbog Jasenovca. No, razumjeti će te me da na njegovu objavu, ima onaj koji mi ga je proslijedio. Mogu samo kazati da se radi o sasvim drugom zločinu i zločinu počinjenom u drugoj državi, a ne o zločinima u Jasenovcu kojih je bilo od svih struktura koji su počinjeni nad svim kategorijama posebice onim političkim. Stepinac je otrovan i maksimalno ponižen komunističkom osudom da bude interniran sa zločincima pod nadzorom još većih zlikovaca, a u svojim riječima na suđenju izjavi je i ovo: „Znajte da je Isus Bog! Huljenje na Boga ne može ostati nekažnjeno.“
Ne ću ovdje konkretizirati zablude o zločinima, posebice o izvršiteljima, koji su počinjeni u Jasenovcu već ću navesti slučaj od šestog svibnja 1950. godine, kako bi se netko sjetio i otvorio odgovore na primjerice rečeno neka od ovih pitanja, zašto Jasenovac nije istražen, tko je istraživanje zabranio, je li to (zabranu) učinio Ante Pavelić, koliko je stradalo logoraša od angloameričkog bombardiranja Jasenovca, zašto je Jasenovac priča bez pokrića, imaju li njegove nevine žrtve uopće vrijednost, tko je dovozio suhe kosti iz Austrije i Slovenije i do kada u Jasenovac, kada će se o istom pisati s dubokim poštovanjem itd.
Događaj pobune ustanika iz tadašnjih srezova Cazina, Velike Kladuše i Slunja poznatom kao Cazinska buna, još uvijek je zabranjena tema, iako danas imamo samostalne dvije države i premda se zbio u našoj nedavnoj prošlosti. Opet je partija bila ta koja je sve provela na dobro pripremljenu zavjeru. Tada je običnom seljačkom puku dozlogrdila tiranija lokalnih odbornika, kolektivizacija i čuvenih narodnih odbora vlasti koja se sastojala u raznim i neosnovanim nametima te fizičkim i psihičkim maltretiranjima seljaka. Partija je to znala, te je infiltrirala jednog kapetana JNA koji je bio na službi u Bihaću da organizira šire mase te da ih zavede na otpor vlasti. Ustanici su tada napali nekoliko zemljoradničkih zadruga i razoružali pet šest policajaca. Pobuna je bila ugašena tog zaboravljenog 6. svibnja 1950. godine te je petnaestak sudionika odmah strijeljano bez suda i presude, a stotine ih je kažnjeno iseljenjem.
Iseljenje je provedeno prema Srpcu, koji izgon predstavlja nezapamćen slučaj jer za to nije bilo nikakvog pravnog okvira u zakonodavstvu tkz. Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Čak niti tiranski Zakon o zaštiti države iz 1946. godine nije imao takvu odredbu!? Tom prilikom je oko osam stotina osoba Bošnjaka (uključujući žene, djecu i starije osobe) kolektivno iseljeno u područje Srbca gdje je do tada živjelo preko 90% pravoslavnog stanovništva, pretežito Srba.
Mjera je dakle, kaznila i nevine u prvom redu djecu, za grijehe svojih očeva kao nepoćudnog naroda, koji su kolektivno iseljavani iz svojih domova. Hrvati slunjskog kraja navodno su iseljeni u Zagreb, a o čemu uopće nema dokaza. Uopće nije upitno da je sve inicirano iz Beograda, o čemu je i sam Đilas govorio upirući prstom i u partijskog rukovoditelja B i H Hamdiju Pozderca. Cilj nije bio sprečavanje već traženja povoda za represiju i obračun s ljudima koji su s bošnjačkim junakom Huskom Miljkovićem, koji je 1943. godine napustio partijsko vodstvo i koji je različitim vidovima samoorganiziranja uspio spasiti taj kraj od razaranja i na taj način spasiti narod, većinom Bošnjački. Tako su područja Cazina i Velike Kladuše bila jedina općinska područja Bi H u kojima se nisu vodile „ bitke za oslobođenje.“
Dokumentacija o ovom zločinu je većim dijelom uništena, a manji dio nalazi se u Beogradu. Od izuzetne važnosti bi bilo da nam netko dokaže koliko je tih ustanika ostalo kao Bošnjaka, dakle, muslimana u Srbcu, odmah nakon događaja i koliko ih je danas u toj općini te da li je istina da je većina završila u „koljačnici“ Jasenovac. Kako su oni prošli u očuvanju vjeroispovijesti i kako i komu se danas mole, ukoliko ih uopće kao takvih ima na tom području.
Dragi ljudi, kada će sazrjeti vrijeme za istinu poput podnevnog sunca i čistu poput kristala, da više ne uzmičemo ni pred kim ni na bilo koji način. Možemo li onda kazati i ovako, budući da NDH nije bila naša država (svakako da jest o. a.) onda ni ustaše ni domobrani nisu bili naši vojnici pa nismo ni odgovorni za njihove čine i zašto nas prozivaju da smo ustaške zmije i zašto preuzimamo tuđu krivnju pa slobodno kažimo ne povezujete Hrvate s ustašama. Valja nam zaista prijeći na temeljit rad i uzročno-posljedično proučavanje naše povijesti bez povećanja svijetlih i umanjivanja loših čina te svakako bez uvećavanja učinjenog nam zla na štetu drugoga da više buduća pokoljenja ne snose posljedice izuzeća zločinaca i njihovih potomaka u toj raboti od 1941. do 1953 godine.
Ako me pamet služi, sjećam se da je Andrija Artuković na suđenju sudu rekao da u Jasenovcu počiva njegova vojska, prekopajte Jasenovac, naći će te dugmad i vojničke odore koje jesu možda sagnjile, no dugmad sigurno nisu, nije to bila nekakva država već NDH koju je priznalo preko dvadeset zemalja Lige naroda i nije to bila nekakva vojska već ponosna domoljubna vojska.
Želim kazati da državno stajalište i uopće mnogih pojedinaca prema NDH-oj ne smije biti školski diktat koji učenik doslovce mora napisati jer je to onda intelektualni zločin pa bi sadašnja država Hrvatska bila opet zločinačka organizacija!? Jednom za uvijek treba reći Hrvatska nije glumište, njeni građani nisu Oliver Frljić, Emir Kusturica ili pak „kvalificirani Haaški svjedok“ te joj ne trebaju šaptači.
Po mom sudu treba pisati otvoreno jer su i razoružani vojnici NDH te nezaštićeni civili okrutno godinama bez suda i presude okrutno poubijani na više od tisuću stratišta na koju svirepost eklatantno ukazuje Huda jama, gdje su žrtve žive zazidane, ali i Jasenovac koji godinama nakon završetka drugog svetskog rata bijaše posljednja životna stanica nepodobnih. Neosporne činjenice o tom zločinu prekrivene su i dalje velom šutnje. Evo prije par dana je u okolici Zadra svjetlo dana ugledala još jedna jama Bezdanka. Prešućivanje takvih zločina je novo ubijanje ubijenih i novi zločin veći i gori od učinjena ubojstva. Pitati se valja zašto je usvojeno načelo, Ustaša je zao samo zato što je ustaša. Dakle dok je to tako, padati će hrvatski narod od zlih jezika i tako unedogled samo su Hrvati rođeni zločinci i samo zbog toga što postoje.
Dozovimo se pameti, vrijeme nam istječe, otarasimo se bauka komunizma, kako bi smo zadržali vjeru u jednakopravne odnose među ljudima i nacijama. Tko u tome ne vidi znak vremena, taj je duhovno slijep. Hrvatska nikada nije imala toliko neprijatelja i klevetnika, koliko ih ima danas ( pa bilo to i pod izlikom športskih igara) jer narod i dalje ispašta zlu ćud onih koji su svoju moć stvorili masovnim ubijanjem rasa i naroda u vlastitoj kući. Gotovo u svim psihijatrijskim ustanova najčešće pitanje glasi tretiranom: „Krade li vam tko vaše misli“.
Ako razmotrimo korespondenciju pozicije i opozicije praktičnim silogizmom možemo slobodno zaključiti da su vlastodršci notorni psihopati jer se upravo bave „krađom“ svojih misli i svojih ideja glorificirajući besmislicu. Narode moj, ne uzmiči pred takvima jer će drama iz uvoda ovog teksta biti satkana i od manje riječi.
Ante Baraba Miš
NAPOMENA: Stavovi izrečeni u otvorenim i pismima čitatelja su autorski stavovi koji ne moraju odražavati i stav redakcije
.
