Kako je jedna rečenica otvorila granice, ušutkala neslaganje i preoblikovala kontinent.
U američkom konzervativnom mediju „The American Postliberal“, platformi koju prate i dijele brojni suradnici konzervativnih think-tankova i politički savjetnici unutar Republikanske stranke objavljen je tekst hrvatskog autora iz Njemačke Filipa Gašpara pod naslovom „Angela Merkel „Mi to možemo“: Deset godina koje su promijenile Europu“
Tekst Filipa Gašpara koji je objavljen u „The American Postliberal“ prenosimo u cijelosti:
Dana 5. rujna 2015. njemačka kancelarka odbila je zatvoriti granice svoje zemlje. Jednim činom propuštanja, povlačenja, obustave odgovornosti, Angela Merkel otvorila je novu epohu. Rečenica koja je uslijedila, Wir schaffen das („Mi to možemo“), bila je manje politika nego credo. Bila je to liturgija postpolitičke Europe: odricanje od suvereniteta upakirano kao suosjećanje.
Tjednima prije pozornica je već bila postavljena. Dana 27. kolovoza sedamdeset i jedan migrant pronađen je mrtav u rashladnom kamionu napuštenom kod Parndorfa u Austriji. Slike gušenja i užasa obišle su svijet, pretvorivši migracije iz političkog pitanja u moralnu izvanrednu situaciju.
Nekoliko dana kasnije, Njemački Savezni ured za migracije i izbjeglice tiho je suspendirao Dublinski postupak za Sirijce, objavivši da ih više neće vraćati u zemlje prvog ulaska. Ono što se činilo birokratskom obavijesti u stvarnosti je bio radikalni lom: signal da se Njemačka odvojila od europskog azilnog okvira.
Do 31. kolovoza Merkel je izrekla svoju rečenicu pred kamerama: Wir schaffen das. Četiri dana kasnije, u telefonskom razgovoru s austrijskim kancelarom Wernerom Faymannom, odlučila je da Njemačka neće zatvoriti granicu. Uvečer 4. rujna prvi vlakovi krenuli su sjeverno iz Budimpešte. Do sljedećeg dana, tisuće su prelazile granicu, dočekane pljeskom na glavnom kolodvoru u Münchenu. To je bio trenutak kada je brana pukla.
Njemačka je izgubila tlo pod vlastitim nogama
Njemačka nije dobila pridošlice, izgubila je tlo pod vlastitim nogama. Jednom kada su njemačke granice bile suspendirane, granice Europe su pale. Schengen, prostor EU bez granica, već krhak, postao je fikcija. Mađarska je gradila ograde, Austrija slala vojsku, Višegradske zemlje prkosile Bruxellesu. Ono što je Merkel nazvala humanitarnim imperativom, drugi su doživjeli kao prisilni eksperiment demografske transformacije. Jedna noć u Berlinu poslala je potrese kroz Atenu, Varšavu i Stockholm. Ono što se dogodilo 5. rujna nije bila pogreška jedne kancelarke nego reprogramiranje čitavog kontinenta.
U svojoj srži, odluka nije bila samo politička nego i teološka. Umjesto slomljenog autoriteta parlamenata i ugovora, došla je nova vjera: ljudska prava lišena granica, suosjećanje lišeno razboritosti, gostoprimstvo lišeno poretka. Merkel je odigrala ulogu velike svećenice te nove religije, izgovarajući mantru koja nije imala sadržaja, a nosila je težinu spasenja. Wir schaffen das nije bila rečenica nego sakrament. Ona nije tražila raspravu, nego vjeru. Sumnjati u nju značilo je biti heretik.
Ipak, jedno je pitanje ostalo: tko je zapravo bio to „mi“? Merkel nikada nije pitala njemački narod želi li preuzeti taj teret. Nije bilo referenduma, nije bilo glasanja u parlamentu o suspenziji nacionalnih granica. To „mi“ nije označavalo slobodno donesenu odluku, nego nametnutu obvezu. Uistinu, rečenica bi bila iskrenija da je glasila: „Vi to morate učiniti.“ Ono što je predstavljeno kao solidarnost zapravo je bilo novačenje. Merkel je uzela cijeli narod za taoca odluke koju nikada nije donio. Nacija se našla vezana riječju koju nikada nije izgovorila.
Masovna migracija nije se pokazala prolaznom olujom, nego novom gravitacijskom silom. Prema službenim brojkama, Njemačka je samo u 2015. registrirala gotovo milijun tražitelja azila, više nego što Frankfurt ima stanovnika. Unutar dvije godine, više od dva milijuna ljudi primalo je socijalnu pomoć kroz sustav azila.
Općine su postale tranzitne stanice, sportske dvorane pretvorene u spavaonice, uredi socijalne skrbi u razvrstališta identiteta i dokumenata. Logika države se promijenila: prva dužnost više nije bila prema vlastitim građanima, nego prema onima koji su upravo prešli granicu. Službena riječ bila je „integracija“. U stvarnosti, politika je nalikovala na apsorpciju bez probave.
Obećanje sigurnosti se srušilo
Na Staru godinu u Kölnu obećanje sigurnosti se urušilo. Više od 1.200 žena podnijelo je prijave nakon što su ih grupe muškaraca, koji su nedavno ušli u zemlju, maltretirale, pipkale, a u mnogim slučajevima i silovale. Policija je poslije priznala da je izgubila kontrolu nad središtem grada. Nije to bio samo zločin nego i ritualno razotkrivanje: društvo koje više ne može zaštititi svoje žene izgubilo je samu srž svog autoriteta.
Napadi su se nastavili. U srpnju 2016. tinejdžer izbjeglica napao je putnike sjekirom u vlaku kod Würzburga, ozlijedivši četvero ljudi. Nekoliko dana kasnije, u Ansbachu, odbijeni tražitelj azila detonirao je bombu ispred glazbenog festivala, ozlijedivši petnaestero ljudi. U prosincu iste godine Berlin je svjedočio masakru na Breitscheidplatzu, kada je Anis Amri, Tunižanin čiji je zahtjev za azil već bio odbijen i kojeg su vlasti poznavale kao radikalnog islamista, ukrao kamion i uletio na božićni sajam, ubivši dvanaestero i ranivši više od sedamdeset ljudi.
Nasilje se nije ograničilo samo na terorizam. U listopadu 2016. u Freiburgu je devetnaestogodišnju studenticu Mariju L. silovao i ubio Afganistanac koji je već ranije pokušao ubojstvo u Grčkoj. Godine 2018. u istočnom gradu Chemnitzu migranti su izbola na smrt Nijemca Daniela H., izazvavši masovne prosvjede koje su vlada i mediji prikazali kao „lov“ na strance, iako takvi lovovi nikada nisu dokazani. A u kolovozu 2025. šesnaestogodišnju djevojku u Friedlandu pod teretni vlak gurnuo je tridesetjednogodišnji Iračanin.
Šerijat je zasjenio pravila republike
Ovi slučajevi nisu bili odstupanja. Odražavali su širi trend potvrđen službenim podacima. Nasilni kriminal popeo se na novu razinu, s 180.000 slučajeva prije krize na više od 220.000 danas. Migranti su nesrazmjerno zastupljeni: u nekoliko njemačkih saveznih država čine više od 40 posto osumnjičenih u napadima nožem. Zatvorski sustav priča istu priču. Udio stranih zatvorenika skočio je za 13 postotnih bodova, s 24,4 posto na 37,1 posto u deset godina. Za obične Nijemce više nije važno hoće li napad dospjeti na naslovnice; migrantsko nasilje postalo je svakodnevni rizik koji oblikuje način na koji ljudi idu kući, hoće li žene izlaziti noću i kako se djeca upozoravaju u školama.
U međuvremenu, ukorijenile su se i druge strukture. U dijelovima Berlina i Duisburga šerijat je zasjenio pravila republike. Klanski sudovi rješavali su sporove, čast je prevagnula nad ustavnim pravom, a policija je ulazila samo s oprezom. Država više nije vladala cijelim svojim teritorijem. U isto vrijeme, škole su postale ogledalo demografskog prevrata. Do 2025. u više od tisuću njemačkih škola domaća djeca bila su u manjini. Učitelji su svjedočili da u nekim razredima manje od 20 posto učenika kod kuće govori njemački. PISA rezultati potvrđuju pad: njemački učenici zaostaju iz godine u godinu, opterećeni prenapučenim razredima i jezičnim barijerama. Ono što je nekoć bilo teoretsko postalo je vidljivo na školskom igralištu: budućnost se već promijenila.
Financijski teret produbio je pukotine. Od 2015. Njemačka je potrošila najmanje 240 milijardi eura na troškove povezane s migracijama, iznos veći od više godišnjih obrambenih proračuna zajedno. Samo 2023. savezna vlada izdvojila je 27 milijardi eura, više od čitavog proračuna Ministarstva prometa.
Općine izvještavaju da do jedne trećine svojih godišnjih proračuna sada odlazi na smještaj i podršku za pridošlice, dok se bazeni zatvaraju, knjižnice skraćuju radno vrijeme, a popravci cesta odgađaju na neodređeno. Gotovo polovica svih isplata socijalnog osiguranja Bürgergeld ide strancima, uključujući 52,4 posto Sirijaca i 46,7 posto Afganistanaca, dok samo 5,2 posto domaćih Nijemaca ovisi o njemu. Ono što je počelo kao izvanredna mjera postalo je trajna preraspodjela: od mirovina prema naknadama, od infrastrukture građana prema održavanju stranaca.
Njemačka putovnica se dijeli, a političari se hvale rekordnim brojem novih državljana
Čak je i samo državljanstvo razvodnjeno. Njemačka putovnica nekoć je simbolizirala duboku pripadnost, provjeravanu godinama integracije i lojalnosti. Danas se dijeli već nakon pet godina boravka, ponekad i manje. Samo u 2024. gotovo 300.000 migranata iz azilnog sustava dobilo je njemačke putovnice. Političari se hvale rekordnim brojem novih državljana, ali mnogi Nijemci tiho se pitaju što njihova putovnica uopće još znači ako se može steći brže nego vozačka dozvola. Ono što je nekoć označavalo vrhunac odanosti pretvoreno je u bon, odvojen od kulture i povijesti. Putovnica nije bila ojačana, bila je obezvrijeđena.
Financijsko opterećenje nije završilo s migracijama. Umnožilo se s energetskom krizom nakon 2022. Nekada industrijski motor Europe, Njemačka je gledala kako joj se energetski sustav urušava. Cijene plina učetverostručile su se, tvornice su usporile ili se zatvorile, a inflacija dosegnula razine neviđene desetljećima. Građani kojima se godinama govorilo da „nema novca“ za mirovine, infrastrukturu ili škole, odjednom su gledali milijarde kako odlaze migrantima i još milijarde za strane ratove. Za mnoge je to bio egzistencijalni šok: Njemačka stabilnosti i blagostanja, Njemačka jeftine energije i pouzdanog rada, više nije postojala. Ono što je ostalo bila je država koja je oporezivala više nego ikad, isporučivala manje nego ikad, a pad opravdavala kao žrtvu za više ideale. Utvrdio se osjećaj da Njemačka kakvu su poznavali više ne postoji, i da je ono što ju je zamijenilo neprepoznatljivo.
Navika straha
Jedna je generacija sada odrasla pod ovim valom. Djeca koja su 2015. imala deset godina u 2025. su mladi odrasli. Za njih Köln nikada nije bio iznimka nego početak. Njihovi životi obilježeni su upozorenjima na napade nožem, plakatima na festivalima koji djevojkama savjetuju da se kreću u skupinama, policijskim ophodnjama na božićnim sajmovima i učionicama u kojima njemački više nije većinski jezik. Oni ne poznaju Njemačku prije tog vala, nego samo osipanje povjerenja i naviku straha.
Od samog početka mediji nisu djelovali kao čuvari, nego kao misionari. Naslovi su proglašavali takozvanu Willkommenskultur, „kulturu dobrodošlice“. Televizija je prikazivala pljeskajuće mase; oni koji su se usudili proturječiti bili su obilježeni kao ekstremisti. Köln je umanjivan, Breitscheidplatz relativiziran, Chemnitz prepisan u mit. Sam rječnik je bio oružje: kritičari azila postali su „desničarski populisti“, glasači „populisti“, protivljenje „govor mržnje“. Jezik se nadzirao strože nego granice. Ono što su mediji propovijedali, država je provodila.
Dok su milijuni prelazili u Njemačku neregistrirani, vlada je širila nadzor nad vlastitim građanima. Prosvjedi su ograničavani, internetski govor nadziran, a čitavi pokreti stavljani pod promatranje domaće obavještajne službe, Verfassungsschutz. Paradoks je bio potpun: otvorene granice za strance, zatvoreni horizonti za domaće.
Slabost razotkrivena 2015. nije bila samo unutarnja. Bila je i geopolitička. Erdogan je koristio migracije kao oružje, prijeteći da će „otvoriti vrata“ kad god bi Bruxelles pokazao neposluh. Rusija i Turska širile su utjecaj na Balkanu i Bliskom istoku, dok je Kina produbljivala svoj gospodarski trag. Kontinent koji je nekoć druge uvlačio u svoju orbitu sada se nalazio ovisan o drugima za stabilnost. Merkelin čin, slavljen kao moralni trijumf, bio je strateško odricanje.
Alternative su postojale. Viktor Orbán gradio je ograde u Mađarskoj. Austrija je ponovno uvela granične kontrole. Danski socijaldemokrati postrožili su azilna pravila. Te su odluke dokazivale da se suverenitet može braniti, da suosjećanje može koegzistirati s poretkom, da politika još ima izbora. Merkelin „nema alternative“ nikada nije bio činjenica, nego dogma, osmišljena da otpor učini neizrecivim proglašavajući ga nemogućim.
U političkoj klimi u kojoj je neslaganje bilo pod nadzorom, samo je jedna stranka prekinula tišinu. Alternativa za Njemačku, nekoć mala protestna stranka, postala je glas onih kojima je rečeno da ga više nemaju. Ona nije izmislila bijes niti očaj, nego im je dala glasački listić, ime i mjesto u parlamentu. Godine 2017. ušla je u Bundestag kao najveća oporbena stranka, razbivši monopol konsenzusa. Bez obzira na svoje mane, bila je jedina spremna reći ono što su drugi nijekali: da Köln nije bio iznimka, da je masovna migracija razbila društveno povjerenje, da sloboda govora mora značiti više od prazne parole.
Wir schaffen das pretvorilo se u prokletstvo
Prošlo je deset godina od Merkelicine rečenice. Wir schaffen das pretvorilo se u prokletstvo. Ono što je nekoć predstavljeno kao snaga, otkrilo je samo krhkost. Proglašeno jedinstvom, završilo je podjelom. Umotano u jezik suosjećanja, rezultiralo je kaosom. Schengen je krhak, nacionalne granice vraćene, povjerenje između Istoka i Zapada erodiralo, a politička karta Njemačke trajno je promijenjena. AfD, nekoć ismijavan, sada je ukorijenjen. A pitanje i dalje ostaje: što je točno to bilo što smo trebali „uspjeti“?
Danas čak i mnogi koji su 2015. pljeskali priznaju svoju pogrešku. Istraživanja pokazuju da gotovo dvije trećine Nijemaca sada odbacuje Merkelinu odluku da otvori granice. Većina vjeruje da su posljedice negativne za sigurnost, kulturu i društvenu koheziju. Stupanj zadovoljstva, koji je nekoć bio stalno visok, opao je, a dvije trećine građana traži manje migracija, ne više. Ono što je nekoć slavljeno kao moralna veličina danas se pamti kao politička ludost.
Dana 5. rujna 2015. pamtit će se kao dan kad je brana pukla. Nacija je predala svoj suverenitet, a kontinent je bio ponesen. Vode se nisu povukle. Iskopale su kanale, oblikovale delte i potopile izvjesnosti. Europa kakva je postojala prije više ne postoji. Ono što sada preostaje nije zadatak upravljanja migracijom, nego obnavljanja politike. Njemačka i Europa moraju se sjetiti da granice nisu okrutnost nego odgovornost, da sigurnost nije pregovaračka stavka, da govor mora ostati slobodan ili ništa drugo nema smisla.
Angela Merkel u međuvremenu se povukla s vlasti i objavila memoare pod naslovom Freiheit („Sloboda“). Ironija je nepodnošljiva. Za žrtve Kölna, Freiburga, Berlina, Chemnitza i Friedlanda ono što im je oduzeto bila je upravo ta sloboda: sloboda da se sigurno hoda, sloboda da se otvoreno govori, sloboda da se živi bez straha. Nazvati njezinu ostavštinu slobodom znači izvrnuti sam jezik. Na kraju, njezina „sloboda“ značila je samo slobodu politike da izda svoj narod. Deset godina kasnije, žrtve nemaju spomenika, nemaju zaštite, nemaju glasa u službenom narativu. Knjiga stoji na policama, ali grobovi šute.
Ono što sada doista vrijedi nije više pitanje „možemo li to“. Pitanje je posjeduje li Europa još uvijek volju da preživi kao Europa i može li se uzdići iznad voda prije nego što se utopi. Desetljeće plima se dizala, odnoseći izvjesnosti, gutajući granice, nagrizajući tlo pod našim nogama. Čitave generacije odrasle su ne poznajući ništa drugo. Ponovno uzdignuće zahtijevat će više od politika ili programa. Zahtijevat će odluku da budemo ono što smo nekoć bili, da branimo ono što nam je povjereno i da govorimo istinu bez straha. Ili će se Europa sjetiti same sebe, ili će ostati zapamćena samo kao kontinent koji je izabrao predaju.
Konačna ironija zaokružuje sliku: prije nekoliko dana Kanada je izdala upozorenje za putovanja u Njemačku – pozivajući se na terorizam i napade noževima. Zemlja koja je nekoć obećavala da će „upravljati“ migracijom sada se tretira kao rizik. Dan kada je brana pukla nije završio; on i dalje poplavljuje kontinent.
Fenix-magazin/MD/Filip Gašpar
NAPOMENA: Filip Gašpar je politički savjetnik i publicist hrvatskih korijena iz Bosne i Hercegovine. Specijaliziran je za stratešku komunikaciju, međunarodno pozicioniranje i konzervativne mreže. Redovito piše za njemačke i međunarodne medije kao što su JUNGE FREIHEIT, The European Conservative i razne medije s području bivše Jugoslavije.
