Svaki novinar može imati odličnu priču ako sluša što govore ljudi u njegovoj blizini. U to se uvijek iznova uvjerim kad dođem u Hrvatsku, u svoje ili neko drugo selo, a poznato je kako su baš naša sela neiscrpan izvor zanimljivih priča.
Piše: Marijana Dokoza
Nedavno sam tako sjedila u dvorištu svoje majke, pisala, zapravo ne toliko zanimljiv tekst, kad je pored majčine kuće prošla jedna starija žena iz drugog sela. Nije me dugo vidjela pa je svratila da me pozdravi i malo kasnije mi otkrila što se dogodilo čovjeku koji ima dvojicu sinova, a koji je nedavno preminuo.
– Mala kad si došla?, odmah me upitala misleći na to kad sam doputovala iz Njemačke.
I prije nego sam išta rekla, mater joj je u detalje opisala kad sam, s kime i kako došla i do kad ostajem.
Nakon što je baba Ana (ime za priču) popričala s materom o svim bitnim događajima u posljednja dva dana u selu, opet mi se obratila.
– A što sad pišeš?, upitala je videći da tipkam nešto na laptopu.
Nije čekala odgovor, nego je odmah konstatirala: – A nije valjda da i ti pišeš o ovima što se naslikavaju po onom fejsu skoro ka od matere rođeni?
Baba Ane čak ima i Facebook profil kojeg joj je otvorila unuka, a mislila je na sve one pjevačice, glumice, manekenke koje po društvenim mrežama poziraju u bikinijima a sve im je, kako kaže, “na izvolte”.
– A nije baba Ane, nešto drugo pišem, odgovorim joj i pojasnim o čemu.
No, babi Ani ni to nije bilo dovoljno zanimljivo, nije je zapravo zanimalo tko se “pobija” u Njemačkoj pa me je savjetovala.
– Ma bolje ti je piši o onom jadnom Mili, eno ga jučer mu je bija sprovod, a dica mu nisu ni na sprovod došla. Pokopali ga ljudi iz sela i sami platiti sprovod – reče mi baba Ane.
– Koji Mile? upitam je, čudeći se što mi mater već o tome nije pričala.
No, Mile je bio jedan daljnji rođak babe Ane iz sela u Dalmatinskoj zagori. U detalje je meni baba Ane prepričala svoje rodbinske veze s nesretnim Milom, ali to sad za ovu priču i nije bitno. Bitna je zapravo nesretna sudbina jednog čovjeka, a koja i nije toliko strana mnogim starijim ljudima u Hrvatskoj, a u Njemačkoj pogotovo.
– Mile ti je ima dva sina, obojica žive u Zagrebu. I Mile je živio u Zagrebu. Radio je tamo cili život. Oženija se ženom iz sela, dobili su dvojicu sinova, jedan ti je 78., a drugi 81. godište, priča baba Ane, očito upoznata sa svim važnim informacijama iz Milinog života.
Odgojili su Mile i žena mu svoju djecu, školovali ih, poslali na fakultete, pa čak pomogli svojim vezama i poznanstvima kod njihovog zapošljavanja. Ali kad su se poženili, počeli su problemi.
– Ma žena ti je vrag, konstatira baba Ane kao da i sama nije žena.
Kako je Mile imao kuću u nekom dijelu Zagreba, a sinovi sa ženama nisu imali gdje živjeti nego u podstanarstvu, nagovoriše ga da im zakonski ostavi tu kuću, a on neka živi s jednom od dvojice sinova.
– Bija ti je dogovor da će Mile živit kod onog sina koji još nije bio oženjen ali je imao curu, a ovaj što se već oženio, on je triba živit na katu. I tako ti je i bilo prvu godinu dana. A onda je umrla Milina žena Ivka, pokoj joj duši, a ovaj mlađi sin se i oženija u međuvremenu, i Mile je posta višak. Kuću im je već bija pripisa i oni njega otpremili u selo. Jadan ti je što je moga. A sinovi ga isprva posjećivali, ali onda sve manje i manje, bila je tu i neka svađa i on sa sinovima nije više ni ima kontakt. Kuka je on najviše jer im je ostavija tu kuću, a da nije, ne bi mu mogli ništa. Kad sam mu bila na sprovodu, čula sam od njegovih susjeda da je stalno žalija i govorija kako nije dobro išta ostaviti dici. Nek se misle kad roditelji umru. Nisu mu dica čak ni na sprovod došla. Sve ono što je tribalo, platili su ljudi u selu. Skupili su novac i platili našem Mili sprovod. Bija je dobar čovik, ne čudim se što su mu sve platili, kaže Ane.
– Ma ne mogu vjerovati da mu sinovi nisu došli na pogreb. Pa znaju li uopće da im je otac preminuo, šokirano ju upitam.
– Aj mala kako neće znati. Pa ti ka da živiš prije sto godina, pa danas se sve zna i prije neg ti se dogodi, odvrati mi Ane, šokirana što ja ne znam kako se sve zna, a ka tamo sam neka „nuvinarka“.
– Ima je moj Mile lip sprovod, ali znam da bi bija nesritan zbog dice. Ma nisu ni oni jadni tolko krivi, nego ih žene i nagovorile, a oni da imaju mir, pomirili se s tim, konstatira baba Ane i još mi zaprijeti:
– Nemoj da bi ti to stavljala u novine.
– Zašto ne, pa neka ljudi znaju što se događa i to u današnje vrime, kažem joj.
Baba Ane se malo zamisli pa reče: A imaš ti i pravo, piši onda sve tako kako je bilo, ali napiši i da ova starija čeljad moraju dobro pazit. Neka ništa ne ostavljaju dici, jer nikad se ne zna što može biti. Neću ni ja svojima. Ne idem ja iz svoje kuće nikad. Moj bi se Ante u grobu priokrenija kad bi ja otišla iz naše kuće.
Ane je pritom mislila na svog pokojnog supruga.
– Pokoj mu dušu daj, bija mi je dobar. A nije da mi dica nisu dobra, ali vrag će ga znati što može biti. Kad ja umrem nek se oni dile, dok sam ja živa, ne dam nikome kuću. Zemlju im eno, ionako je neće radit, kaže baba Ane i još pokoju prozbori s mojom materom te se uputi svojoj kući iz koje, kako kaže, “živa neće” u starački dom.
– Piši to, nek se zna, napomeni mi baba Ane dok je izlazila iz dvorišta.
U priči koju je Ane ispričala mnogi će se, nažalost, i sami pronaći. Nije se ona dogodila samo njezinom rođaku Mili. Po našim selima je puno starijih ljudi čija se djeca ne mogu ili ne žele brinuti o njima u njihovoj starosti, unatoč tomu što su im kao roditelji sve omogućili i pobrinuli se za njihovu budućnost. Nažalost, malo je onih spremnih nositi se sa starosti svojih roditelja, kako je to nekad bilo. Kao da zaboravljaju da ćemo svi jednog dana ostarjeti.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
NAPOMENA: Ovu priču nije dozvoljeno prenositi bez odobrenja portala Fenix-magazin.de
