Humanitarna pomoć području stradalom od potresa provođena je pravedno, ali su neki aspekti javnih politika prema tome području imali etničke i nacionale prizvuke, rezultat je kraće ankete koju je Hina provela među dionicima.
Banovina je u proteklih trideset godina proživjela više valova razaranja i stradanja, pa neke obitelji moraju domove graditi po treći put u životu. Jedna od pratećih pojava bile su snažne etničke podjele na tom području.
O pravednosti pomoći u takvim okolnostima na pitanja Hine odgovorilo je pet dionika, dok odgovori nisu stigli s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, Hrvatskog katoličkog sveučilišta i iz Hrvatskog caritasa.
Glasnogovornica Hrvatskog crvenog križa Katarina Zorić kazala je da Crveni križ ni u jednom trenutku nije osjetio bilo kakve podjele na potresom pogođenom području. Mi nismo nikada podjele radili prilikom podjele humanitarne pomoći, niti smo ikada doživjeli da netko pristupa nama u tom kontekstu, odgovorila je.
I u ovoj krizi Hrvatski crveni križ ravnomjerno je dijelio i još uvijek dijeli pomoć građanima u potrebi, a u ovome trenutku to su još uvijek svi stradali, neovisno o stupnju oštećenja njihovih nekretnina.
Za nas podjele u bilo kojemu smislu uopće nisu tema. Naša je zadaća humanitarno djelovanje i pomaganje ugroženima i to je ono čime se neprestano bavimo, kazala je Katarina Zorić.
Pomoć nije nacionalno obojena
Aneta Vladimirov iz Srpskog narodnog vijeća (SNV) najprije ističe da je potres na Banovini otkrio više od višedecenijske zapuštenosti i tranzicijskog gubitaštva.
Naime, Banovina je tek razornim pomijeranjima tla nanovo postala vidljiva u hrvatskom, ali i širem javnom prostoru, a ljepota njezine prirode istaknula se surovo u kontrastu sa siromaštvom. Jednako tako na Banovina je i danas vidljivo ratno naslijeđe, teško za sve neovisno o njihovim narodnostima, kazala je.
No, u saniranju štete i odnosu prema unesrećenima se ta vrsta prakse nije mogla primijetiti, odnosno osim pojedinačnih incidenata, svi su imali manje ili više sličan tretman nadležnih, napominje ona.
Sociolog s Pravnog fakulteta u Zagrebu Siniša Zrinščak kaže da se u retorici medija kada govore o stradanju toga područja može vidjeti referenca na prošlost, tj. na višestruke traume iz prošlosti koje nosi to područje, te da su vjerojatno i pomoć i druge reakcije bile potaknute tim traumama.
Međutim, on vjeruje da bi pomoć bila takva i da se potres dogodilo negdje drugdje, i napominje da o tome nema istraživanja i da govori po vlastitim dojmovima.
Je li ta pomoć nacionalna obojena, o tome također nema istraživanja, a premalo je informacija u javnosti. Dopuštam da može postojati razlika, ali to se ne da primijetiti u javnosti. Ono što smo vidjeli, ljudi su govorili da im je pomoć stizala. Čuli smo i od Caritasa da je stizalo svima jednako, i premalo je informacija u medijskom prostoru da bi se drugačije moglo zaključiti, kaže.
Potres zbližio, a ne podijelio
Koordinator volonterske postrojbe u Petrinji Hrvoje Sekulić kaže da je kroz tu postrojbu za mjesec dana pomoć pružilo do 300 ljudi, većinom dragovoljaca, i da može o tome govoriti.
Nije potres preslikao nikakve podjele nego je izazvao zajedništvo. Mi volonteri i branitelji s veseljem smo radili i jednima i drugima, i u jednim i drugim selima. To je i kod njih također naišlo na dobar odgovor, bili smo veseli zbog toga, čak su nas neki ljudi iz Amerike zvali na viber i zahvaljivali nam. Mi smo im zahvalili i rekli da je naša dužnost i veselje da možemo nešto učiniti. I da se spasi što se da spasiti. Nismo mogli izići iz njihovih sela nenagrađeni, kaže Sekulić i dodaje da je bio neopisivo zadovoljan takvom klimom.
Sekulić kaže da je postrojba imala dva građevinska inženjera, jednog seizmologa, da je uspostavila svoju kuhinju, te radila kroz ekipu za izvid i ekipu za rad. Volonteri iz raznih krajeva su sa sobom donosili materijal, crijep, ciglu i letve. Imala je zadatak da pruži primarnu sanaciju koliko je god moguće, dok ne dođe prava primarna sanacija, i da „čovjek čovjeku ruku da“.
U samom narodu nikada nije bilo pravih podjela, ljudi su skromni, radi svoje, što se i vidjelo kad se dogodila ova nedaća, a ako je bilo kakvih nejednakosti, to je možda moglo biti u logistici, ali za to ne znam i to nema veze s nama, kaže on.
Možda je u prvom valu bilo nemoguće doći do svih sela, ali mi je (Robert) Markt (izvršni predsjednik Hrvatskog crvenog križa) rekao da su sve napravili da se dođe do njih. Ne mogu govoriti za državne službe. Državnoj strukturi kao velikoj mašineriji treba vremena da proradi, ali nakon toga vjerujem da su i oni sve dobro radili, smatra Sekulić.
Sela zapuštena
Aneta Vladimirov iz Odjela za kulturu SNV-a ističe uspješan primjer humanitarne akcije SNV-a “Banija je naša kuća”. Na primjeru te akcije posebno je bilo jasno koliko je važna koordiniranost države i nevladinih organizacija uz zaista impresivnu solidarnost građana iz naše zemlje, ali i Srbije, BiH i drugih zemalja izvan EU, kaže ona.
Zamjenica gradonačelnika Gline Branka Bakšić Mitić kaže da je pomoć u svemu bila jednaka što se tiče hrane, higijenskih potrepština, kao i svega onoga što su davali ljudi. Od volontera nitko nije pitao tko je tko, i Bad Blue Boysi u Majskim Poljanama kad su izgradili kuću, kao i svi drugi na jedna način, kaže ona i procjenjuje da je i poslijeratna obnova bila jednako dostupna svima tko se prijavio.
Ali, od sedamdeset dvoje obitelji koji još nemaju kontejnera, pedeset ih je srpske nacionalnosti, a i ima Roma, kao i par Hrvata, kaže ona i napominje: Ni kontejneri nisu human smještaj. Da vidite sada kad je bila zima kako je u njima živjeti. Voda se kondezira u kontejnerima i curi niza zidove.
Na pitanje kako gleda na ocjenu da su na stradalom području dijelom spojili socijalni i etnički čimbenici, zamjenica gradonačelnika Gline potvrđuje riječima: „Možete proći sela s hrvatskim i srpskim stanovništvom i uvjeriti se. Srpska sela nemaju javne rasvjete, ceste su neprohodne, nemaju odvoza smeća, da ne govorim o vodovodu i kanalizaciji. Jedini koji na području Gline nisu imali struju su Srbi. I oni koji su se vratili u svoja sela su kasnije otišli.“
Ona dodaje da su to sada većinom miješana sela, jer je puno ljudi iz Zagreba došlo, kupilo imanja, te zasadilo voćnjake, plantaže i borovnice.
Porijeklo teškoća na Banovini svakako se dijelom može objasniti činjenicom da u mjestima koja naseljava srpsko stanovništvo sporije dolazi do osnovnih infrastrukturnih rješenja, a o nekim razvojnim projektima i da ne govorimo, slaže se Aneta Vladimirov.
Umjesto prazne retorike – razvoj
Siniša Zrinščak je međutim, kritičan prema dijelu javnih tapšanja pa stradalničkom ramenu Banovine.
Što te referenca o patnji koju je netko prošao, a koja se javno čuje, uopće znače ako se ništa ne mijenja u odnosu prema tome kraju, ako to ne vidite u načinu kako se pomaže tame kraju, ako se ništa ne mijenja u nekim razvojnim perspektivama, u politici i tako dalje? Ja ne vidim nikakvu promjenu u odnosu na cjelokupni razvoj zadnjih 30 godina. Ta referenca je retorička figura koja nema nikakvog značaja u nekim konkretnim politikama, zaključio je Zrinščak.
Branka Bakšić Mitić upozorava na aktualan problem kod obnove upravo stradalih kuća, jer postojeći propis isključuje mnoge vlasnike takvih kuća. Samo oni koji su 28. prosinca imali adresu na području stradalom od potresa, mogu dobiti obnovu kuća. Puno ljudi ne živi ovdje, ali redovno dolaze i provode ljeta ovdje. Šta ćemo s tim ljudima? Ja primam milijun poziva od njih i to će biti veliki problem, kaže ona.
Aneta Vladimirov smatra da je za uspjeh akcije “Banija je naša kuća” SNV-a svakako mnogo pomogla suradnja dva potpredsjednika Vlade u Stožeru iako, kaže, moramo reći da naša država mora mnogo naučiti na primjeru Banovini kada je u pitanju solidarnost kao politika i ulaganje u sustav civilne zaštite.
“To do sada nismo imali“, kaže Aneta Vladimirov i zaključuje: “Nadamo se da će u tom smislu doći do promjena za sve i ne samo na Banovini, nego bilo gdje u Hrvatskoj“.
Fenix-magazin/SIM/Hina Piše: Ivo Lučić
